Mr. sc. Misera SULJIĆ-SIJARIĆ Kada je riječ o obrazovanju u Bosni i Hercegovini susrest ćemo se sa nedostatkom podataka, tj. pisanih dokumenata iz vremena njegovih začetaka. Postoje i nesuglasice oko samog datuma osnivanja univerziteta u ovoj zemlji. Naime, Đuro Basler u djelu Visokoučilište tvrdi da je Crkva bosanska u Gornjoj Biloj, nedaleko od Konjica, imala univerzitet još 1175-1180. godine. Filozofsko-duhovno učilište Crkve bosanske davalo je izuzetnu naobrazbu polaznicima pa se na naukovanje dolazilo i iz drugih zemalja, iz Italije patareni, a iz Francuske katari, albigenzi i siromasi od Liona. O tome Basler kaže: U Bosnu su, dakle, dolazili ljudi da bi se uputili u nauku i stekli znanje koje se nije moglo postići na drugim učilištima u Evropi. Visoko učilište Crkve bosanske je svojim polaznicima davalo znanje iz latinskog jezika. Postojanje visokog učilišta počev od onog 1175-1180. godine i Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu od 1537. godine, kao jednog od najuglednijih viših učilišta svoga vremena, gdje su polaznici također sticali široko obrazovanje, s višegodišnjim posliješkolskim individualnim studijem, dalo je povoda Džemalu Čeliću, jednom od najobrazovanijih Bosanaca svoga vremena, da zagovara XII stoljeće u kojem je otvoreno Visoko duhovno učilište ili godinu u kojoj je otvorena Gazi Husrev-begova medresa kao vrijeme osnivanja Univerziteta u Sarajevu (US kao godinu osnivanja nosi 1949.). (Prema: Basler, 479).

Sažetak: Rad govori o školstvu u BiH kroz period od četiri i po stoljeća, a u dva sasvim oprečna nastavna sistema – sistemu Osmanskog carstva i s druge strane, školskom sistemu austrougarske vladavine.
Gotovo da se može reći da školstvo u BiH počinje sa dolaskom Osmanlija (naravno ako se zaobiđe tvrdnja koju ističe Đuro Basler u djelu Visokoučilište da je Crkva bosanska u Gornjoj Biloj, nedaleko od Konjica, imala univerzitet još 1175-1180. godine).
Nakon ulaska BiH u sastav Osmanskog carstva njeno školstvo se automatski veže za osmanski školski sistem, čiji je razvoj išao tako što su se mektebi (osnovne škole) gradili uz džamije i predstavljali glavne mahalske objekte. Medrese su nastajale kasnije i one su predstavljale srednji stupanj obrazovanja. U njih su se upisivali samo oni učenici koji su udovoljili zahtjevima učitelja (mu'allima), tj. savladali gradivo učeno u mektebima. Podizane su u većim kulturnim i administrativnim centrima. Diplome o završenim školama su izdavali i potpisivali učitelji, pozivajući se na znanje naslijeđeno od svojih učitelja.
Austrougarska vlast zatiče 535 mekteba i medresa, 56 srpsko-pravoslavnih i 54 rimo-katoličke škole. Zbog nepriznavanja mekteba kao državnih škola od nove vlasti, Bošnjaci neko vrijeme povlače svoju djecu iz škola. Školstvo koje je nametnula zapadnjačka vlast podrazumijevalo je i novi školski sistem. Najveći broj škola su činile narodne, a pored njih su postojale i konfesijske i privatne osnovne škole. U rangu srednjih škola su se našle gimnazije i realke, te učiteljske, tehničke i više djevojačke škole. U naprednije razrede se prelazilo nakon položenih ispita, a svjedodžbe su se dobijale nakon položene abiture (po završetku o. š.), krajem svakog semestra se dobijalo svjedočanstvo (svjedodžba) o vladanju i „uspjehu u nauci“ (kako su tada nazivali uspjeh u učenju), a polagao se i ispit zrelosti (u srednjim školama). Ocjene su kategorisane u sljedeće rangove: I red s odlikom, I red, II red, III red (klasifikacija do 1900. god.), a ocjenjivalo se i vladanje, marljivost u radu, uspjeh u nauci (učenju) i posebno pismeni rad.

Ključne riječi: škola, bh. školstvo u vrijeme Osmanskog carstva te austrougarske vladavine, način ocjenjivanja.

Kratak presjek školstva kroz historiju
Stari vijek. Gledano kroz historiju, na razvoj školstva u svijetu, ništa novo nećemo reći ako kažemo da se i školstvo razvijalo u skladu sa tradicijom, društvenim i socijalnim prilikama u državi, te u skladu sa njenom kulturom, njenim političkim i ekonomskim stanjem. Tako su u nekim državama već imali razvijeno školstvo kada u drugim nije bilo ni pomena o ozbiljnijem općem obrazovanju naroda. Poznato je da su u Starom vijeku (oko 3000–2000. god. prije n. e.) Indijci imali razvijen osjećaj kako za liriku (vedski sanskrit na kom su napisane četiri svete knjige - Vede), tako i za epsko pripovijedanje. Kada je riječ o Sumerima znamo da su oni tvorci prvog poznatog pisma, nazvanog klinasto pismo. Persijanci su usvojili to pismo i njime su zapisani tragovi o prvom konjičkom sportu (polo). Nešto kasnije (2200-1750. god. prije n. e.) nastalo je staro kinesko pismo. Ova naša lepeza historijskog predstavljanja početaka školstva u svijetu ne bi bila potpuna bez Egipćana, Jevreja, Grka, Rimljana..., te dešavanja u Srednjem vijeku, kao i savremenih dešavanja u školstvu. Egipćani su imali svoje hijeroglife. Grčka je kolijevka evropske civilizacije, kulture i umjetnosti u kojoj su Sparta, Atina i Teba njeni najistaknutiji polisi. Spartanska država je isključivo bila izgrađena na vojnim karakteristikama vlasti, pa je i njeno školstvo najviše cijenilo te osobine kod svojih učenika. Atina je bila više demokratski orijentisana i njegovala je epsko pjesništvo, filozofiju, muziku, dramu. Stari Rimljani su od Grka preuzeli jezik, pismo i arhitekturu. Najveća želja rimskog vojnika je bila da bude vođa u ratu. Zato je školstvo organizirano tako da se razvijaju vojničke vještine, usavršava jahanje, plivanje... Aristokratija prihvata grčki jezik, a grčka filozofija i arhitektura se uvode u škole. Osnovna odlika rimske škole tada se ogledala u tome što su Rimljani retorici davali poseban akcenat. Osnivaju se škole retorike a jedna od najistaknutijih je ona koju osniva Marko Fabije Kvintilijan. U svom djelu Obrazovanje govornika, koje se sastoji iz 12 knjiga, Kvintilijan govori o školstvu gledano iz perspektive kako teoretičara tako i praktičara. Njegove metodičke upute za rad sa djecom, iako pisane sredinom prvog stoljeća nove ere, ne samo da mogu biti u potpunosti primjenjivane i danas, već se možemo upitati šta mi to, zapravo, danas znamo novo u pedagoškoj oblasti što on tada nije znao.
Rani Srednji vijek donosi mnoge promjene kako u vjerskom tako i u pogledu društvenog uređenja. Kako je to doba raspada Rimskog carstva i rađanja feudalnih društvenih odnosa, vjerske ustanove preuzimaju odgoj i obrazovanje i njegova glavna crta biva određena vjerskom dogmatskom ideologijom. Spomenute promjene su uslovile da se izmijene i kulturni pogledi na svijet, pa sad ono što je bilo osnovni cilj u antičko doba – ideal ljepote, savršenstva i ''dobrote'' zamjenjuje se njegovom suprotnošću. Učenje da je tijelo „tamnica duše“, biva sve šire prihvatano, a crkva zauzima sve više mjesta u feudalnom uređenju. Na prostorima nekadašnjeg carstva Aleksandra Velikog, javlja se nova religija nazvana islam. Na svjetsku scenu stupaju Arapi, „koji su za kratko vreme zagospodarili narodima i zemljama Istočnog Rimskog carstva (Vizantije), Bliskog i Srednjeg Istoka, severne Afrike i dela Španije“. (Mala enciklopedija Prosveta, 1986, str. 919) Ovo doba se, gledano s pedagoškog aspekta, najčešće naziva skolastičko doba. Kako se arapska teritorija širila i na evropske predjele - Španiju, tako je sa sobom nosila i naukovanje koje je zahtijevalo učenje napamet. Takvo učenje su prihvatili i univerziteti u Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Italiji. Kako je Španija većim dijelom pripala Arapima, već sredinom osmog stoljeća, tako su ovi osnovali i kalifat u Kordovi, u kojoj je dva vijeka kasnije „djelovalo 27 visokih škola i biblioteka sa 400.000 knjiga. Narod je prihvatio arapski jezik i školovao se, pa je većina stanovništva bila pismena.“ (Zaninović, M., 1988, str. 56) Poznato je da su učenici bili podvrgnuti veoma strogim kriterijima polaganja ispita i vršena ozbiljna selekcija pri odabiru kalfi za majstore. „Ovi ispiti su se, kao posebni oblici vrednovanja stepena osposobljenosti za samostalno obavljanje pojedinih zanata, sastojali i od praktičnog dijela – izrade uzorka određenog predmeta, a rad je procjenjivao veći broj ispitivača.“ (Vilotijević, M., 1993, str. 322-323) Skolastički način učenja se, svakako, proširio i na hrišćanske škole. U 12. i 13. stoljeću Arapi su po ugledu na visoke škole počeli da osnivaju i univerzitete na kojima se izučavala filozofija, po uzoru na stare Grke, studirala se medicina, učilo pravo itd.

Prvi pisani tragovi o vrednovanju rezultata učenja
Na Bolonjskom univerzitetu se 1219. god. prvi put spominje usmeni oblik ispitivanja. Međutim, malo toga nam je dostupno provjeri o načinu ispitivanja i prolaženja u više klase ili razrede. Neobično i pomalo nelogično bi bilo da je neko završavao visoke škole a da nije prethodno podvrgavan ispitivanju kvaliteta znanja. Tako bi bilo nelogično i završiti dva najuglednija fakulteta toga vremena a da se nije posjedovala nikakva svjedodžba o uspješnosti polaganja izučavanih predmeta. Ako znamo da je Ibn Rušd (1126-1198), znameniti arapski srednjovjekovni filozof iz Španije (na evropskim prostorima poznat i kao Averroes), studirao pravne i medicinske nauke u Kordovi i radio kao sudija u Sevilji (važeći kao jedan od najuglednijih intelektualaca toga doba, o čemu svjedoče i njegova sačuvana djela), bit će nam dovoljno da zaključimo kako je u to vrijeme morao postojati i univerzitet u Kordovi.
Univerziteti su se drugom polovinom 12. stoljeća širili Evropom pa se filozofija i teologija mogla studirati u Parizu, pravo u Bolonji a medicina u Salernu. U 13. stoljeću je otvoren univerzitet na Oksfordu i Kembridžu, a u 14. i Njemačka dobija visoko obrazovanje. Osnovani su univerziteti u Pragu (1385), Kelnu (1387), Erfurtu (1393), Lajpcigu (1409), a kasnije univerzitete dobijaju Beč, Frajburg, Bazel itd. (prema: Ginter, K., Geschichte der erziehung, Berlin, str. 56-59, 1967) Po M. Vilotijeviću (Didaktika 3, Vrednovanje nastavnog rada), pismeni ispit se kao nova i posebna tehnika počeo primjenjivati 1702. god. na Triniti koledžu na Kembridžu, dok su kandidati na Sorboni tek u 18. stoljeću svoje teze branili na usmenim ispitima.
Neophodno je spomenuti i jezuitske škole, u kojim je sistem vrednovanja bio vezan za takmičenja. Najbolji su dobijali nagrade a najlošiji smještani u „magareće klupe“. Bitnost jezuitskog vrednovanja je u tome što su to bili donekle i počeci brojčanog ocjenjivnja, koje se i danas primjenjuje kao najadekvatniji oblik vrednovanja znanja. U 18. i 19. stoljeću se taj vid ocjenjivanja iskristalisao i masovnije počeo primjenjivati u školstvu u svim dijelovima svijeta, i opstao u nešto izmijenjenom obliku, sve do danas. Naravno, numeričko ocjenjivanje je pretrpjelo mnoge izmjene i dopune, skala se nekada povećavala nekad spuštala. Sa globalnog ocjenjivanja se prešlo na diferencirano, koje je govorilo i nešto više o učeniku, davalo bližu predstavu o njemu iz svakog pojedinačnog predmeta, a ne samo o ukupnom postignuću učenika. Međutim, ništa nije prošlo bez kritike pa ni brojčano ocjenjivanje, što svakako donekle ima i svoju opravdanost.

Ocjenjivanje u BiH
Kada je riječ o obrazovanju u Bosni i Hercegovini susrest ćemo se sa nedostatkom podataka, tj. pisanih dokumenata iz vremena njegovih začetaka. Postoje i nesuglasice oko samog datuma osnivanja univerziteta u ovoj zemlji. Naime, Đuro Basler u djelu Visokoučilište tvrdi da je Crkva bosanska u Gornjoj Biloj, nedaleko od Konjica, imala univerzitet još 1175-1180. godine. Filozofsko-duhovno učilište Crkve bosanske davalo je izuzetnu naobrazbu polaznicima pa se na naukovanje dolazilo i iz drugih zemalja, iz Italije patareni, a iz Francuske katari, albigenzi i siromasi od Liona. O tome Basler kaže: U Bosnu su, dakle, dolazili ljudi da bi se uputili u nauku i stekli znanje koje se nije moglo postići na drugim učilištima u Evropi. Visoko učilište Crkve bosanske je svojim polaznicima davalo znanje iz latinskog jezika. Postojanje visokog učilišta počev od onog 1175-1180. godine i Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu od 1537. godine, kao jednog od najuglednijih viših učilišta svoga vremena, gdje su polaznici također sticali široko obrazovanje, s višegodišnjim posliješkolskim individualnim studijem, dalo je povoda Džemalu Čeliću, jednom od najobrazovanijih Bosanaca svoga vremena, da zagovara XII stoljeće u kojem je otvoreno Visoko duhovno učilište ili godinu u kojoj je otvorena Gazi Husrev-begova medresa kao vrijeme osnivanja Univerziteta u Sarajevu (US kao godinu osnivanja nosi 1949.). (Prema: Basler, 479)

Školstvo i obrazovanje za vrijeme osmanske uprave
Integracija u osmansko školstvo je kod nas trajala gotovo četiri stoljeća. Osmanski školski i obrazovni sistem su činili mektebi (početne škole u kojim su učila muška i ženska djeca od 5 do 10 godina). Tu su djeca učila čitati i pisati, te sticala osnovna znanja o islamu i moralu. Mektebi su bili poznati pod nazivom sibijan mektebi, što je značilo dječije škole. Po završetku mekteba učenici su mogli pohađati medresu. Uslov da se pohađa medresa bio je da je učenik prethodno zadovoljio tražene zahtjeve u mektebu, tj. stekao određeno znanje koje je bilo neophodno za dalje školovanje. Sve kompetencije za puštanje u naprednije razrede, tj. određivanje onih koji mogu ići dalje, imali su učitelji – imami (mu'allimi) koji su podučavali učenike. Nastava je bila organizirana tako što su u istoj prostoriji sjedjeli učenici različitog uzrasta. Bila je to, dakle, sasvim individualizirana nastava, tj. ovisno o tome koliko je ko savladavao nastavnog gradiva tako se i stepenovao u naprednije razrede. Kompetencije učitelju davali su mu njegovi učitelji, što će reći da se pozivao na kredibilitet svojih učitelja (onih koji su njemu prenijeli znanje i onih koji su podučavali njegove učitelje itd.). Dakle, obrazovanje u mektebima nije bilo vremenski, ali jeste programski određeno. Trajalo je dok učenik ne ovlada potrebnim poznavanjem Kur'ana, čitanjem i pisanjem arapskog pisma i stekne osnovno vjersko obrazovanje. Starosna dob učenika je igrala ulogu samo onda kad se u samim vakufnamama osnivača mekteba naglašavalo da se ovi podižu za djecu koja nisu punoljetna.
Mu'allimi su birani po strogom kriteriju zasnovanom na pisanom dokumentu kog su se svi morali pridržavati. Osim što je bio dužan poštovati program koji mu određuje vakufnama, učitelja je kontrolisao i nadzorni organ. Navest ćemo neke od kriterija za upošljavanje učitelja, koji su zanimljivi i kojih kada bismo se i danas pridržavali ne bismo mnogo griješili: da je dobar čovjek, da je pouzdan, vjeran, te veseo, nasmijan i prijatan, da je vedar i odmoran, da je zdrav – normalan, a izvjesni su tražili i da poznaje metodiku nastave, te da zna pravila učenja Kur'ana. Neko je tražio i ovo: da je oštrouman, da se odlikuje vrlinama, da je kompletna i savršena ličnost. Ferhat-paša Sokolović za dužnost hatiba svoje džamije i učitelja svoje škole traži: da je vješt u rješavanju pravnih pitanja, da je blag, obrazovan, da pravilno uči Kur'an, da poznaje vjerske propise, da je savršen, komunikativan, da je ugledan, da odgovara pozivu djelima i riječima. Uslovi za postavljanje zamjenika učitelja bili su sljedeći: da je sposoban za obavljanje ovakve dužnosti, da je vješt u obuci i metodici nastave, da je zdrav, pravedan, da nije prevrtljiv i da ga krase lijepe osobine.
Sve ostale ustanove, osim mekteba, bile su sporedne i imale su funkciju dopunskog obrazovanja, u najviše slučajeva, a glavni tokovi obrazovanja odvijali su se kroz mektebe kao oblike osnovnog obrazovanja i medrese, nešto kasnije, kao oblike srednjeg i višeg obrazovanja. (Kasumović, 1999) S obzirom da se sve škole lociraju u najgušće naseljene dijelove nekog mjesta, sela ili grada, tendencija im je da postanu opštenarodne. O tome svjedoče i oporuke osnivača, koji su izrazito zahtijevali da se objekti predaju narodu na korištenje u strogo namijenjene svrhe. (Nakičević, 1988)
Osnivanje ovih škola i zavođenje novog sistema obrazovanja nametnulo je i razvijanje novog pogleda na svijet. Otuda su se škole potpuno uklapale u potrebe tadašnjeg čovjeka po predmetu izučavana građe, isto onako kao što su se svojim spoljašnjm izgledom uklapale u ambijent mahale. (Bećirbegović, 1974, str. 269) Vakufname su u vrijeme Osmanlija igrale bitnu ulogu u obrazovanju. Mnoge ličnosti, kako imućne tako i prosječni građani, nerijetko i žene, osnivali su mektebe u svojim mahalama ili tamo gdje su to smatrali bitnim za opće dobro. Sve s ciljem obrazovanja, ponekad s posebnim naglaskom za siromašnu djecu. Sasvim je jasno da je filozofija samog odgoja u postojećim školama bila – ostaviti nešto u naslijeđe generacijama iza sebe, za opće dobro. Ovo potvrđuje i vakufnama Šemsudina Kethoda, koji to formuliše ovako: „Kad čovjek umre, sva djelatnost prestaje, osim u tri slučaja: nauci (koju je prenio na drugoga, pa se taj njome koristi), čestitom i dobrom djetetu koje se za roditelja moli, trajnoj milostinji datoj svojom rukom.“ Ovo posljednje je ono što je u velikoj mjeri, u mnogo slučajeva omogućavalo osnovno obrazovanje, a to je bio vakuf – pretvoriti svoje materijalno u duhovno dobro, čime ćeš omogućiti uzdizanje generacija koje dolaze.
Primjer jedne diplome (svjedodžbe) – idžazeta iz 1299. godine po hidžri (odnosno 1881. god.), u prevodu Azre Gadžo-Kasumović, naslovljene na ime Hafiz-Ahmed Hilmije, sina Hadži-Hafiz Ahmeda, muftije u kadiluku Gradačac, glasi ovako:

Bismillahir-rahmanir-rahim
Slava Tebi. Nema znanja mimo onoga čemu si Ti poučio. I nema razumijevanja osim onoga što si Ti dao da se razumije. Zaista si Ti Mudri Koji zna. I Darežljivi, Plemeniti. O Ti, čija je prisutnost i trajanje nužno. A čiji je nastanak i iščeznuće nemoguće. Ukrasi našu nutrinu pojmovima Tvojih ajeta. I osvjedočenjem Tvojih sifata. I učini nas jednima od onih koji imaju dobiti u svojoj trgovini i koji nisu gubitnici. O Ti, Koji si poslao Svog resula i Koji si mu spustio Knjigu koja govori Istinu; da prenose njene ajete i da se opomenu razumom obdareni. Pa donesi na njeg salat i poselami pokorno. I s poštivanjem izvrši ono što je potrebno za njegovu čast. I za njegovu odabranu porodicu. I njegove ashabe. I na onoga ko ih slijedi sa dobročinstvom do Dana odluke.
A potom:
Izjavljuje rob slabašni, siromašni koji ima potrebu za milošću svog Moćnog Gospodara, Hadži Hafiz Ahmed, muftija u kadiluku Gradačac, sin Hadži Osmana, neka mu oprosti Onaj koji mnogo prašta, Uzvišeni, Premilostivi: Bavio sam se sticanjem znanja iz raznih disciplina nauke u mjestu Gradačac, u medresi Muradiji i prisustvovao sam predavanjima alima izvanrednog, pobožnog, askete savršenog Hadži Šejha Hasana-efendije, obasuo ga Allah svojim oprostom i dodijelio mu ugodnosti svojih džennetskih bašči. Pa sam od njega dobio znanje iz raznih disciplina znanosti i dao mi je idžazet (opunomoćio me) i dozvolio da podučavam i saopćavam (znanja i informacije) onoliko koliko je u ljudskoj moći. Zatim sam se bavio podučavanjem u spomenutom mjestu, u medresi Svitac.
A ustrajao je na mom podučavanju (tj. koristio se mojim podučavanjem) između učenika onaj koga sam podučio morfologiji i sintaksi/sarf ve navr, retorici/beyan ve me'ani, logici/mantik, fikru i usuli fikru, islamskoj skolastičkoj teologiji/kelam i mudrosti/hikmet dok nije postigao iskustvo i važnost (tj. dok se nije uzvisio u znanju). Pa je od mene zatražio idžazet da bude znano onima koji traže (učenicima) kakve je istine i činjenice/hakaik dobio od mene te da bude objašnjeno onima koji traže uputu do kakvih je suptilnih stvari/dakaik. Mislim na mog veleda (misli se duhovnog, prim. prev.) Hafiz Ahmeda Hilmiju, Allah ga učinio savršenim alimom i iskrenim djelatnikom i uzdigao mu deredžu do stepena preciznog izučavanja, te sačuvao od nevolja i pošasti i ostvario mu sve želje. Pa sam ga opunomoćio (tj. dao mu idžazet) da podučava kao što je mene opunomoćio i potvrdio i dao mi dozvolu moj učitelj/ustad, prosvijetlio mu Allah mjesto prebivališta i očistio od grijeha njegovu nutrinu.
Hvala Allahu u potpunosti a na Njegovog resula najvredniji salati i najsavršeniji selam.
Potpisao je idžazet mjeseca safera, godine 1299. po hidžri. (On je Onaj) kome pripada visoki položaj i čast.
Godine 1299.
Onaj koji upućuje molbu (stvoritelju).
(Tekst u pečatu) Mjesto emanacije svjetlosti (Gospodara) Hafiz Ahmed, Njegov rob.
Napomena prevodioca: Hadži Šejh Hasan-efendija je Muslimović, a Hafiz Ahmed Hilmi je Mulaibrahimović kome je njegov otac Hadži Hafiz Ahmed, muftija iz Gradačca, dao idžazet.
Zanimljivo je napraviti usporedbu sa današnjim diplomama, ali i detaljnije proanalizirati sami sadržaj. U prvom dijelu je zahvalnost Gospodaru, onom koji nam daje snagu i znanje, u drugom se govori o onom koji je ovlašten za davanje diplome (idžazeta), dok se u trećem govori o onom kome se izdaje diploma i predmetima koje je izučavao.
Pored ovih škola, u BiH su postojale i pravoslavne i katoličke škole, u kojim su učila djeca tih vjeroispovijesti. Nemamo tačne podatke koliko je bilo takvih škola u osmansko doba, ali su nam dostupni podaci iz prve godine po austrougarskoj okupaciji, tj. iz 1879. god. Te godine je u BiH bilo 535 mekteba sa 23.603 učenika, što je predstavljalo 52% bošnjačke djece prispjele za školu. U isto vrijeme je u 56 pravoslavnih škola bilo upisano 3.523 djece, a u 54 katoličke škole pohađalo je nastavu 2.295 učenika.

Islamsko školstvo u Bosni i Hercegovini
Kako je bošnjačko školstvo podrazumijevalo i učenje arapskog jezika, zbog izučavanja Kur'ana, a austrougarske vlasti nisu priznavale arebicu ni mektebe kao vid opće osnovne škole, stupanjem na snagu novog zakona o školstvu Bošnjaci preko noći postaju najnepismeniji narod u zemlji. Tada dolazi do reforme mekteba (osnovnih škola). To je podrazumijevalo, pored predmeta vjeronauke, i uvođenje bosanskog jezika i matematike, a kasnije i ostalih svjetovnih predmeta. Reformirani mektebi – ibtidaijje počeli su s radom 1892. god., a njihovo širenje nije išlo ni brzo ni lahko, jer prelaz sa osmanske na zapadnjačku tradiciju nije se mogao izvesti za kratko vrijeme niti kvalitetno. Bošnjaci su bili prisiljeni da reformirane mektebe sa orijentalnog približe što više austrougarskom načinu obrazovanja.
Zatečeno školstvo, koje je više od četiri stoljeća bilo integrirano u osmanski školski odgojno-obrazovni sistem, u vrijeme prvih godina okupacije najviše je imalo sibijan-mekteba, rušdijja – muslimanskih nižih srednjih škola, i medresa – viših srednjih islamskih škola koje su školovale imame. Otomanski zakon u Carigradu je određivao ko može biti učitelj u javnim i privatnim školama, odobravajući rad svima onima koji imaju svjedočanstvo od ministarstva za nastavu, ili od neke mjesne školske vlasti.
Po tom zakonu: Osnovne škole (mektebi) imaju se osnovati u svakom selu ili mahali, osebi za muslimansku, osebi za drugu djecu. Troškove treba da podnosi žiteljstvo dotičnog školskog kotara. Školski je polazak oblikatoran. Kao učevne predmete zakon određuje:
a) za mektebe: tursku početnicu „u novom izdanju“, Kur'an, tedžvid, prirodne nauke, ilmihal. (Djeca drugih vjera imaju se podučavati u svojoj vjeri po uputama dotične bogoštovane vlasti); - pisanje i mala računica (Samo se ovi predmeti imaju djeci koja nijesu muhamedanske vjere, nastavljati na maternjem jeziku) – kratka povijest otomanskog carstva; - kratak zemljopis; - knjiga potrebnih znanosti. (Dlustuš, 1894)

Pravoslavne i katoličke škole
Neki od razloga za neodazivanje pravoslavne i katoličke djece organiziranoj nastavi u Osmanskom carstvu bili su ti što se nastava nije vodila na maternjem jeziku. Zato su u zemlji pravoslavne crkvene općine, te pojedine katoličke župe, onda franjevački red i zagrebačke sestre milosnice podizali škole za svoje istovjerce, što je spomenutim zakonom bilo i dopušteno.
Konfesionalne škole imale su tri do četiri razreda, a nastavni plan je bio sličan onom u školama u monarhiji, s tim što je nastavni plan pravoslavnih o. š. bio po ugledu na crkvenoškolski savjet u Srbiji. Katoličke škole su se uglavnom držale nastavnih planova i programa propisanih za javne škole u Hrvatskoj i Slavoniji.
U pravoslavnim školama je radio veliki broj učitelja iz monarhije ili iz Srbije, ali ih je bilo najviše domaćih, koji su imali završenu bogosloviju u Banjoj Luci, neki učiteljsku školu u Beogradu, uz pomoć srpske vlade, a neki i samo osnovnu školu.
U školama za koje su se brinuli franjevci, kao učitelji su radili svećenici toga reda, a u školama sestara milosnica učiteljice, koje su pripadale tome redu.
Pravoslavna crkvena opština u Sarajevu podigla je i jednu četverorazrednu realku, koja je kasnije pretvorena u četverorazrednu realnu gimnaziju.
Domaći Jevreji također su imali u većim mjestima škole poput mekteba, u kojim su se djeca učila njihovom pismu i nekim obredima jevrejske vjere.

Broj škola u BiH prije austrougarske okupacije te nakon 1900. godine

Karakteristike škola na koje se odnose podaci	Prije okupacije	1878.-1880.	1880.-1890.	1890.-1900.	Poslije 1900.	Unajmljene zgrade	Ukupno
Narodne škole	2	6	63	123	50	24	268
Srpsko-pravoslavne	13	3	22	27	26	3	94
Rimo-katoličke	2	2	6	14	5	1	30
Evangelističke	-	-	-	1	-	-	1
Izraelitske	-	-	-	-	1	-	1
Konfesijske	15	5	28	-	43	-	126
Privatne	4	-	-	7	-	4	11
Ukupno	17	11	91	173	85	28	405

Gornja tabela nam može dati dobru predstavu o postojanju i brojnosti škola u BiH prije dolaska Austro-Ugara pa do poslije 1900. godine.

Ono što situaciju čini malo zbunjujućom jeste da nismo uspjeli naći naredbu s kojom mektebi prerastaju u narodne škole, jer ono što poslije okupacije možemo primijetiti jeste da muslimanska djeca pretežno pohađaju narodne, dok djeca drugih vjeroispovijesti najčešće konfesijske škole. Iz tabele se vidi i da je od 2 narodne škole (koje su se zatekle prije okupacije) broj narodnih škola vrtoglavo rastao, pa ih je 1900. god. bilo 123. Dakle, gotovo 62 puta im se povećala brojnost za 22 godine, da bi potom broj spao na 50 škola. Bilo bi dobro ispitati zašto je brojnost škola u narednih par godina sa 123 spala na 50. Konfesijskih škola je prije okupacije bilo 15, od čega 13 srpsko-pravoslavnih i 2 rimo-katoličke, da bi se broj 1900. god. povećao na 43. Ako bacimo pogled na ukupan broj škola – 405 i uporedimo ga sa brojem škola u vrijeme osmanske vladavine, kad je bilo 535 mekteba, 56 pravoslavnih i 54 katoličke škole, onda nam je jasno da je broj škola čija je sloboda bila na glasu, ipak bio znatno manji.
Da bi nam bilo jasnije šta se to zapravo dešavalo u školstvu po dolasku Austro-Ugarske monarhije, neophodno je da razmotrimo naredbe koje su s njenim dolaskom uslijedile.
Okružnica zemaljske vlade za BiH od 1. XII 1885. god. o nazivu osnovnih škola u BiH, kaže: „Zemaljska vlada naređuje da se naziv općih osnovnih škola promijeni u narodne osnovne škole, gdje riječ „narodna“ daje značenje općenitosti, a vjerske osnovne škole valja od tada nazivati vjerske (ili konfesionalne) osnovne škole, npr.: istočno-pravoslavna, muhamedanska, jevrejska itd., dok do tada korištene nazive kao „pučka“ škola, „gradska“ škola, valja smatrati jednakim ostalim osnovnim školama.“ U naredbi zemaljske vlade za BiH od 10. V 1879. god. o pohađanju privatnih škola možemo vidjeti da se tim školama, zbog malog broja narodnih škola a velikog broja zainteresiranih polaznika, prvenstveno iz muslimanskih porodica, preporučuje prihvatanje te školske djece. Ono što je pomalo začuđujuće, pogotovo za one slabije upućene, to je da se sposobnim za školu smatraju svi koji su navršili 6 godina.

Dana 23. IX 1880. god. od zemaljske vlade dolazi naređenje za osnivanje gradskih osnovnih škola u sarajevskom, travničkom, banjalučkom i bihaćkom okruženju.
Naredbom zemaljske vlade za BiH od 30. IV 1884. god. objavljuje se da je semestralnim i maturalnim svjedodžbama Velike gimnazije sarajevske u Hrvatskoj i Slavoniji priznata „pripoznata“ državna valjanost. Ono što je nakon toga uslijedilo bilo je da svjedodžbe Velike sarajevske gimnazije, naredbom od 25. XI 1884., priznaju sva austrijska državna područja.

Pregled uspjeha polaznika tri gimnazije i jedne realke u četiri bh. grada na kraju šk. 1901/02. god.

1901/02.	I red s odlikom	I red	II red	III red	Popravni	Neocijenjeni	Skupa
Velika gimnazija u Sarajevu	74	391	58	15	83	4	625
Velika gimnazija u Mostaru	38	159	22	9	38	7	273
Velika gimnazija u D. Tuzli	16	61	15	10	13	1	116
Velika realka u Banjoj Luci	26	141	28	22	14	-	231
Ukupno	154	752	123	56	148	12	1245

Ova tabela nam direktnije pokazuje ono što nas posebno zanima, a to je kako se ocjenjivalo u vrijeme austrougarske okupacije u BiH. Dakle, predstavljene su nam 4 srednje škole u BiH, koje su brojale 1245 učenika. I red s odlikom, dakle najbolju ocjenu u klasifikaciji ocjena od 5 kategorija, imala su 154 učenika, ocjenu I red su imala 752 učenika, u II redu ih je bilo 123, dok ih je ocjenu III reda imalo 56. Na popravnom je bilo 148 učenika, a 12 ih je bilo neocijenjenih. Tabela nam pokazuje i to da je Velika gimnazija u Sarajevu imala najviše učenika, više od pola ukupnog broja, 625 učenika.
Neophodno je napomenuti da se polagao i ispit zrelosti, koji se isto tako ocjenjivao. Najčešće se polagao iz četiri predmeta i ocjene su posebno upisivane. Nakon položenog ispita zrelosti, učenici su sticali pravo upisa u naredni razred ili polaganja abiture.
Ako proanaliziramo arhivsku građu Glavnog zapisnika o ispitu zrelosti Realke u Sarajevu iz 1913/14. god., vidjet ćemo da su dobijane posebne ocjene po predmetima (koje se kreću od 1 do 4), na osnovu čega su po zaključku ispitnog povjerenstva učenici polagali ispit zrelosti. Od 25 učenika iz 1913/14. šk. god. koji su pristupili ispitu zrelosti na ljetnjem ispitnom roku: 3 učenika su završila ispite ocjenom zrio s odlukom, 12 ih je odlukom ispitnog povjerenstva jednoglasno proglašeno zrelim, a 7 ih je završilo većinom glasova zrelim. (Da pojasnimo: U klasifikaciji ocjena u doba austrougarskog školstva 1 predstavlja najbolju ocjenu, a 5 je najslabija ocjena, što je u skladu i sa današnjim načinom ocjenjivanja u Njemačkoj, a suprotno današnjem ocjenjivanju kod nas.)
U nastavku ćemo navesti i proanalizirati dijelove ispitnog statuta (pravilnika) za Učiteljsku državnu školu u Sarajevu, izdanog naredbom zemaljske vlade za BiH od 7. januara 1909., br. 190.062 ex 1908:

Ocjene i svjedočanstva
1. Učiteljski kandidati dobivaju krajem svakog semestra svjedočanstvo o vladanju i uspjehu u nauci.
2. Kandidati, koji imaju pri kraju školske godine iz nekog predmeta slabiju ocjenu, polažu ispit pred učiteljem dotičnog predmeta i direktorom, te je dobivena ocjena odlučna za prijelaz u starije godište, odnosno pristup k ispitu zrelosti.
3. Ocjene su ove: a) za vladanje: 1. uzorno, 2. vrlo pohvalno, 3. pohvalno, 4. bez prijekora i 5. nije bez prijekora;
b) za marljivost: 1. neumorna, 2. ustrajna, 3. popusna, 4. slaba i 5. nedovoljna;
c) za uspjeh u nauci: 1. izvrstan, 2. vrlo dobar, 3. dobar, 4. dovoljan i 5. nedovoljan;
d) pismeni rad: 1. lijep, 2. uredan, 3. neuredan.
4. Ocjene dobivaju kandidati iz ovih predmeta: Iz vjeronauke, pedagogije, praktične nastave, srpsko-hrvatskog jezika, njemačkog jezika, zemljopisa, povijesti, matematike, prirodopisa, fizike i hemije, gospodarstva, crtanja, krasnopisa, pjevanja i violine, crkvenog pojanja odnosno crkvenog pjevanja i orguljanja, gimnastike i prema prilikama iz ručnog rada.
5. Na temelju zaključnih ocjena II. semestra i na temelju zaključne konferencije proglašuje svjedočanstvo kandidata sposobnim za prijelaz u starije godište.
6. Ako kandidat dobije iz većine predmeta ocjenu izvrstan ili vrlo dobar, a ni iz koga slabije nego dobar, proglašuje se sposobnim s odlikom za prijelaz u starije godište.
7. Kandidatima, koji dobiju na kraju šk. god. iz jednog predmeta ocjenu nedovoljan, dozvoljava se popravni ispit iz tog predmeta na početku školske godine, i od toga zavisi prijelaz u starije godište. Ako kandidat dobije nedovoljnu ocjenu iz dva predmeta, može mu učiteljski zbor dozvoliti popravni ispit.
8. Ponavljati se može godište samo jedan put, a u prilikama, obzira vrijednim, samo s naročitom dozvolom visoke zemaljske vlade i drugi put.
9. Semestralna svjedočanstva potpisuje direktor i razrednik.
10. (...) 11 (...)
12. Na kraju III. godišta imaju se svi pripravnici toga godišta iz zemljopisa, povijesti prirodopisa, prirodoslovlja i matematike podvrći ispitu pred ispitnim povjerenstvom, određenim za ispit zrelosti, pod predsjedavanjem zastupnika zemaljske vlade.
(...) Ispitu zrelosti pristupaju kandidati koji su s uspjehom završili IV. godinu i koji se obavlja pred predjsedanjem vladinog zastupnika. Učiteljski pripravnici se podvrgavaju ispitu zrelosti iz srpsko-hrvatskog i njemačkog jezika, iz gospodarstva i iz vjeronauke. Ispit zrelosti je javan. Ispit se dijeli na pismeni, usmeni i praktični. (Vidi: Dodatak Službenog vjesnika iz 1902.)

Iz priloženog možemo vidjeti koji su predmeti izučavani u tadašnjoj Učiteljskoj školi i kakav je bio način ocjenjivanja, ali i to šta se sve ocjenjivalo. Može se vidjeti i kada se i na koji način sticalo pravo na samostalan rad. Ocjenjivanje je bilo i brojčano i opisno, a ocjene su dobijane: za vladanje, marljivost, uspjeh u nauci, a posebno se ocjenjivao pismeni rad.

Zaključak
Presjek ocjenjivanja kroz historiju u svijetu, s posebnim osvrtom na BiH u vrijeme osmanske a zatim i austrougarske vladavine, omogućava nam i svojevrstan pregled tokova školstva od njegovog osnivanja pa sve do Prvog svjetskog rata. Uvid nam daje i bližu predstavu onog šta se tada izučavalo i šta je bilo bitno za predstaviti ocjenom, a pokazuje nam i to kakvi su u to vrijeme bili kriteriji za prelazak iz nižeg u viši razred ili viši rang škole.
Vidimo da se kroz period Osmanskog carstva ocjenjivanje obavljalo tako što je odluku o napretku (prelasku u viši razred) donosio učitelj. On je pisao i potpisivao idžazet – diplomu ili svjedodžbu na kraju školovanja, koja će učeniku biti garancija za izučenu školu. U diplomi se navode i predmeti izučavani tokom školovanja. Naslijeđeni školski sistem je podrazumijevao i prihvatanje programa koji su sadržavali islamske predmete, a način prelaženja u viši razred, odnosno napredniji stupanj, prevashodno je zavisio od individualne spremnosti učenika i njegovih sposobnosti usvajanja nastavnih sadržaja. Učitelji (mu'allimi) su pisali i potpisivali diplome ili svjedodžbe (idžazete) pozivajući se na kredibilitet svojih učitelja i učitelja njihovih učitelja, što će reći da se vjerovalo autoritetu onoga ko je davao vjersku i drugu pouku. Diplome su isključivo pisane na osmanskom/turskom jeziku, arapskim pismom.
I četrdesetak godina austrougarske vladavine dalo je svoj pečat bh. školstvu. Otvorene su narodne osnovne škole, zadržane konfesijske i privatne, dok je srednje obrazovanje usklađeno prema školstvu zapadnjačke tradicije. U arhivima BiH se, uprkos ratnim razaranjima tokom kojih je u požarima stradao veliki dio dokumentacije, još uvijek mogu pronaći podaci o načinu ocjenjivanja iz tog perioda. Skala ocjena uspjeha u nauci kretala se do 4 stupnja, posebna ocjena se davala za marljivost u radu, posebno se vrednovalo vladanje, a ocjene su bile posebno gradirane i za pismeni rad. Ispit zrelosti je bio javan a polagao se određen broj predmeta iz kojih su se dobijale ocjene pred ispitnim povjerenstvom, koga su sačinjavali vladin povjerenik kao predsjednik, direktor škole i učitelji koji su u IV godini predavali ispitne predmete. Ispit se dijelio na pismeni, usmeni i praktični. Kandidati koji iz svih predmeta dobiju najmanje ocjenu dovoljan, proglašavaju se zrelim za vršenje svoga poziva, a oni koji iz većine predmeta dobiju ocjenu izvrstan ili vrlo dobar, a ni iz kog predmeta manje od dobar, zrelim sa odlikom.

Literatura:
1. Ajanović, Dž. i Stevanović, M., Školska pedagogija, Prosvjetni list, Sarajevo, 1998
2. Arhiv grada Sarajeva, Vrsta arhivske građe: Glavni zapisnici o ispitu zrelosti, Signatura DG - 248, Fond-zbirka: Velika realka u Sarajevu, Kutija: 1/17, godina 1913/1922., Spisi po broju 1-32
3. Basler, Đ., Proglašenje Bosne kraljevinom 1377. god., Prilozi, Institut za istoriju, XI-XII, 1975-1976, br. 11-12
4. Bećirbegović, M., Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, POF, XX-XXI/1970-71, str. 269, Sarajevo, 1974
5. Filipivić, N., Didaktika 2, Igkro "Svjetlost", Zavod za udžbenike, Sarajevo, 1980
6. Goffman, E., Über techniken der Bewältigug beschädigter Identität, Frankfurt am Mein, Stigma, 1967
7. Grgin, T., Školasko ocjenjivanje znanja, Jastebarsko, Naklada Slap, Zagreb, 1999
8. Kasumović, I., Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar, GIK „OKO“, str. 28, Mostar, 1999
9. Kvintilijan, M. F., Obrazovanje govornika, Veselin Masleša, Sarajevo, 1967
10. Mala enciklopedija Prosveta, Opšta enciklopedija, IV izdanje, A-J, 1., Beograd, 1986
11. Matijević, M., Ocjenjivanje u osnovnoj školi, Tipex, Zagreb, 2004
12. Mulić, J., Hercegovina. - Feudalna oblast srednjevjekovne bosanske države, Muzej Hercegovine, Mostar, Štamparija DES, Sarajevo, 2004
13. Nakičević, O., Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV do XVII vijeka, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1999
14. Papić, M., Školstvo u BiH za vrijeme austro-ugarske okupacije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972
15. Pravilnik o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo, Broj: 11-01-38-7832/2002, Sarajevo, 2002
16. Pripremni ispitni štatut za državnu učiteljsku školu u Sarajevu, Zemaljska vlada za BiH, Izdan naredbom od 7. januara 1909., br. 190.062 ex 190
17. Školske prilike u Bosni i Hercegovini od okupacije do danas, Ljuboje Dlustuš, Službeni dodatak Školskog vjesnika, 1894)
18. Vilotijević, M., Didaktika 3, Naučna knjiga, str. 322-323, Beograd, 199
19. Vilotijević, M., Organizacija i rukovođenje školom, Naučna knjiga, Beograd, 1993
20. Zaninović, M., Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb, 1988