Enver MURATOVIĆ, rob Allahov i pjesnik: Istjeraše ga! I eno ih kako se šepure k'o paunovi olinjala perja! Oni, koji se plaše sopstvenih sjenki i skaču iz svojih košmarâ u kojima sanjaju Velikog brata! Istjeraše ga! I ispuni se san svakog pokvarenjaka! Ispuniše se prazninom njihova zavidna prsa: više neće biti gužvi u džamijama, niti riječî Istine, jer, po njima, sve se može reći i drugačije: umotanije, zavijenije, iskrivljenije!

Istjeraše ga. Istjeraše hodžu. Istjeraše hodžu – hodžice. Istjeraše najboljeg - najgori! Istjeraše učena čovjeka – neznalice! Istjeraše, i eno ih gdje se smiju svome jadu, nesvjesni svoje nesvijesti! Oni, kojima smeta ne samo On već i svi mi koji nismo bili voljni slijediti ih u zabludama; svi mi, koji smo odavno shvatili ko su, šta kriju u prsima i iza vještačkih osmjeha; svi mi, kojima nisu uspjeli kontrolisati mozgove niti uplašiti probuđeni duh; svi mi koji godinama svjedočimo njihovu nepismenost i površnost u vjeri; svi mi kojima se zgadilo od onoga što rade godinama! Oni, koji su i ranije tovarili čestite ljude potvorama, lažima i ukradenim ćilimima!

Istjeraše ga – i pretekoše! Istjeraše, nemoćni da prihvate samo jednu istinu: da je On uradio više za nekih sedam godina rada – nego oni za sedamdeset! Nego što oni mogu uraditi dok su živi! Nego što oni mogu uraditi do Sudnjega dana!

Istjeraše ga bez imalo stida, bez straha od Gospodara svjetova, bez ijedne pomisli da se mora prelaziti preko Sirata!

Mada, pošteni da budemo, Njemu nije ni priličilo njihovo društvo! Nije mu priličilo da bude na tom nivou! Njemu, kojeg je Vladar svih svjetova odlikovao svim onim vrijednostima kojih je njih lišio! Njemu, koji je vrijedniji dok spava, nego oni kad su u najbudnijem stanju! Njemu, koji je imao vremena da svakoga sasluša sa pažnjom i poštovanjem, za razliku od njih koji, dok govoriš s njima, gledaju da li će ti se ruka uhvatiti za džep i da li će tamo nešto zašuškati!

Istjeraše ga! I eno ih kako se šepure k'o paunovi olinjala perja! Oni, koji se plaše sopstvenih sjenki i skaču iz svojih košmarâ u kojima sanjaju Velikog brata!

Istjeraše ga! I eno ih kako se šepure k'o paunovi olinjala perja! Oni, koji se plaše sopstvenih sjenki i skaču iz svojih košmarâ u kojima sanjaju Velikog brata! Istjeraše ga! A Allah Uzvišeni pozva ga kao gosta svoga! Roba svoga zahvalnog. Roba koji će svoj “izvještaj” o zulumu podnijeti Gospodaru Arša, a ne Velikom bratu, niti bilo kojem drugom gospodaru njihovom! Zar se oni ni malo ne plaše dove njegove na Arefatu!?

Istjeraše ga! I ispuni se san svakog pokvarenjaka! Ispuniše se prazninom njihova zavidna prsa: više neće biti gužvi u džamijama, niti riječî Istine, jer, po njima, sve se može reći i drugačije: umotanije, zavijenije, iskrivljenije!

Istjeraše ga! A Allah Uzvišeni pozva ga kao gosta svoga! Roba svoga zahvalnog. Roba koji će svoj “izvještaj” o zulumu podnijeti Gospodaru Arša, a ne Velikom bratu, niti bilo kojem drugom gospodaru njihovom!

Zar se oni ni malo ne plaše dove njegove na Arefatu!?

Upitan, ja odgovor znam, Gospodaru: oni se, mimo Velikog brata, ne boje nikoga!

Niti se stide samih sebe, kad se onako, ispraznih lica, pogledaju u ogledala! Iz tih ogledala, njih gledaju bezlični ljudi... “Ljudi-sjenke” - kako je govorio pjesnik.

Gospodaru, zahvalan što si mi podario sve ove riječi - ja kazujem, ne samo svoj, već bol svih nas, naše neslaganje da budemo masa koja će ćutati i gutati knedle sa njihova nečasna roštilja!

Gospodaru, mimo Tebe, mi drugog oslonca nemamo! Niti ga tražimo!
Gospodaru, Ti koji ne voliš zulum, zulumćare ponizi!
Amin!