Ismet ZUKORLIĆ: Da um caruje a snaga klade valja pokazali su im protivnički navijači i da su ipak prisutni i da bodre svoj tim. Tih 30-tak mladića sa stručnim štabom hrabro se nosilo sa 35 000 gledaoca od intoniranja albanske himne, kao i svim drugim izazovima na stadionu. Sva sreća što ne razumiju srpski, što je bilo olakšavajuće, ali smo mi pored malih ekrana razumjeli i svi svjesni građani Srbije koji su pratili susret na terenu, svjedoci smo mržnje i nacionalističkih izliva na sve što nije srpsko. Ali ponos zapečati oči, dostojansvo uši i bori se na način koji će donijeti najbolje rezultate i pokaže najveći stepen inteligencije i ponosa.

Ne želim da likujem nad onim što se dešavalo na utakmici Srbija – Albanija. Želim da govorim o samosvjesnosti, dostojanstvu i časti, čija odbrana nema cijenu, a konačan rezultat uvijek bude povoljan, kad se ovo troje brani. Albanski fudbaleri su svijetao primjer kako se brane simboli države. Od njih trebamo učiti mi uspavani koji smo zaboravili ko smo i kome pripadamo i šta nam je sveto.

Nekoliko dana su putem medija stizale prijetnje srpskih nacionalista, izražavali su svoje divljaštvo slaveći zločince i njihove zločine i time samo potvrđivali pravilo da ono čega se pametan stidi budala se diči, i na kraju ispali baš budale i to bez presedana. Trpili su navijači Albanije uvrede, koje čak sa zvaničnih mjesta nazivaju pogrdno “Ćiftari”, Šiftari”, “Šiptari”.. i čak su pregazili svojim prljavom jezicima i Tursku i stigli do Tokija. Tako je kad mašta ‘nebeske nacije’ radi. A stvarnost pokazuje sasvim drugačije. Helem teško je sve nabrojati kakve su samo bljuvotine i srdžbe iskazivali a sa ciljem da zaplaše i ponize protivnika. Dobro poznato srpsko gostoprimstvo i demokratičnost pokazali na tribinama dozvolili su svojim divljacima i ultranacionalistima da nastave svoje huliganstvo i na stadionu dok su gostima koji su došli iz Albanije uskratili zadovoljstvo da bodre svoj nacionalni tim, a uz još jednu šuplju da im je bezbjednije da sjede po ulicama Beobrada nego li da budu na stadionu i bodre svoju naciju. Tako je gostoprimstvo na srpski način. Pokušali su da budu „prijatelji“, al’ hvala im za to. Da um caruje a snaga klade valja pokazali su im protivnički navijači i da su ipak prisutni i da bodre svoj tim. Tih 30-tak mladića sa stručnim štabom hrabro se nosilo sa 35 000 gledaoca od intoniranja albanske himne, kao i svim drugim izazovima na stadionu. Sva sreća što ne razumiju srpski, što je bilo olakšavajuće, ali smo mi pored malih ekrana razumjeli i svi svjesni građani Srbije koji su pratili susret na terenu, svjedoci smo mržnje i nacionalističkih izliva na sve što nije srpsko. Ali ponos zapečati oči, dostojansvo uši i bori se na način koji će donijeti najbolje rezultate i pokaže najveći stepen inteligencije i ponosa.

Velisko-srpski nacionalisti pale zastavu države BiH

Kako je svima dobro poznata srpska genetika, Albanci su se baš spremili da se zahvale domaćinu na „gostoprimstvu“, ali i da postoji mogućnost da su i nacionalisti Srbije to izveli, jer okolnosti i na to ukazuju da bi spriječili Srbiju da prizna Kosovo koja je uslov svih uslova za ulazak u EU. Minuti na terenu koji su pokazali najveći stepen nacionalnog ponosa i nacionalne svijesti ne može niti jedan iskreni patriota bilo koje nacije, a da se ne osjeti ispunjenim kako se brani dostojanstvo svoje nacije. U jednom momentu sam ponosan vidjevši sve to, da bih odmah bio i tužan kad se sjetim svih utakmica moje domovine i onih na terenu ali više onih van terena , jer da budem iskren na terenu smo pokazali mnogo više hrabrosti i dostojanstva nego li van terena, što me čini i ponosnim i tužnim. Isti ti i moj narod nazivaju ‘Turcima’ i ‘poturicama’, i sve i svakako, svakakvim imenom osim onim pravim, koje nemaju hrabrosti da izgovore. Da li se plaše toga ili im inat neda ne mogu odgovorit, jedino što znam ali to nije njihov već moj problem da van terena nema navijača koji će hrabro razviti barjak pod kojim ćemo svi stati i ljubomorno ga čuvati i boriti se za njega, već nam ga pale u Sarajevu, Mostaru, Prijedoru i Banja Luci i gaze na svakom mjestu, a da bih ga ja zaštitio bit ću kriv i osuđen da izazvam mržnju i nacionalnu netrpeljivost. Zar mi da čuvamo nacionalne simbole u terenu a oni van terena koga oni čuvaju i za koga navijaju. Ne plašim se ja njih već se bojim svojih, kako da opet udarim na svoga i izgubim utakmicu na terenu dobijenu, da li su se ipak zapitali oni van terena da su i oni dio ekipe koja igra na terenu, trebali bi vidjeti slike Tirane, Prištine, Mitrovice, Švicarske, Amerike i svugdje gdje jedan Albanac živi nosi isti simbol u srcu i ponosno ga čuva, a mi izbrisali smo one u Turskoj, u Makedoniji, na Kosovu, Albaniji, Evropi i Svijetu. Brišemo sve i prebrojavamo se na svačije i ničije, ko je veći a ko manji patriota, dok nad nama još uvijek vrše genocid, zemlju nam pljačkaju, pokrštavaju, svetosaviziraju, dok uništavanje historijskih, vjerskih i kulturnih objekata, kao nacionalnih simbola širom domovine koja je postala praksa agresora i osvajača, pravimo se kao i da ne vidimo. Nekada se sam pitam ko za koga ovdje igra?! Trebali bi znati da nije bitna sila koja napada nego svetinja koja se brani…