„Biti ili ne biti nije pitanje nagodbe. Ili budi ili ne budi”. (Golda Meir)

Elmedina MUFTIĆ: Nesvjesni da je vrijeme bošnjačke naivnosti prošlo, da Bošnjaci više nisu njihova janjad za klanje, nego narod koji je uspravan i koji se zna boriti za svoje svetinje. Ostaće im još jedna sramna mrlja u ’erojskoj istoriji još jedan neuspjeli pokušaj, koji će vjerovatno oni opet slaviti kao pobjedu. Normalni ljudi bi iz ovoga izvukli pouku, razumjeli bi da imaju granice preko koji se ne ide, da postoje gazije koje ne daju svoje, ali ni tuđe ne diraju. Da na brdovitom Balkanu koji je krvlju natopljen postoji narod koji se Bošnjacima zove, koji vjekovima pokušavaju da unište, koji je preživio jedanaest genocida, al` je unatoč svemu opstao, sazreo i svijetlog obraza kroči ovom zemljom, ne dajući svoje, ne dirajući tuđe. Slobodnog duha i uma. Odlučan da opstane i bude... Svi koji misle i nadaju se drugačijem nasukat će se na hrid koja se Bošnjak, Bosna, Sandžak, Srebrenica, Hadžet, Previja, Šahovići.... zove...

Na brdovitom Balkanu Bošnjaci stoljećima vode bitku koja znači biti ili ne biti. Biti znači živjeti, a živjeti znači postojati. Postojati znači odoljeti vremenu i iskušenjma. Postojati znači dostojanstveno živjeti u svoj vjeri na rodnoj grudi, imati prošlost, živjeti sadašnjost i smjelo koračati u budućnost. Prošlost nam služi da iz nje učimo, da je pamtimo i da nikad ne odustanemo od sebe i svojih vrijednosti. Bošnjaci su narod sa dostojanstvenom prošlošću, naši preci su nam u naslijeđe čast, humanost, obraz ostavili. Da je komšija preči od brata i da ima svoj hakk, misliti drugome što i sam sebi je životna filozofija po kojoj smo stoljećima živjeli, i prečesto krvavi danak svoga merhameta plaćali. Bošnjaci su živjeli mit suživota i međusobnog uvažavanja, naše komšije su po raznim "laboratorijama zločina" pravili formule za naše istrebljenje.

Odmah iza II sjetskog rata smo se osvjedočili da je "bratstvo i jedinstvo" zabluda koju treba da vjeruju samo Bošnjaci, i cijenu te zablude smo platili novim genocidom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Četnici koji su samo presvukli uniforne i preko noći postali partizani i kokardu zamijenili petokrakom su nastavili u miru ono što nisu završili u ratu, a to jeste ubijanje Bošnjaka, posebno Bošnjačke elite intelektualne i duhovne ... Među mnogim primjerima četničkog orgijanja u miru u toj "bajkovitoj Titovoj državi" za kojom mnogi i danas plaču, jeste i strijeljanje Bošnjaka Sandžaka na Hadžetu, gdje je ubijeno preko 2000 prvaka, jer su po nečijem nahođenju proglašeni neprijateljima režima odnosno saradnicima fašista.

Trebalo je da prođe toliko dugo, da bi Bošnjaci smjeli da podignu glavu i kažu zločincu da je zločinac. Lašcu da je lažac. Četniku da je četnik. Da kažu da su na Hadžetu ubijeni nevini ljudi, a ne fašisti, i da su fašisti oni koji su ih ubili. Trebalo je mnogo vremena, da Bošnjaci prestanu ne biti. Trebalo je...



Na sreću da svako doba ima svoje gazije koji se za istinu bore. Da svaki vakat ima one kojima riječi ne nedostaje jer istinu zbore. Da bošnjačka majka porodi sinove koji uzdignute glave dunjalukom hode. Došlo je vrijeme ponosnih Bošnjaka. Došlo je vrijeme kad je Hadžet postao simbolom stradanja, kad je Hadžet označen bošnjačkom boli, tugom i stratištem nevinih ljudi, u kojem je ubijeno čovječanstvo na hiljadu puta. Hadžet je vapaj nevinih, poziv da se istinom osvetimo, da pravdom pobjedimo. Hadžet je priča da smo na gubitku ako pognute glave i snishodljivo živimo. Hadžet je opomena da možemo izabrati samo jedno ili da budemo ili da ne budemo.

Krv nije voda: Srpski policajac i četnički komandant Bratislav Živković

I mi smo tu opomenu razumjeli i izabrali smo da budemo. Pohod na Hadžet je naša potvrda toga. Bošnjaci odlaskom na Hadžet pokazuju da žive, a ne da životare, da smo faktor koji odlučuje, a ne obezglavljena skupina koja se ne uvažava. Pokazali smo da je naša prošlost naša svetinja za koju smo spremni život dati. Pokazali smo da se ne bojimo, jer smo svjesni da nije bitna sila koja napada nego svetinja koja se brani. Pokazali smo da jedinstveni možemo puno toga i da nas jedinstvenim čini čast i dostojanstvo. Pokazali smo da se ne bojimo ni drugih ni drugačijih. Da smo narod koji se nema čega stidjeti jer je naša prošlost blistava, a čist obraz su nam preci u emanet ostavili...

Naravno da ovo dušmane boli. Pa su odmah poslije onako veličanstvenog pohoda na Hadžet, kojim su Bošnjaci Sandžaka 04.09.2014.godine obilježili 70 godina od zločina kojeg su fašisti pod geslom antifašizma počinili nad Bošnjacima Sandžaka ubivši preko 2000 ljudi, mahom bošnjačku elitu, počeli da prijete. Da najavljuju masovno četinčko okupljanje u Novom Pazaru. Da siju strah. Da mržnjom na istinu odgovaraju. Jer istina nije za svakoga. Samo se hrabri sa istinom u oči mogu pogledati. Ali kako da u oči istini pogledaju oni koji obraza nemaju. Koji su svoj obraz krvlju nevinih ukaljali. Istina je voda duboka u nju smiju samo odvažni da zarone. I kako kažu kad najviše grmi najmanje kiša pada. Tako i od njihove galame osta samo nečujni šapat. Od najavljenog četničkog orgijanja osta priča i grljenje sa srpskom žandamerijom. Novi Pazar je slobodarski grad i u njemu mogu šetati svi čestiti ljudi, neovisno na vjersku, rasnu i nacionalnu pripadnost. Dok orgijanja (uniformisanih i naoružanih) četnika koji su prošli ratišta od Bosne, preko Kosova do Ukrajine kroz Novi Pazar nije moguća i to je njihova pusta želja koja im se neće ostvariti. "Tresla se gora rodio se miš." Ostaće to samo još jedan pusti san, koji se nikad u javu pretvoriti ne može, da svojom poganom četničkom čizmom uprljaju mubarek zemlju sandžačku. Ostaće im kost u grlu, od koje će se udaviti, jer su golem zalogaj pokušali da progutaju. Nesvjesni da je vrijeme bošnjačke naivnosti prošlo, da Bošnjaci više nisu njihova janjad za klanje, nego narod koji je uspravan i koji se zna boriti za svoje svetinje. Ostaće im još jedna sramna mrlja u ’erojskoj istoriji još jedan neuspjeli pokušaj, koji će vjerovatno oni opet slaviti kao pobjedu. Normalni ljudi bi iz ovoga izvukli pouku, razumjeli bi da imaju granice preko koji se ne ide, da postoje gazije koje ne daju svoje, ali ni tuđe ne diraju. Da na brdovitom Balkanu koji je krvlju natopljen postoji narod koji se Bošnjacima zove, koji vjekovima pokušavaju da unište, koji je preživio jedanaest genocida, al` je unatoč svemu opstao, sazreo i svijetlog obraza kroči ovom zemljom, ne dajući svoje, ne dirajući tuđe. Slobodnog duha i uma. Odlučan da opstane i bude... Svi koji misle i nadaju se drugačijem nasukat će se na hrid koja se Bošnjak, Bosna, Sandžak, Srebrenica, Hadžet, Previja, Šahovići.... zove...

Nasukat će se jer ne znaju da "Šehidska krv je najskuplji emanet kojeg su nam preci ostavili".