Admir MUHIĆ: Tekabbelallah! Siđi niže dušo pa džism svoj nahrani jer bez kuveta ni pedalj dalje ići nećeš moći. A kad dole, aman zeman, oči da ispadnu od pogleda na hastal. Nema čega nema. Red ovoga, red onoga. Bujrum! A hedije? I hedije su došle, putovale i one s putnicima pa red je da se uruče. Prvo muallimama vrijednim riječkim jer tko hanume ne daruje taj nikada darovao druge nije. Zaslužile su slatke šećerke. A onda glavni dar glavnom efendiji. Primi efendijo hediju na sjećanje ovog jedanaestog jedanaestog dvije i dvanaeste poslije trinaest sati od muslimana Medžlisa Karlovac. On primi i dade. Ehhh, hoće i on da sevap ugrabi.

Nedjeljno jutro, mirno, spokojno, svanulo je, a sunčevi plamičci tek stidljivo se pomaljaju na obzoru iz smjera kible. Iz Bosne oni dopiru. Sunce iz Bosne Hrvatsku obasjava. I sve dok je tako dobro je jer, kad ne bude više tako gotovo je. Kad ono jednog petka grane sa zapada više ništa isto biti neće. Ovo je nedjelja, jutarnja, ona koja mir nagovješćuje. I čim se sunce stidljivo u svom krupnom planu pojavi, uz granicu je sve na nogama pa čak i nedjeljna magla koja potiho i nečujno nestaje, kao da je rijeka Glina sa sobom nosi. I digla se nedjeljna magla, a rosa umiva travu zelenu kao da joj abdest uzima da i ovo jutro Svevišnjem šućur čini. To je red, neprikosnoven i savršen red, zakon Božji na zemlji ljud'ma dat.. Ugrijalo sunce, a varenika se užurbano nosi koja je čisti nektar od bijelog napitka neprocjenjive vrijednosti za koju država minimalni poticaj izdvaja, svoje slabo izvozi, a tuđu vareniku na cijeni drži. Helem! Uz čašu mlijeka, obrise sunčevih zraka i pokoju tek izgovorenu riječ spremaju se ljudi, a ponajprije djeca da pred mesdžide u Maljevcu i Bogovolji stignu na vakat jer, efendije su zakazale termin, termin u vakat ili vakat u termin. Helem! Vakat je čemu i termin, a termin je vakat vremena onog sićušnog koji insanu doista treba za svoj čeif da se otisne poput magle i nestane u koloni nečeg nevidljivog i opet sutra stane u red istim ritualom. Efendije čekaju džematlije, a i oni poranili čekaju svoje efendije poglede upirući ka Bosni, dunjalučkom svebošnjačkom pravcu, kao da očekuju znak. Išaret čekaju za polazak jer treći efendija već je imena abecednim redom svojih putnika sprintao crnilom da crnje ne more biti. A nije nikome jasno zašto vaj'k ta crna boja na bijelom papiru, zašto zelena nije!!! I vakat je krenuo u karavani vremena kotrljajući se niz strane džematskih visina u doline insanskih dubina. Duboko je to da dublje ne mere ići. I krenuo je autobus, jedan pa drugi. Krenuli su ljudi s granice u pohode domaćinima svojim u Rijeku bez rijeke s morem u dubini svojoj. Kao mistika bez dunjaluka ili dunjaluk bez nje. I usput ondje jedno, dvoje, a ondje ni jedno, pa grupa i tako od Bogovolje preko Maljevca sve do ravnog Karlovca. Zamaštrafili i iduli idu. Ne odustaju. Karlovčani ne mirišu na vareniku, ali osmijehe lijepe imaju i njima poruke šalju da krenu zajedno k'o biva na ekskurziju pa taman to značilo isto k'o i izlet ili zijaret. Nije to nikakav naočigled bezazleni redoslijed jutarnje gimnastike riječima i stilskih vježbi kroz talase književnih sintagmi u kojima pisanu riječ samo pohodnici razumiju već je to posjeta istinskih insana trećoj munari u Hrvatskoj, Rijeci brate. Nije to ni izlet jer s izletom se izlećuje pa malo leti pa putuje. Ovo je želja malih, mladih i velikih muslimana Medžlisa Karlovac da stignu Rijeci u pohode i pohode Islamski centar. Stotinu duša željno iščekuje vakat za termin da spremno prozbore "Selam'alejk džamijo" i da išaretom selam prenesu onih koji se još uz maglu bude iz šarenih snova. I prozboriše i glas, horski selam se prolomi, gromoglasni, Krajiški. Slatki selam ispred, u sredini još slađa džamija, a u pozadini slano more. Auuu, koja kombinacija. Ni u najčuvenijim slastičarnama recepta ovog nema. Koja dražesnost, gurmanluka, aman ja rabbi! Ahmedija ahmediju zavija, a bjelina njihova rumenilom fesova oslikava umjetničku sliku već uramljenu u pancir neprobojni. I tako se zaredom još devedeset i devet selama probija sve čujni od čujnog. I ne da efendija nego uramiti zoomom selam, munaru i more. Ha jahhh! Tako i treba, ne daj efendijo nikako drugačije. Ošinite blicevima pa rumenim čehrama. I hemo brate, desnom nogom kročiti u snop snova u javi od riječkih muslimana koji san dosanjaše ovog stoljeća i više ga ne sanjaju nego žive. Desnom nogom, dabome. Abdest i hitro polahko mjesto elitno zauzet po mogućnosti da smo u saffu i da istodobno sami sebe slikamo jer najbolju sliku sami ćemo naslikati i za svoje oko uvarajsati u okvir fotoaparata. Ezan, britki, glatki kao da se peglom iscrtava na tek kupljenoj košulji i da se vidi i osjeti britko, čujno na sav avaz. Podne je u riječkom islamskom centru. Podne je na svim meridijanima svijeta i sve je vrijeme zastalo da i vrijeme podne odklanja džematski. Najava, odjava, špica... Al' sve je špica bez najave i sve je centralno u centru novom. I miris centrirani koji pogađa svakog insana koji nos za miris ima, a koji ga tada nema dabogda ga nikad i nejmo. Zbori zbor zbornu zbornicu, a valovi dopiru do srca. Ilahija je to al' nije standardna. Ona je vangabaritna i neopisiva, ali pitka kao varenika, jamuža, ona tek pomužena, friška, taze. Efendija najavljuje, a okice nevine dječje upijaju. Ma upijaju svi. Tu glume nema jer glumci tu ne stanuju. "Riječka džamija" zašećeri tišinu vremena u vaktu. Stihovi kovani još prije bez naokovnja. Hidžra je i ona traje i prestati neće. Pa nije ograničena, nije ni statična već je dinamična, kreće se, šeta. "Došli smo..." i nastavio je u nizu i dahu efendija bez da izgovori da će i otići. Kao da je došao nastaniti se tu. E nećeš. Nije to za stanište insanijeta već duša. Zato efendija pusti dušu u džamiji. Ne izusti već je pusti nek' odmara, a jezik nek' tarlaha. Ionako nitko ga i ne prati već duša dušu svoju traži. Čas je dole, čas gore. Gdje god pogledaš tu je duša. O dušo, udahni me u sebe da i ja osjetim taj ruhanijjet. Ali neće. Ne sluša ona, a i što bi slušala, nek' odmara u Islamskom centru u Rijeci bez rijeke mokre. Tekabbelallah! Siđi niže dušo pa džism svoj nahrani jer bez kuveta ni pedalj dalje ići nećeš moći. A kad dole, aman zeman, oči da ispadnu od pogleda na hastal. Nema čega nema. Red ovoga, red onoga. Bujrum! A hedije? I hedije su došle, putovale i one s putnicima pa red je da se uruče. Prvo muallimama vrijednim riječkim jer tko hanume ne daruje taj nikada darovao druge nije. Zaslužile su slatke šećerke. A onda glavni dar glavnom efendiji. Primi efendijo hediju na sjećanje ovog jedanaestog jedanaestog dvije i dvanaeste poslije trinaest sati od muslimana Medžlisa Karlovac. On primi i dade. Ehhh, hoće i on da sevap ugrabi. Pa neka, samo daj naprijed, osporavati nećemo. Jasin za vakife rahmetlije riječke džamije, zaslužili su od musafira. I jest i treba. To je hedija njima, nek' se zna za koga i od koga. Nek tradicija to postane i na bejan jasni to iznese pred svekolikim milletom. Opet ezan, al onaj stari, umilni, bosanski, krajiški, hadžijski, ikindijski. Ne zna to svak'. A kako će i znat'? Nikako. Samo ti uči, hadžijo. A kahva, srčeš je slatku i more slano gledaš, ljude oko sebe ne vidiš, al' ko biva, malo ih čuješ, reda radi. To je centar novi i svaki treptaj oka ostaje zakovan za ono što vidiš pa očima leti tam', leti 'vam, k'o ventilator bez puhanja. Jednostavno tako se mora da bi dušu nahranio čo'ek musafir i koji bi trebao i dovu učiti kad ovu ljepoticu riječku vidi, sejri. A rastanak? Ma ne. Tu rastanka nema. To je sastanak vakta u vremenu i nema rastajanja. Po kiši putuj brate i ne osvrći se za sobom, osmijeh nabaci, nagizdaj se ljepotom Islamskog centra i kreni. Hoš u Opatiju, hoš u more i valove njegove il' svojoj kući. Đe te volja. Il' nazad za Karlovac, Maljevac il' u Bogovolju. PS Ja neću nigdje. Ostajem ovdje i sanjat ću. Nek' me nitko ne traži. Jezik svoj u džamiji prelamat ću, i bosanski i hrvatski, malko arapski i malkice albanski. Ne, ne! Ni na jednom pričati neću. Šutit ću da džamiju ne probudim dok je usnila. Ovdje je vakat došao da vrijeme ne bude. Šuti već jednom, hoću dušu da odahnem. Pssst!