Teufik Velagić (28. jan. 1925. - 19. novembra 2013.)

Aziz HUREM: Opsjednut svojom idejom, nacionalnim nabojem, željom za afirmacijom Bošnjaka a, u nemogućnosti da bilo šta promijeni, i možda zbog težine i borbe kroz čitav život, nije zasnovao porodicu. Ove želje i njegov angažman za svjetliju budućnost Bošnjaka, prigušile su želju i potrebu za zasnivanjem porodice. Samim time da su mu režim i UDBA stale na put u cvijetu mladosti, osudili ga na zatvor u kojem je proveo mladost su možda isto tako bile presudne i uticale na to da Tofa provede sam samcat cijeli svoj život.

Pripadao je najbriljantnijoj generaciji Bošnjaka dvadesetog stoljeća. Svrstava se u red prvih i najprogresivnijih pokretača nacionalnog pitanja u proteklih stotinu godina u prvom saffu sa dr. Smailom Balićem, Adilom Zulfikarpašićem, dr. Nedžibom Šaćirbegom, sa Hasanom Karačijem, Bećirom Tanovićem i drugima u egzilu kao i u domovini Bosni sa Alijom Izetbegovićem, Munirom Gavrankapetanovićem, Eminom Granovim, Ismetom Kasumagićem, Krupalijom, kao i sa šehidima Halidom Kajtazom, braćom Behmen, Mustafom Busuladžićem, Nusretom Fazlibegovićem, Omerom Stupcem, Hasanom Biberom r.a. i ostalim koji se kontinuirano spominju u historiji Bošnjaka i buđenju nacionalne svijesti. Ovi i mnogi drugi koje nisam naveo su, može se sa sigurnošću kazati cijeli svoj život posvetili Bosni i bošnjaštvu.

Sada, već rahmetlija, Teufik Velagić je imao običaj reći: Da nije bilo organizacije Mladih Muslimana, ne bi bilo ni procesa 1949.g., da nije bilo '49 ne bi bilo ni sarajevskog procesa '83, pa tako ne bi možda bilo ni Bosne devedesetih bar ovakve kakva je sad, a najvjerojatnije nikakve.
Pokušat ću onoliko koliko mi je poznato i koliko sam mogao sabrati i čuti lično od Teufika iznijeti u kratkim crtama slijed najvažnijih njegovih životnih epizoda.

Rođen 28. jan. 1925. g. u Blagaju u begovskoj porodici od oca Mehmedbega i majke Hajrije hanume rođ. Muradbegović. U rodnom mjestu završio mekteb i osnovnu školu. 1936. g. upisuje se u Realnu gimnaziju, nižu a potom u višu u Mostaru koju završava 1944. sa maturom.

Poslije se upisuje na VIŠT "Višu Islamsku školu teologije" u Sarajevu da bi po mogućnosti izbjegao služenje u jugoslovenskoj armiji ali ipak je služio vojsku od aprila '45 do aprila '47. Potom se upisuje na Poljoprivredni fakultet u Zagrebu sa već davnom željom da postane agronom.
U svojoj ranoj mladosti, ili već kao dijete upitao je svog babu Mehmeda: Babo, šta smo mi? (a svjestan toga, da se u to vrijeme moglo biti samo Srbin Hrvat ili Slovenac jer je Kraljevina SHS tako odredila). Babo mu je odgovorio: Sine, mi smo muslimani. Teufik već tada radoznao nije bio zadovoljan odgovorom pa je babu još jedan put priupitao: Pa dobro, babo, ja to znam ali ipak, šta smo mi? Ama, de Boga ti, sine, šta će ti šta više, eto mi smo muslimani, i ne treba nam više, ... to je ...dosta nam je, imaš vjeru i ne treba ti ništa drugo.

To će najvjerojatnije biti inicijalna kapsula ili fitilj koji će ga voditi kroz cijeli život, a koji će se kasnije razbuktati, pa jedan dugi period ostati prigušen i samo tinjati, i na kraju rasplamsati u nešto što se zove Bosna i Bošnjaci.

Najvjerojatnije da je Tofino interesovanje nastalo u njegovoj glavi još prije ovog pitanja, možda u Mektebu ili još u prvim školskim danima te stoga će biti evidentno mnogo godina kasnije da je on bio među prvim, ako ne prvi u organizaciji "MM" koji je pokrenuo pitanje Bošnjaka. Geneza bošnjaštva i taj sami bošnjački habitus će ga pratiti tokom cijelog života, kroz studentske dane, zatvorske kazamate, do Austrije odnosno Beča gdje je proveo skoro pola stoljeća.

Kako i sami znamo da su Bošnjaci dočekali kraj Drugog svjskog rata izigrani, prevareni, bez političkog-nacionalnog vodstva a nekoliko Bošnjaka koji su i mogli nešto učiniti bili su ili animirani ili su se izjasnili kao Hrvat - muslimani a neki mali broj i kao Srbi - muslimani. “Neopredijeljeni“ a takvih je bilo najviše nisu imali nikakvu političku težinu. Bilo je tu i hrabrih i odvažnih kao Husaga Čišić isto tako iz Mostara kada je pitao: druže Tito gdje je šesta buktinja na grbu FNRJ? Zašto samo pet Naroda u Jugoslaviji? Gdje su Bošnjaci? itd. E ti odvažni i najhrabriji su bili ovi koje sam gore nabrojao a među njima i Tofa Teufik Velagić.

Kardeljevo definisanje Nacije je Bošnjake najviše koštalo. Svedeni pod etničku zajednicu nisu pretstavljali nikakav faktor.

U vremenu kada su šanse bile minimalni odnosno ravne nuli, za prosječnog čovjeka je bilo iluzorno i pomišljati na bilo kakve ustupke od tadašnje i tamošnje SFRJ, CKSKJ i ostale partizanije. Ali, samo neki, nisu posustali i posumnjali u ispravnost svojih vizija i ostvarenje svojih ciljeva.

Rah. Teufik Velagić i autor

U teškom vaktu prošlog stoljeća, neposredno u periodu iza Drugog svjetskog rata jedan čitav balkanski narod je bio po ko zna koji put ponovo suočeni sa egzodusom, egzekucijama, političkim pritiscima a, na koncu možda i sa nestankom (kao što će biti i javno istaknuto prjetnjama srpskih ekstremista u Skupštini BiH 14. okt.1991. g.). Svi oni koji nisu prihvatili tadašnji režim ( koji je spolja bio crven a unutra plav) bili su etiketirani. Metode straho-vlasti prepisane od Staljina su praktikovane i primjenjivane na sve one na koje je OZNA/UDBA uprla prstom, a to je najčešće bilo čak bez ikakvog povoda i razloga.

Režimski (ne)ljudi strahovlasti su odmah po završetku rata počeli da pune zatvore i da probranim i odabranim Bošnjacima skidaju glave kako bi taj Narod koji je ostao bez nacionalnog imena, sada ostao i bez inteligencije i bez avangarde. Od 1946. do '49 su bez ikakvog povoda masovno i bez razloga Bošnjaci redovno bili uhođeni, isljeđivani procesuirani i osuđivani na najteže kazne. Da bi poslije toga sve do devedesetih godina bili pod prismotrom, prisluškivani, degradirani, animirani i naravno privođeni i paušalno im izricane kazne.

Te 1949.g. najkobnije po organizaciju "MM" su se desila zatvaranja, privođenja, isljeđivanja, drakonske dugogodišnje zatvorske kazne i četiri smrtne presude.
Dakle, u aprilu 1949. g. Teufik zvani Tofa kao student Agronomije, vraćajući se sa Džume tog petka, biva sačekan ispred svog stana (mala studentska sobica) od strane dvojice oficira UDBA-e priveden u Zagrebu u zatvor a, zatim proslijeđen u Sarajevo gdje će sa još dosta svojih istomišljenika iz „MM“ pokreta , nekih, znanih, nekih neznanih biti isljeđivan i na kraju osuđen na petnaest godina zatvora, gubljenje građ. prava i konfiskaciju imovine iako je nije imao. Odveden na izdržavanje kazne u Stolac a, kratko poslije toga u Zenicu. U Zenici je našao dosta svojih sapatnika koji su prolazili kroz zloglasnu staklaru, hladne samice i najgora radna mjesta u Željezari. Tamo je našao i naše velikane, između ostalih: Alija Nametak, Rešad Kadić, Kasim Dobrača....

Mnogi detalji iz njegovog teškog i burnog života najvjerojatnije nisu nikada stavljeni na papir. Mnogo nekazanih situcija je odnio sa sobom. Ali u jednom razgovoru samnom mi je ispričao da mu je još uvijek svježe sjećanje nakon otprilike šezdeset god. prvog susreta u zatvoru sa svojom majkom koja mu je došla prvi i jedini put u zatvor u Stolac a, u Zenicu više puta. Prilikom posjete gledali su se i razgovarali kroz zatvorsku žičanu mrežu u prostoriji za posjete. I što je jako upečatljivo i dirljivo : pružila mu je prst kroz žičanu mrežu i veli hajde sine da te dotaknem. Naslonuo sam svoj prst na njen. Zatim mi reče : sine, noću gledaj u mjesec a, i ja ću isto tako, pa ćemo preko mjeseca razgovarati, pripovijeda Tofa nakon šest desetljeća. I, to je bio zadnji moj tjelesni kontakt s mojom majkom, nastavlja Tofa. Kako veli majci su mu rekli da je osuđen na pet g. Ali kada je prošlo pet g. poslije toga je uskoro umrla i, nije dočekala moju slobodu jer sam u zatvuru proveo nepunih deset, ripovijeda Tofa.

Odluku o bjekstvu iz Jugoslavije je Tofa donio već u prvim zatvorskim danima.
Kako smo rekli, od kasnih četrdesetih do ranih devedesetih je prolazilo pola stoljeća. Posijano je sjeme, i klica se polahko ali sgurno razvijala. Na žalost, u našoj najboljoj namjeri i u najboljoj namjeri naših bošnjačkih stratega, onog momenta kada je trebala da procvjeta ta Bosna stara već hiljadu god. i bošnjaštvo sa njom zalivena je krvlju tih devedesetih, po ko zna koji put.
Poštene namjere, istrajnost, i ispravan nijet kao i u svakom poslu dali su rezultate i plodove koje mi danas uživamo. A, sa sigurnošću se može kazati da je ova grupa istomišljenika bošnjačke nacionalne ideje zastupala i propagirala u ime Boga i u ime svog naroda.

Egzil
Teufik je poslije izdržane kazne nastavio svoje prekinuto školovanje u Zagrebu. Priveo kraju i diplomirao 1961.g. Jedan kratki period je radio na Sajmu knjiga u Zagrebu i, na koncu kupuje voznu kartu do Maribora. Naime on je već u zatvoru odabrao mariborsko pogranično područje na kojem će preći granicu. Naravno ilegalno. Kaže. da onog momenta kada je sjeo u voz, da mu se nešto ispred njega otvorilo široko i slobodno i da je bio ispunjen mirom i zadovoljstvom.

29. juna 1962. g. se vozom uputio prema Mariboru, a onda pješke preko brda i planina prešao je granicu, i odmah se prijavio graničnoj službi. Tada već 1962.g. se u davanju svojih podataka izjasnio kao Bošnjak što su naravno ovi i akceptirali a, na Tofino iznenađenje jer je on kako i sam kaže očekivao makar još jedno podpitanje.

Tofa je skoro do zadnjih dana svog života čitao sarajevsko „OSLOBOĐENJE“ i kako veli već davne 1968. g. na nekom Kongresu SKJ moglo se u tim sarajevskim novinama naslutiti mali pomak u pozitivnom pravcu, iako je bilo u to teško vjerovati. Zatim, Ustavne promjene 1974.g. i sve ostalo davalo je išaret da bi se nešto moglo desiti. Ali, niko u to nije vjerovao. I bilo je općenito iluzorno i pomišljati da bi okovi komunizma mogli popustiti.

Proći će još dvije decenije da Muslimani Balkana kažu ko su i šta su. Za veliko čudo, otapanjem "crvenih glečera" koji su prekrivali Jugoslaviju i cijelu Istočnu Evropu otvorile su se kapije idejama koje su već bile više od pola stoljeća zaleđene. Ali, kako kažu: ko čeka dočeka. Teufik i njegovi suvremenici, nosioci ideje Bosne i Bošnjaštva su imali strpljenja i sabura. I, kucnuo je čas. 1989, 1990, 1991,.... Najaktivnije je učestvovao u osnivanju političke stranke SDA tada presudne za opstanak Bošnjaka. A, onda otvoreno i transparentno sudjelovao u realizaciji svoje ideje bošnjaštva i izgradnji i kreiranju države Bosne rame uz rame sa Adilbegom Zulfikarpašićem, Alijom Izetbegovićem, Behmenima i ostalim.

Jedne prilike u razgovoru sam ga upitao: zašto smo mi Bošnjaci tako slabi, haljkavi, nemarni, anacionalni, nesavjesni, pa često i nepovjerljivi i nepouzdani? Odgovorio mi je jednostavno, narodnim rječnikom: nemamo japije, slaba nam je građa, najvjernije i najsposobnije su nam ubijali ako ih nisu mogli pridobiti na svoju stranu. Intelektualce su uvijek uhodili a, zatim pod sumnjivim okolnostima lišavali života (kako sam na početku naveo). Sami ini i anamo-oni su među nas sijali nepovjerenje, netrpeljivost, zajedljivost, mržnju itd, itd. I sada se teško rehabilitirati. Teško je to sve ispraviti. Trebat će decenije za ozdravljenje.

Neposredno po dolasku u Beč bio je jedan od prvih pregalaca u osnivanju muslimanske Socijalne službe u Beču, a zatim osnivanja prvog Bošnjačkog Džemata u Beču iz kojeg je poslije stasalo nekoliko Bošnjačkih Džemata. Bio je prva politička, ideološka i nacionalna adresa za Bošnjake odmah dok izađu iz "Balkanistana".

Opsjednut svojom idejom, nacionalnim nabojem, željom za afirmacijom Bošnjaka a, u nemogućnosti da bilo šta promijeni, i možda zbog težine i borbe kroz čitav život, nije zasnovao porodicu. Ove želje i njegov angažman za svjetliju budućnost Bošnjaka, prigušile su želju i potrebu za zasnivanjem porodice. Samim time da su mu režim i UDBA stale na put u cvijetu mladosti, osudili ga na zatvor u kojem je proveo mladost su možda isto tako bile presudne i uticale na to da Tofa provede sam samcat cijeli svoj život.

Umro je 19. novembra 2013. tačno deset godina i jedan mjesec poslije Alije Izetbegovića, Iste godine su rođeni, za istu ideju se borili i još mnogo sličnosti povezuje ova dva čovjeka kao i ostale iz ovog MM pokreta. Dženaza mu je klanjana 21. 11. 2013. g. u haremu Ali-pašine džamije gdje je i ukopan.

Jakub uči fatihu na mezaru rah. Teufika Velagića

Moj sin Jakub je upoznao Tofu kada je imao samo pet-šest god. Pa kada je čuo da je preselio odmah me je pitao: babo! gdje mu je mezar i kada ću ga povesti da on to sve vidi. Naravno to je bila moja i dužnost i želja. I zadnji put kada smo bili u Blagaju/na Buni,(August 2013) sišli smo niz kamene basamake do Velagićevine i pored rječice Mlinice (rukavac od rijeke Bune )obilazili i fotografirali kuću u kojoj je Tofa rođen i u kojoj je živio sa svojim roditeljima do 1945 odnosno do svoje dvadesete g. života. Tada je Teufik još bio živ pa sam mu te fotografije pokazivao , a on je to nama do u detalje opisivao sa velikom dozom nostalgije, sa puno dubokih uzdaha i vjerujem, čežnjom da to još makar jedan-put vidi. Uskoro poslije toga Tofa je otišao iz Beča u Sarajevo i nije se više vratio.

Tofa i svi oni koje sam gore nabrojao (a koje nisam neka mi halale) su teret nacionalnosti uprtili na svoja leđa odmah poslije Drugog Svj.rata nosili ga vjerno i predano pola stoljeća i više. To breme predali su naravno nama.

Hoćemo li mi to znati, moći i htjet nositi i graditi pitanje je sada, sutra, i uvijek.
Rahmetullahi alejhi!