Admir F. BEGANOVIĆ:

Za Vezira sam čuo u ratu, naravno. Nisam ni slutio da se iza tog pseudonima (koji je izazivao respekt na svim ratnim stranama) krije muzičar, profinjena umjetnička duša. Negdje pred samu agresiju upoznao sam ga u hotelu „Evropa“ gdje je sa svojim „Dobrim vibracijama“ zabavljao goste. Tada je bio Čenga, i danas je Čenga, moj prijatelj. Vezir je za historiju.

Prije onog belaja iz devedesetih pjevao je i Kirk Daglasu.
Rodio se na Mejtašu u proljeće 1955. Bio je vragolan, izdvajao se po mangupluku, čak su ga i stariji respektovali. Sestra Paulina, iz samostana koji se nalazio u blizini njegove kuće, uvijek je bila „na njegovoj strani“, branila je njegove mangupluke. U njenom društvu Čenga se malo smirio, naučio i klavir svirati. U elektrotehničkoj školi bio je prvi u praksi, zadnji u teoriji. I danas ga „odlikaši“ znaju pitati za savjet. Poziv u JNA prihvatio je sa „kiselim osmijehom“. Uputiše ga u Sentu. Već nakon nekoliko mjeseci napravio je belaj na granici sa Mađarskom. Mađarski graničar se žalio da ga je neko sa „jugoslovenske strane“ pogodio paradajzom u glavu. Krivca nisu dugo tražili. Da bi se sve smirilo, Čenga dobi prekomandu u Skopje.

Septembar 1991. je došao tiho. Čenga sa Talijanom vodi krizni štab na Soukbunaru, obučavali su dobrovoljce. Proganjala ih je tadašnja milicija ali oni su „znali znanje“. Nakon toga prelazi u „Zelene beretke“ - odjel Mejtaš. Bili su smješteni u kući Himze Polovine. Čenga prikuplja opremu i osniva Centar elektronskog djelovanja - Centar veze.

„Imao sam sastanak sa Seferom. Komadant je odlično znao koliko je važan centar veze, dao mi je saglasnost. Puno mi je pomogao“ - priča Čenga.

Od GP „PUT“ dobio je opremu kao i od Zavoda za gluhonijeme. Snalazio se i jačao centar. Angažovao je najsposobnije ljude i obučavao one koji o sistemu veze nisu imali „veze“.

Ubrzo se osnovala i brigada HVO. Da bi došao do savremenijih tehničko-materijalnih sredstava Čenga prelazi u HVO ali je i dalje pod komandom Armije RBiH.

Sjećam se jednog članka u „Oslobođenju“ - „Vezir može sve“.
Pokrivao je sve radio amatere, razbio telefonsku blokadu Sarajeva, organizovao humonitarnu pomoć, pomagao kod razmjene zarobljenika...

Ostaće zapisano da se u italijanskom gradu Breša „čuo glas Sarajeva“. Na ulicama su bili postavljeni zvučnici.....

U ratu sam napisao nekoliko pjesama. Dovoljno, baš onoliko koliko sam imao vremena.
Kompozitor Zlaja Sjerić koji je uglazbio moje stihove mi jedan dan reče: - Vezir je snimio tvoje dvije pjesme, navrati večeras u Skerlića u njegovu bazu.
Na ulazu u bazu stoji stražar. Tražio je da ostavim pištolj.
„Ne diraj njega“ - čuo sam zapovjedan glas. Okrenem se i vidim Juku Prazinu.
- „Koja muka tebe natjera kod nas“ - pita me.
„Došao sam kod Vezira“- odgovorih mu.
- „Eno ti ga u kancelariji“- odgovori Juka i ode.
Juku sam poznavao još prije rata. Bio je „nestašno dijete“.
On je preuzeo i Vazirov Centar veze.
Nisam mogao da vjerujem da je „strašni Vezir“ onaj dobri Čenga koji je svojim „montenovskim glasom“ bacao publiku u „Evropi“.
„Znači, ti si taj Vezir“
„ A jesam. Nadimak mi dao vojvoda Rade. Nije znao o kome se radi ali kada sam mu razbio nekoliko šifri i kada sam locirao nekoliko petokolonaša u jednom razgovoru sa njim preko sistema dade mi taj nadimak.“

Uveo me u centar. U jednom dijelu ljudi koji rade na „ometanju“, u drugom oni koji samo slušaju, u trećem oni koji „derneče sa četnicima“ (i to je dio taktike),u četvrtom se vodi šifrirana akcija, u petom se rade razmjene zarobljenika...

VEZIR Preživio je dva atentata a iz „službe“ mu je javljeno da je na listi za odstrijel. Morao je napustiti Sarajevo i ostaviti ženu i dijete.

Trebala mi je jedna informacija i zamolio sam ga za uslugu. Sjeo je na stolicu i tiho rekao: - „Vezir na bandu“.
Sa svih strana uslijedila je glasna tišina. Prestale su i psovke, niko se nije javljao. Nema šta, bio je autoritet.

Na TV „Srna“ Risto Đogo mu je otvoreno prijetio a u Sarajevu se još pamti 17 pancirnih granata koje su razrušile centar. Ali Vezir je sa svojom ekipom ipak nastavio rad na drugoj lokaciji.

Kada je Juka „pao“ u Konjicu od strane Armije ni Vezir nije bio na poštedi. Visoki oficir državne bezbijednosti (znam ga, znam ga...) prijetio mu je da će mu „skinuti glavu“. Vezir nije dobio informaciju zbog čega. Sve zasluge su pale u vodu. „Navalili“ su na njegov Centar i razgrabili najmoderniju opremu.

Preživio je dva atentata a iz „službe“ mu je javljeno da je na listi za odstrijel.
Morao je napustiti Sarajevo i ostaviti ženu i dijete.
U Zagrebu je dvije godine radio na obezbjeđenju generala iz Pakistana - sa generalom se i vratio u Sarajevo.

Sjedim u „Mirisu dunja“ i pričam sa Čengom. Prošlo je puno vremena ali on pamti svaki detalj.
„E, kako smo folirali akcije majko moja. Četnici ne znaju gdje su, u našem Korpusu smijeh. Pa onda foliramo jednu lokaciju a naši fakat razvale na drugom mjestu. Snalazili smo se. Jednom mi je došao Zajko i kaže mi: -„Vezire, ginu mi vezisti“; a ja njemu kažem: „Ne kači se sa opremom JNA, jaki su, prejaki. Fokiraj lokacije. I tako je i bilo. Pa oko ostavljanja oružja bilo je anegdota. Svi su osim tebe morali ostaviti naoružanje, morao bi i ti onda ali te Juka „spasio“. Pa oko razmjena. Javili mi da je naš momak na Grbavici, spava na liftu. Da dobro si mi čuo, krio se na liftu - uspio sam ga izvuči. Pa jedna baba - zbog kafe umal nisam glavu izgubio. Razmjena kod „Lorisa“, snajper razvali. Našao sam babu i bukvalno je nosim a ona meni veli: - „Ispade mi kafa“.
- „Ma kakva kafa baba, daću ti kilo samo hodaj“. Poslije mi baba veli: - Đe je kafa ona kila što si mi reko dat,hahahah. Bilo je svega. Roman čitav ...

Danas pukovnik Čenga piše pjesme, u „Mirisu dunja“ dočekuje raju, evociraju se uspomene, pusti se i suza za momcima kojih više nema („puno je dobrih momaka poginulo širom Bosne“).
Nije ga napustio onaj vedri duh, optimizam „izbija“ iz njega. Ne žali se, ne kuka, ne zamjera nikome, ne kune nikoga(a imao bi a mogao bi).

„Svako će umrijeti, svakoga čeka il nagrada il kazna, sve po zasluzi. Ovo je Bosna, ovo je Sarajevo, moja država, moj grad. Ne dam na njih. I opet kada bi zatrebalo Čenga bi branio ove ulice“.

Znam da bi, sigurno znam. Neka meni mog Čenge, neka mi i Vezira ali bolje je da Vezir spava, da se ne budi. A sjećanje neka svoje priča...