Nedžad AHATOVIĆ: Putinovo zanijekanje prisustva ruskih trupa u Ukrajini, neodoljivo potsjeća na Miloševićevo zanijekanje prisustva trupa Vojske Jugoslavije na teritoriji Bosne i Hercegovine. U oba slučaja se izgleda radi o prikrivenoj agresiji. Naime u nekoliko slučajeva vođenih pred sudskim vijećima ICTY protv političkih i vojnih rukovodilaca Srpske Republike u Bosni i Hercegovini nedvojbeno je dokazano da je tzv. VRS suštinski bila operativna grupa Vojske u Jugoslavije u Bosni i Hercegovini kojom je političko liderstvo Karadžićeve Jahorinske Republike sa sjedištem na Palama rukovodilo indirektno, odnosno kao kvislinzi režima Slobodana Miloševića. Vojna formacija koja se zvala VRS je bila u potpunosti uvezana u lanac rukovođenja i komandovanja Vojske Jugoslavije i logistički naslonjena na granizone Vojske Jugoslavije u Novom Sadu, Užicu i Titogradu. Podršku ovoj fomraciji su davale i policijske i obavještajne službe SR Jugoslavije koje su na teritoriji BiH bile prisutne preko legalnih specijalnih formacija “CRVENIH BERETKI”, “TIGROVA”, “BELIH ORLOVA”… sivih vukova, kurijaka i ostale bolumente divljih životinja. Dokaz, za ovu tvrdnju je presuda Generalu VRS Radoslavu Krstiću u kojoj je Tužilaštvo ICTY priložilo dokaz o isplati palata visokim vojnim oficirima Vojske Jugoslavije u periodu 1991. – 1995. i dalje na čijem spisku se nalaze Krstić, Talić, Gvero, Milovanović, Mladić, Novaković, Bulat i ostali visoki oficiri, komandanti Korpusa tzv. VRS i VRSK. U istoj presudi nedvojbeno je utvrđeno da su sve iole ozbiljnije ratne operacije, od operacije probijanja Koridora u Posavini, preko propalih pokušaja stvaranja alternativnog koridora u dolini rijeke Krivaje, pa preko operacije “Breza” na Bihaćkom bojištu i “Čekić i Nakovanj” na bojištu kod Teočaka i Spane pa do gonocida u Srebrenici planirane i provjeravane u Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu.

Predstavnici Rusije u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira u BiH (PIC), po prvi put su se na zadnjem sasatanku ovoga tijela ogradili od potpore međunarodne zajednice napretku BiH na putu ka euroatlantskim integracijama. Ruski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Peter Ivancov izjavio je kako bi Bosna i Hercegovina trebala razmisliti o alternativama europskim integracijama ocijenivši pritom kako je proces približavanja Evropskoj uniji problematičan izbor jer je “evidentno u zastoju”. U svom intervjuu Nezavisnim Novinama inače novi Veleposlanik Ruske Federacije u BiH Ivancov dodatno je obrazložio stav Moskve kazavši da je približavanje Rusiji, Turskoj i Kini logičan izbor, jer se oko Evropskog puta i reformi, posebno Ustava, političari u BiH ne mogu složiti.

Ovo je jasno definisan strateški cilj Ruske Federacije na Balkanu, kada je u pitanju naša zemlja. Sasvim je sigurno da će ovaj pristup zagovarati političari iz Entiteta Republika Srpska poput Milorada Dodika ili njemu sličnih.

Jedan od najvećih političkih vizionara i lidera XX stoljeća Ser Winston Churchill (Čerčil) je svojevremeno rekao: “Ne treba čekati i gledati što se događa...Ne treba se zadovoljiti politikom pomirljivosti, jer Sovjetska Rusija želi za sebe plodove rata kao i beskonačnu ekspanziju“. Ova sintagma najbolje oslikava Novi poredak svijeta po Valmiru Vladimiroviču Putinu. U tom novom izbalansiranom poretku svijeta npr. Republika Srbija ima pravo da zadrži državni suverenitet i vrati Kosovo u Svoj ustavnopravni poredak, a Bosna i Hercegovina u takvom poretku svijeta nema pravo da taj isti državni suverenitet prakticira na cijeloj svojoj teritoriji stvarajući novi općeprihvaćeni građanski Ustav na Evrospkim principima. Dakle, mi u Bosni i Hercegovini u skladu sa političkim rezonima Vladimira Vladimiroviča po kojem je za BiH najbolji status QUO, nemamo osnovno ljudsko pravo na demokratiju, već na etnokratiju po kojoj tri naroda biraju svoje političke predstavnike i obnašaju vlast na teritoriji administrativno podijeljenoj na dva dijela po pravu sile, naravno ako se oko toga uopšte slože. Ukrajina, također nema pravo na demokratiju, već također na etnokratiju u kojoj istočni dio te zemlje po pravu sile pripada ruskoj manjini, pa ako se oni slože da ostanu u državno-pravnom uređenju Ukrajine, OK, a ako ne onda će to par ruskih oklopnih divizija da rješi u roku od, kako Putin kaže, dvije sedmice.

Svim narodima na ovim prostorima sve to što se dešava u Ukrajini zvuči poznato, jer recimo Putinovo zanijekanje prisustva ruskih trupa u Ukrajini, neodoljivo potsjeća na Miloševićevo zanijekanje prisustva trupa Vojske Jugoslavije na teritoriji Bosne i Hercegovine. U oba slučaja se izgleda radi o prikrivenoj agresiji. Naime u nekoliko slučajeva vođenih pred sudskim vijećima ICTY protv političkih i vojnih rukovodilaca Srpske Republike u Bosni i Hercegovini nedvojbeno je dokazano da je tzv. VRS suštinski bila operativna grupa Vojske u Jugoslavije u Bosni i Hercegovini kojom je političko liderstvo Karadžićeve Jahorinske Republike sa sjedištem na Palama rukovodilo indirektno, odnosno kao kvislinzi režima Slobodana Miloševića. Vojna formacija koja se zvala VRS je bila u

Rusko-srpske (s)ličnosti: Putin i Milošević

potpunosti uvezana u lanac rukovođenja i komandovanja Vojske Jugoslavije i logistički naslonjena na granizone Vojske Jugoslavije u Novom Sadu, Užicu i Titogradu. Podršku ovoj fomraciji su davale i policijske i obavještajne službe SR Jugoslavije koje su na teritoriji BiH bile prisutne preko legalnih specijalnih formacija “CRVENIH BERETKI”, “TIGROVA”, “BELIH ORLOVA”… sivih vukova, kurijaka i ostale bolumente divljih životinja. Dokaz, za ovu tvrdnju je presuda Generalu VRS Radoslavu Krstiću u kojoj je Tužilaštvo ICTY priložilo dokaz o isplati palata visokim vojnim oficirima Vojske Jugoslavije u periodu 1991. – 1995. i dalje na čijem spisku se nalaze Krstić, Talić, Gvero, Milovanović, Mladić, Novaković, Bulat i ostali visoki oficiri, komandanti Korpusa tzv. VRS i VRSK. U istoj presudi nedvojbeno je utvrđeno da su sve iole ozbiljnije ratne operacije, od operacije probijanja Koridora u Posavini, preko propalih pokušaja stvaranja alternativnog koridora u dolini rijeke Krivaje, pa preko operacije “Breza” na Bihaćkom bojištu i “Čekić i Nakovanj” na bojištu kod Teočaka i Spane pa do gonocida u Srebrenici planirane i provjeravane u Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu. Uzimajući sve podatke koje je prezentirao NATO prateći izviđačkim satelitima i drugim obavještajnim resursima situaciju u Ukrajini, čini se da isti scenario Puitin sprovodi u tzv. Novoj Rusiji u kojoj kao “dobrovoljci” u borbama kod Donjecka i Luganjska učestvuju i veće legalne vojne formacije specijalnih ruskih jedinica sa kompletnom logističkom i obavještajnom podrškom Moskve.

Imajući sve ovo i vidu predsjednik Ruske Federacije u drugom mandatu zaboravlja da nema prekrajanja granica silom, i da nema tog paragrafa u međunarodnom pravu koji će po pravu sile priznati bilo kakava teritorijalna osvajanja. On je smetnuo sa uma činjenicu da Milošević, koji mu je očigledno uzor u nekim stvarima, nije uspio da sa kompletnom oružanom silom bivše SFRJ koju su mu u naslijeđe ostavili generali JNA teritorijalno zaokruži i silom oduzme teritorije susjednih zemalja i stvori Veliku Srbiju.

Najbolji dokaz da nema priznavanja promjene granica silom je da je ovih dana nekoliko evropskih pralamenata priznalo Palestinsku državu koja De Facto ne postoji od 1948. godine, jer je njena teritorija okupirana.

“Trilateralni infrombiro” Rusije, Turske i Kine koji Putin tako velikodušno nudi Bosni i Hercegovini kao alternativu nije ništa drugo nego vršenje pritiska i direktno uplitanje u unutrašnje stvari i vanjsku politiku države Bosne i Hercegovine. Nikakav interes država Bosne i Hercegovina nema u činu pristupanja takvoj političkoj trilaterali, jer je to protivno interesima države Bosne i Hercegovine. Recimo samo da je robna razmjena i sa Truskom i sa NR Kinom, pa (i pored učinjenih napora sa RS-om) i sa Rusijom desetorostruko manja nego što je to sa zemljama EU. Izvoz iz BiH u EU je u 2014. godini iznosio 5,4 milijarde KM, a uvoz 8,6 milijardi KM. Ekonomski stručnjaci kažu da u ujednačavanju uvoza sa izvozom sa zemljama EU i povećanjem njihovih investicija Bosna i Hercegovina treba da traži šansu za vlastiti ekonomski napredak i oporavak. Ne treba uopšte odbacivati ni ekonomsku saradnju sa Turskom i NR Kinom, dok se prema Rusiji treba i politički i ekonomski ponašati u skladu sa historijsikim naslijeđem ovih prostora i u dogovoru sa partnerima koje Bosna i Hercegovina ima u EU i u svijetu. U tom kontekstu treba pozitivno ocjeniti i britansko-njemačku inicijativu za BiH kao i podršku koje je Vijeće EU dalo evrospkom putu Bosne i Hercegovine na zajedanju u Briselu.

Za Bosnu i Hercegovinu kao vrlo složenu državu ovakav provokativan pristup i politički pritisak Rusije govori da naša zemlja ni ukom slučaju nije ne važna u strateškim odnosima između supersila koje polako, ali sigruno redefinišu svoje interesne sfere suvgdje u svijetu. U tom kontekstu bilo kakvo skretanje sa Evropskog puta i priklanjanje ovoj ili onoj političkoj kombinatorici PUTINSTROJKE vodi daljoj destabilizaciji Bosne i Hercegovine što je onda čini podložnom za izazivanje novih sukoba. Stoga, državno rukovodstvo Bosne i Hercegovine treba da uz svo uvažavanje naših raziličitosti odbaci retrogradna shvatanja i propale političke rezone i da usmjeri Bosnu i Hercegovinu prema zajednici Evropskih naroda i članica NATO-a gdje i pripada. Na tom putu Bosna i Hercegovina mora imati adekvatnu podršku partnera iz EU i SAD-a. Posebno zato što će sada nakon što je odredio jasan strateški cilj kada je BiH u pitanju Putin učiniti sve da pojača dosadašnje napore i produži onemogućavanje daljeg napredka i razvoja BiH kao suverene i politički nezavisne države kako bi dokazao da evropski put ne funkcionira za BiH. U toj svojoj nakani neće mu biti teško da nađe kvislinge kako u Banjoj Luci, tako sasvim sigurno i u Beogradu.

Konferencija u Postadmu 1945. godine odredila je da sudbina ovih prostora bude podijela interesnih sfera SSSR-a i Zapada po principu 50% naprema 50% (i to na prijedlog Čerčila), dok je čuvena Kontakt grupa još konkretnije te interesne sfere podijelila 90-tih godina tako da Bosna i Hercegovna bude podijeljena na dva dijela u omjeru 51% naprema 49%. Da li je sada došlo vrijeme da se ovi prostori napokon oslobode raznih podijela ili je na sceni ponovo redefinisanje omjera ostaje da se vidi. Ono što brine je izostanak jedne jake političke ličnosti u Bosni i Hercegovini koja će moći da se u jednoj diplomatski odmjerenoj izjavi zahvali predsjedniku Putinu na brizi i jasno kaže “HVALA, ALI NE HVALA”. Nažalost, samo je jednom bravaru u historiji nešto slično pošlo za rukom.