Merjem El Hadž Ahmad: Svačiji život treba poštovati i svačiji život je vrijedan. Zato je za svaku osudu sve ovo što se dogodilo, ali zašto uvijek uzimamo različite aršine, i zašto su neki 'jednakiji od drugih'? Zašto šutimo kad su naše žrtve u pitanju?

Da li smo mi, muslimani, krivi za ovo što se dogodilo u Parizu? Da li smo krivi za sve, pa i zato što postojimo? Jašta smo!

Za druge znamo da nas krive. Ali ima i onih 'muslimana' koji stvarno pomisle da mi i jesmo krivi.

Takvi misle da se trebaju i izviniti za nešto, što zapravo, nisu uradili.

Izvinjavamo se kad smo žrtve. Izvinjavamo se i kada to nismo.
A ja ih pitam: Trebamo li se izviniti što su nam vrijeđali najvrijedniju ličnost, naš uzor, najplemenitijeg čovjeka koji je ikad kročio planetom, našeg Miljenika, Poslanika s.a.v.s.?
Da li se moramo izviniti i što smo drugačiji od ostalih? Zato što smo čisti, moralni, zaštićeni od svega što je pokvareno i što je negdje na dnu na ljestvici primitivizma. Trebamo li se izviniti i što nismo praznovjerni, i što se ne povodimo lahko za svačim što nam zamiriše / zasmrdi pred nosom. Što nam djevojke i žene čuvaju obraz, što se ne povode za običnim smrtnicama, kojekakvim pjevačicama, glumicama, što odgajaju svoju djecu, i što nam mladići grade domove, a ne odaju se porocima?

Jesmo li dužni izvinjavati se za sve ratove u kojima smo mi napadnuti, ubijani, zlostavljani, naše žene silovane, naši očevi otjerani od nas i za svu ostalu nepravu koja nam je učinjena?
Kad ćemo se, i da li ćemo se ikada prestati izvinjavati?

Izvinjenje nije rješenje.

A eto, mi kakav smo 'dobar narod' ako se ne izvinjavamo, onda se ograđujemo tako što žalimo 'žrtve'. Ne znamo mi stati uspravno, dignute glave, nego smo navikli krivih leđa tegliti tuđi teret na sebi. Malo nam našeg tereta.



Svačiji život treba poštovati i svačiji život je vrijedan. Zato je za svaku osudu sve ovo što se dogodilo, ali zašto uvijek uzimamo različite aršine, i zašto su neki 'jednakiji od drugih'? Zašto šutimo kad su naše žrtve u pitanju?

Boli me svaka nepravda, pa i ovo što se desilo u Parizu, ali ono što me još više boli jeste to što se svijet diže na noge samo u nekim situacijama, iako godinama krvari Palestina, i ne samo ona! Čitav islamski svijet gori, a niko ne vidi, ne poziva, pa čak ni verbalno ne osuđuje!

I svi onda zbog nas osjećaju strah. Islamofobija, kažu.

*****

Nego, kažu da su ovo u Fracuskoj uradili ljudi koji nose muslimansko ime. Pa šta? Ne možemo i ne smijemo to vezati za islam i muslimane jer su pravila i principi u islamu suprotna učinjenom!

Na kraju nam kažu: ''Dođite pred francusku ambasadu da zapalite svijeće i iskažete počast.''

Dobro. Doći ćemo; dođite i vi.

Doći ćemo tek onda kad vi dođete pred palestinsku i ostale muslimanske ambasade, pa da širimo mir i dajemo počast kad smo tako brzi i spremni.

Zapamtite! Ne krivite životinju kad pojede mamac koji ste joj vi namjestili.