Jusuf TRBIĆ: U Bijeljini se nastavlja iseljavanje Bošnjaka iz centra grada, jer se na mjestu njihovih kuća planira napraviti igralište za popove. Svi ostali su odatle iseljeni i njihove kuće date Kačavendi, pa je on tu lijepo napravio dvorac. A sad se pravi bogoslovija. Ispostavilo se, međutim, da nema igrališta, pa se postavilo sudbonosno pitanje: gdje će budući popovi igrati košarku i tenis, i kakvi će to popovi biti ako ne znaju šutati na koš i udarati reketom lopticu. Pa opštinska vlast lijepo predložila da se gradnja igrališta proglasi za društveni interes, jer ti nezahvalni Bošnjaci neće dobrovoljno da daju svoje kuće, a Srbima se nešto ne da da svoju zemlju daju voljenoj crkvi za takve stvari.

Prođe još jedna godina, a u Bosni i dalje sve isto. Niotkuda da svane, godina tek počela, a krenula poskupljenja. Pa se narod počeo buniti.

Pobunili se penzioneri. Vele: doktor nam dao lijekove, tri puta na dan poslije jela. Hem skupi lijekovi, hem male penzije, otkud nama tri puta dnevno da jedemo?

Bune se borci, kažu: “Kad smo im trebali, govorili su da ćemo jesti zlatnim kašikama, samo nisu rekli šta. Ovo što dobijamo, od toga se pita ne pravi. Siti smo gladi.

Bune se i mladi. Govorili im roditelji da izuče škole, da ne bi morali raditi. I sad, zbilja, ne rade. Svi su na birou, osim malih guzonja. Njih su roditelji uhljebili, ostali nek se snađu. Ispade da je Tito bio u pravu, mladi jesu naše najveće bogatstvo. Zato ih i izvozimo.

Mada neki kažu da su, zapravo, političari naše najveće bogatstvo. Kod njih su sve pare, kod njih i jarana im. Vrijedni su, nema šta. Tito gradio tolike godine, svašta se tu namnožilo, i kuća i fabrika, a oni to razvaljujuju, evo, već dvadeset godina, i nikako sve da rasture. Iako se trude iz petnih žila. Kad se narod pobunio protiv njihove korpumpirane, loše, kriminalne, rođačke vlasti, umjesto da daju ostavke, oni se slažu s narodom! Vele – građani su u pravu, situacija je teška. Moramo im vjerovati, pa oni su to i napravili. I opet obećavaju da će biti bolje, samo ako njih pustimo da vladaju. A tad će se obratiti narodu da mu objasne kako će ubuduće sve biti obratno od onoga kako je bilo prije ovog obraćanja, kad su oni takođe bili na vlasti.

Bune se i radnici, vele: nema plata. Zbilja su nezahvalni. Zar im u ovo teško vrijeme opšte nezaposlenosti nije dovoljno što imaju posao, oni bi još i plate! Svašta.

Bunili bi se i zaposleni u administraciji, ali ne smiju. Nije da nemaju muda, vele, imaju ih itekako, ali ne znaju gdje su ih zaturili.

Buni se i Baja iz Laktaša, jer su mu se desili nepravedni i nezasluženi Bošnjaci u njegovom etnički skoro pa čistom ataru, remete opštu situaciju i slogu. Jest ih njegov uzor Karadžić pobio i rastjerao, ali su se mnogi vratili. Sad će njih Baja da tuži jer su se, u najtežim vremenima, bespravno iselili, a onda se isto tako bespravno opet uselili. Ne može to tako – sad tamo, sad vamo! Izgradiće im i ceste, ako treba, samo nek idu! U Bijeljini se nastavlja iseljavanje Bošnjaka iz centra grada, jer se na mjestu njihovih kuća planira napraviti igralište za popove. Svi ostali su odatle iseljeni i njihove kuće date Kačavendi, pa je on tu lijepo napravio dvorac. A sad se pravi bogoslovija. Ispostavilo se, međutim, da nema igrališta, pa se postavilo sudbonosno pitanje: gdje će budući popovi igrati košarku i tenis, i kakvi će to popovi biti ako ne znaju šutati na koš i udarati reketom lopticu. Pa opštinska vlast lijepo predložila da se gradnja igrališta proglasi za društveni interes, jer ti nezahvalni Bošnjaci neće dobrovoljno da daju svoje kuće, a Srbima se nešto ne da da svoju zemlju daju voljenoj crkvi za takve stvari. Zbilja, kad se bolje pogleda, ako fiskultura budućih popova nije društveni interes, interes svih građana, među njima i Bošnjaka, ja ne znam šta je.

A laktaški baja se buni i zbog BN Televizije. Neće da slijedi njega i njegovu politiku, kao drugi, na primjer RTRS, entitetska televizija, na čije je čelo postavio svog šefa kabineta, pa sad ta televizija dođe kao dio njegove službe. I obavještava redovno narod o onome što vlast misli da narod treba da zna. Ali, BN Televizija jok! Zato je Baja zabranio svima da se pojavljuju na toj omrznutoj televiziji, a bijeljinskim novinarima ne dozvoljava ni da privire u njegove rezidencije i palate. Ne govori s njima, I gotovo.

Doduše, kad se bolje razmisli, možda je omiljeni Baja u pravu. Recimo, dođe on u slobodoljubivu Bijeljinu, da pričini radost svim građanima, čak i onima kojima nije do radovanja, i zadrži se tu cijelo popodne, više od šest sati. Ali, šta? BN Televizija donese prilog o tome, i taj prilog traje nekih tri minuta i 25 sekundi. Samo se po sebi postavlja pitanje: šta je sa ostalih pet sati, pedeset i šest minuta i 36 sekundi? Ko je to izbacio iz TV snimka, i lišio sve nas zadovoljstva da napasamo oči na povelikom liku voljenog predsjednika, i da ga čujemo i kad nije na konferencijama i sastancima, ima se od njega svašta čuti. Kakva se izdajnička ujdruma krije iza toga, ispod toga i sa strane, kakva je to podla SDS-ovska zavjera, pomognuta bošnjačko - kominternovskim i buržoaskim retrogradnim snagama , s upletenošću domaćih srpskih izdajnika i stranih plaćenika? Ko nam tako podlo zavlači otpozadi i baca klipove u točkove i knedle u grlo? Ko nam sprečava cjeloviti popodnevni uvid u sve aktivnosti laktaškog dilbera, ko nam ne dozvoljava da voljenog predsjednika i ličnog Putinovog druga, gledamo u kontinuitetu i globalno, cijelo popodne, kud ćete ljepšeg ugođaja! Još ako prozbori koju pametnu, a on samo tako i govori, pa nam možda i otpjeva neku rodoljubivu pjesmicu, recimo onu o brijegu gdje se Srbi legu, gdje bi nam bio kraj? Pa, nama ne bi bilo dosta ni da ga gledamo cijeli dan, s kratkim pauzama za jelo i pišanje, sranja nam je ionako previše, pa bismo se tom prilikom suzdržali.

Ali, BN Televizija, eto, sve to skrati na najmanju mjeru, i izazove duboko u nama neopisive duševne boli. I nije čudo što se veliki Baja i sve male baje bune protiv toga.

I tako, u Bosni se svi nešto bune, samo su Romi mirni. Ponovljeno je bezbroj puta u medijima kako je težak njihov položaj, kako su oni žrtve stalne diskriminacije, kako nema za njih ni školstva, ni posla, ni bilo kakvog traga ravnopravnosti sa drugima. A njih u Evropi ima oko 12 miliona. Počeli su se doseljavati prije hiljadu i po godina iz Indije, i od samog početka su progonjeni, vrijeđani, ubijani. Samo su Nijemci u Drugom svjetskom ratu pobili pola miliona Roma, a svoj doprinos su u tome dali i njihovi saveznici: režimi u Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Bugarskoj, Rumuniji…Niko o tome ne govori, ne piše, ne istražuje, niko da Romima uputi izvinjenje i pokajanje, niko da zaćuti i pokloni se pred tim narodom koji živi svoj život i ne ugrožava nikada nikoga. Po tome, oni su, uprkos svemu, gospoda za mnoge koji ih gledaju s visine.

U moj lokal u Bijeljini navrati, pogotovo za Bajram, srbijanski Rom Nikola, s harmonikom i osmijehom od uha do uha, sa dva zuba. Ne traži nikad ništa, pošteno odradi svaku marku koju dobije, i ne žali se ni na šta. Kaže jednom: “Gledam oni crnci u Ameriku, kaki li su im Cigani, kad su oni tako crni?”

Da, od svega ima gore. I od ovoga što sad imamo u Bosni, može biti gore, u šta se uvjeravamo svakog dana. Izgleda da nama i ne može biti bolje, dok nam ne bude gore. Takvi smo.

Mi, koji dugo pamtimo, znamo da su sva obećanja o tome kako će nam biti dobro, samo što nije, da je sve to ludom radovanje, i da ovdje neće biti bolje. Jer, već je bilo bolje. I više neće, bar za našeg života.

Ako mi, svi zajedno, ne ustanemo jednom i ne viknemo: DOSTA JE!