Jedan od Evropskih naroda koji u razvoju svoje religijske misli nije mijenjao svoju monoteističku religioznost su i Bošnjaci, jer su u nasrtajima katolika u srednjim stoljećima, na Bosnu, uspjeli se organizovati i odhrvati tim fizičkim nasrtajima tako da su ostali u kontinuitetu svojih monoteističkih stajališta, što se ne može tvrditi za komšijske narode. Međutim, u XX. stoljeću nisu se mogli odhrvati lažnim pisanim povijesnim konstrukcijama te su kroz pisanu povijest postali uljezi u svojoj državi.
Bošnjacima se, kroz povijest, potura da su na čudan način islamizirani, a sve iz razloga negacije Bošnjaka kao autohtonog naroda monoteističke provenijencije te iz tih razloga, da su i Bosnu-kao državu koju su temeljili i utemeljili njeni Bošnjaci na monoteizmu, dakle i na Islamu, gradili neki drugi Bosanci pa i Srbi ili pak Hrvati ali kao kršćani.
U literaturi koja je dostupna i koja se bavi tematikom organizovanju ljudskih zajednica na religiji, nailazite na tvrdnju da je Islam, kao religija, mlađi od kršćanstva te da se na Islamu, koji je monoteistička religija, nisu mogle organizovati države dok nije objavljen Kur'an. Tako da su, po njima, države koje su formirane prije nego je objavljen Kur'an sve organizovane na kršćanstvu i nekom, budi Bog s nama, kršćanskom dualizmu-heretizmu, a ne na monoteizm kao preteči Islama.
Tačno je; da je Kur'an objavljen početkom VII. stoljeća i tačno je da će od tada, od vremena Objave Istog, sve države koje su bile organizovane na monoteizmu, još od perioda Aleksandra Velikog-IV. stoljeće prije nove Ere i dalje realizirati svoju organizovanost na istim monoteističkim principima vjerovanja, ali sada samo na njegovom većem stepenu, na Islamu. Objava se brzo prenosila učenim ljudima do vladarskih porodica monoteističkih država tako da su kraljevi i dalje održavali svoju vlast na monoteizmu. Imamo slučajeve da su u Kini pa Indiji, ali i Evropi već na samom početku oblikovanja monoteizma Islamom narodi počeli praviti nove sakralne objekte-džamije u kojima su ispoljavali svoju islamsku duhovnost.
Iz razloga stalnog kontinuiteta održavanja vlasti na monoteizmu, može se tvrditi, da je to bio najprirodniji slijed organizovanja ljudskih zajednica na vjerskom učenju.
Period organizovanja država na Islamu, a nakon objave Islama-VII stoljeće, evropski povjesničari ovaj kontinuitet-prelazak sa Arijanizma na Islamsko vladanje obrazlažu prisilnim nametanjem kroz ratove koje su, kao, vodili Avari, ali tu nema Islama, nego samo nametnute vlasti na barbarstvu, a i Arijanizam uokviruju u kršćansko dvojno učenje na koje se, za njih, bez ikakvih problema nadgrađuje katoličko vladanje, a što je apsurd.
Evropske države u kojma je održavana vlast na Islamu kroz period od VII.-XIII. stoljeća biće od strane kršćana-katolika rušene od početka XIII. stoljeća pa sve do XVIII. stoljeća i tada će postajati katoličke.U periodu, počevši od konca XIV. stoljeća kada se države Balkana udružuju u novu zajednicu islamskih država-Otomansko carstvo, iz bezbjednosnih razloga, i to će evropski povjesničari okarakterisati kao Tursko osvajanje Balkanskih zemalja.
Propaganda, o tome, da Islam nije bio evropska religija započela je u XII. stoljeću, kada je započeta i realizacija rušenja evropski monoteističkih država i uspostava kršćanskog vladanja. Tada-početkom XIII. stoljeća, katolici su počeli silom da ruše Evropske monoteističke države i sve su ih porušili do XVIII. stoljeća, osim Balkanskih država i Mađarske. Ovaj period rušenja evropskih monoteističkih država dobro je zabilježen i u evropskoj povijesti, ali ne kao period rušenja monoteističkih država od strane katolika i uspostave katoličke vlasti, jer kao ona je i bila, nego kao progon njihovih sugrađana koji su ispovjedali nekakvo krivovjerje i zato su onako bestijalno stradavali odrezivanjem glave ili groznim spaljivanjem na lomači, jer su negirali Isusa kao Boga. Taj period evropske povijesti nazvan je mračnim periodom i to je adekvatno sa procesom koji se dešavao, ali nama, kroz povijest, nije predočeno da je to bilo rušenje monoteističke vlasti i uspostava vlasti na katoličanstvu, nego, kao progoni patarena, katara, alibigeneza, hugenota, husita i drugih evropskih krivovjernika.
Kako su Balkanske države i Mađarska i dalje ostale sa Islamskim vladanjem, i kako su se udružile u Balkanski Islamski komonvelt, a u njemu je bila i Turska, i kako su organizovane po novim pravilima islamskog organizovanja-hanefizam, a koga su Turci provodili, onda će krenuti propaganda da je to Tursko osvajanje.
Međutim, Islam nije religija sile i mača i nije ni bilo potrebe da to bude, kada su države Svijeta u kojima je vlast uspostavljao Alexandar Makedonski i do Objave bile na monoteizmu, a Islam je samo kontinuitet monoteizma i organizovanja država na tom učenju. Dakle, sve države koje su uspostavljene na aristoteloalexandrovom monoteizmu, a to su zemlje od Engleske i Holandije na Zapadu pa do Manđurije, Malezije i Filipina na Istoku i dalje uspostavljaju vlast na monoteističkom učenju, a u drugoj fazi na Arijanizmu, a zatim će to kroz Avarizam biti na Islamu i nije ih trebalo rušiti nego samo održavati.
Kada je u pitanju kršćanstvo kao vjersko učenje na kome se od XIII. stoljeća počela uspostavljati katolička vlast, to je, već, novo vjersko učenje koje nije imalo svoju kršćansku osnovu na kojoj se mogla uspostavljati vlast i zato je vlast na katoličanstvu uspostavljana samo silom i rušenjem monoteističke-islamske vlasti kako se i odvijalo.
U Evropi se monoteističko vladanje očitovalo od III. stoljeća prije nove Ere, a religija na kojoj su organizovane bila je Ibrahim a.s. monoteizam uobličen Aristotelovim monoteističkim vjerskim učenjem i njegovim organizovanja država. Ovu organizovanost na monoteizmu Evropskih, ali i ostalih država sproveo je Alexandar Makedonski koncem IV. stoljeća stare Ere, tako da se i danas u pojedinim dijelovima Srednje Azije zadržao ''njegov'' monoteizam. Konkretno, na sjeveru Irana na putu za Karakorum-put svile, mali narod Kaleshi za svoje vjerovanje, koje ispoljavaju i danas, kažu da je od Aleksandra Velikog. (O Alexandrovom-Zulkarneovom organizovanju država; Kur'an: XVIII. 83.-110.)
Ovdje ću prenijeti jednu ilirskoslavensku legendu o starim Ilirima-Bošnjacima i Alexandru Velikom.
Smičiklas o Ilirima: "Povijest Hrvatska" strana 20.
Smičiklas kroz svoje pisanje za Ilire kaže da strastveno ljube najljući rat, da su hrabar i beskompromisan narod i kada je trebalo da brane svoju domovinu onda su najžešći. Kaže da su sa jednakom vatrom vojevali sa Alexandrom u Aziji, isto kao i u Grčkoj protiv Grka. Za oružje voljeli su koplje, ali su bili dobri znalci i Keltskog oružja.
Za Alexandra kaže da je puno cijenio Ilirsko konjaništvo, a u kasnijim periodima Iliri su stekli izvanredan glas među Rimljanima i njihovom vojskom. Kaže: "Ako je tada neko i pobijedio Ilire onda to nije bilo iz direktnih sukoba, nego nekom prevarom, na koju se oni nisu nadali iz povjerenja s pregovaračem."
ILIRSKA LEGENDA O ALEXANDRU po Smičiklasu:
''Kao Ilirsko junaštvo i neustrašivost neka posluži slijedeća pripovjest: Kada je Alexandar Veliki pobjedonosnu vojnu na Dunavu svršio dođe mu poslanstvo od naroda s Jadranskog mora da ga dobije za prijatelja. Veliki tijelom i ponosni duhom, zatražili su prijateljstvo u Alexandra radi njegovih slavnih dijela. Kod objeda kada polegoše upitaće ih mladi car; koga se najviše boje? Mislio je da će reći tebe. Oni odgovore: 'ničega, van da ne bi na nas jedino nebo palo, ali drago nam je i prijateljstvo takvog junaka.' Aleksandar ih primi za saveznike i i lijepo ih obdari u prijatelje.''

Sa ovom legendom-pričom htio sam samo da naglasim da su stari Iliri koji su kasnije dobili narodno ime Bošnjaci doista od početka organizovanja država na monoteizmu bili monoteisti, jer je Iskender i uspostavljo države na monoteizmu.
Iz razloga, već ranijeg organizovanosti na monoteizmu, Evropske države su i početkom novog milenija, kada je počeo djelovati Issa a.s. bile organizovane na monoteističkom učenju, a Issa svojim djelovanjem nije mogao uspostavljati vlast, jer je dotadašnji Alexandrov princip uspostavljanja vlasti na monoteizmu bio dobro ukorijenjen kroz dva carstva; Rimsko i Bizant, ali će njegovo vjersko učenje izmijeniti postojeću vjersku sliku posebno sa sociohumanog aspekta. Nešto kasnije, monoteističko vladajuće vjersko učenje, na kome je Aleksandar uspostavljao vlast, oblikovat će Egipatski teolog Arije, monoteističkim komplementarnim vjerskim učenjem koje je kao poslanik prezentovao Issa i ovo nadgrađeno vjersko monoteističko učenje biti će vladajuće sa početka IV. stoljeća do polovine VII. stoljeća i na njemu će se organizovati vlast u svim Evropskim državama.
Ovo monoteističko vladajuće vjersko učenje u povijesti je poznato kao Arijanizam, mada će ga kršćani iz razloga uvezivanja kršćanstva, koje će postajati vladajućim tek s početka XIII. stoljeća, inkorporirati u dualističko kršćansko učenje izbjegavajući priznati činjenicu da su narodi kroz Arijanizam ispoljavali monoteističko, a ne kršćansko vjersko učenje i na njemu organizovali vlast u Evropi. Te, da je ovo vjersko učenje bilo temelj nove monoteističke objave-Islama na kome će se i dalje temeljiti i obličiti monoteistička vlast u svim Evropskim državama. U mnogim državama Evrope tokom V. i VI. stoljeća izgrađeni su sakralni objekti Arijanista od Turske, preko Grčke, Dalmacije, Italije, Francuske, Njemačke do Engleske. Za ove objekte kršćani će pisati da su ih pravili pristalice ortodoksne-kršćanske crkve koja je, kao, imala svoj procvat na početku prvog milenija, a da su kasnijim razvojem katoličanstva, arijanski sakralni objekti koji su na Zapadu, svi preinačeni u katoličke vjerske objekte. To su kao najpoznatiji na Istoku: Aja Sofija i Aja Irina u Istambolu. Na Zapadu: srušeni hram u Saloni, Teodorikov hram u Raveni, hram u De Shatru pretvoren u katedralu, hram u Londonu pretvoren u katedralu, Karlov hram u Ahenu pretvoren u katedralu itd.
Kako kršćanstvo, koje je za monoteiste-idolatrijsko vjersko učenje, počinje od IV stoljeća imati svoj zamah, Allah početkom VII. stoljeća 610.-632. godina, preko svog Vjerovjesnika dajući mu Objavu, ponovo inicira narod da idu pravim putem monoteističkog vjerovanja odbacujući svako idolatrijsko učenje o Bogu. I tada se monoteizam počinje ispoljavati svojim konačnim završnim učenjem Islamom. Od polovine VII stoljeća sve Evropske države svoje vladanje koje je bilo na Arijevom monoteizmu promovišu-uspostavljaju kroz novu organizovanost na Islamu, a ova organizovanost na Islamu u povijesti je poznata kao Avarizam. Ovome je i velika potvrda:
1). Nastavljajući svoje vladarsko vjerovanje sa Arijanizma na Avarizam Engleski kralj Offa 774.godine kuje svoj zlatni dinar sa potpuno Islamskim obilježjem. (britishmuseum.org)
Na ovom zlatniku starim arapskim pismom napisan je prvi temeljni princip Islama: Vjerovanje u Allaha i potvrda Muhammedovog a.s. poslanstva sa hidžretskom godinom kovanja 157.
2).Ali i bezbroj sakralnih objekata islamske provenijencije po Evropi koji nisu doživjeli svoja rušenja. Džamije u Hajdelbergu, Lajpcigu, Potsdamu, Drezdenu, Lednice itd.
3) Zanimljiva je i činjenica da Englezi, ali i Njemci za petak i danas imaju riječi koje u prijevodu znače slobodan-neradni dan fri den ili frei Tag, a to je ostalo iz perioda kada su ove države bile organizovane na monoteizmu- kada je petak iz vjerskih razloga bio neradni dan, a i danas je petak muslimanima fri den ili frei Tag.
Zbog lakšeg i prema tome uspješnijeg organizovanja evropskih monoteističkih država, u svom začetku, one su organizovane u dva carstva Zapadno-Rimsko sa sjedištem u Rimu i Istočno-Bizant sa sjedištem u Konstantinopolju-Carigradu.
I danas se uočava da su sve države od Malezije na Istoku, preko Srednjo Azijskih zemalja, do Bosne na Zapadu, koje su bile u tzv. Aleksandrovom carstvu, kroz srednja stoljeća, organizovane na monoteizmu, a i danas je, kod stanovništva u ovim zemljama, kao religija većinski zastupljen Islam, jer je Islam koji dans praktikuju i ovi narodi, samo nadgradnja ranijeg monoteizma. (Kur'an; XXVIII. 51.52.53.54.)
Jedino, u Evropi, to stanje je izmijenjeno, jer su katolici uspjeli početkom XIII. stoljeća to vladarsko stanje evropskih država na monoteizmu izmijeniti na silu i postepeno u svaku od Srednjoevropskih i Zapadnoevropskih država te država Zapadnog Mediterana, koje su do tih vremena egzistirale na Islamu, uvesti katoličanstvo. Evropa će za slijedećih 6 stoljeća postati kršćanska tako da danas možemo govoriti da je Evropa većinski kršćanska, a to tako nije bilo prije XIII. stoljeća.
Tvrdnja da je Islam najmlađa religija te da se na njoj nije mogla organizovati vlast u ranijim periodima prije nego je monoteizam doživio svoju nadgradnju islamskim učenjem, dakle prije polovine VII. stoljeća, je prosto defetistička tvrdnja u cilju favorizovanja Evrope kao kontinenta, koji je u svom kontinuitetu bio organizovan isključivo na kršćanstvu, jer kao kršćanstvo je starije od Islama i na njemu je temeljena vlast evropskih država, a to nije bilo tako. Prije svega, jer je Islam nije nova monoteistčka religija nego samo nadgradnja u kontinuitetu razvoja monoteističke misli, i kao takav imao je svoju osnovu u ranijem monoteizmu od Ibrahim a.s. do Arijanizma, a na kojima se i zasnivala Svjetska vlast u kontinuitetu. I na kraju; Islam je konac ili kruna monoteističkog vjerskog učenja.
Katoličanstvo je novije učenje o Apsolutu, koje potencira Trojstvo i kao takvo nije imalo svoju osnovu. To što oni za svoju osnovu uzimaju Arijanizam je defetističko i neutemeljeno, jer Arije je svoje učenje zasnivao na principu da je Bog stvaralac svega da nije rođen i da ne rađa, a da je Isus samo njegov vjerovjesnik, a nikako jednak Bogu.
U prvom milenijumu razvoja ljudske zajednice, VII stoljeće, Islam je bio najrasprostranjenija vjera diljem svijeta, i nije Islam širila nikakva ljudska sila nego je prihvatan kao nadgradnja ranijeg monoteizma na kome se uspostavljala vlast u cilju uspješnijeg organizovanja država. Organizovanje, u tom smislu, nije imalo poteškoće, jer su se mogli sazivati skupovi učenijih ljudi kao što je i ranije rađeno. Za nadgradnju Islama na Arijanizam u Bizantu bio je zadužen Ejub koji je, nakon što je Bizant postao Islamski umro 674. godine. I on, iz razloga razvoja Islama na Bizantu ima svoje turbe u Istambulu, a njegova džamija bila je ona u kojoj se odvijala ceremonija opasivanja sablje novom sultanu.
Islamska osnova da Bog sve stvara, da nije rođen i da ne rađa je ista ona platforma koju je protežirao Ibrahim a.s. i svi oni koji su nakon Ibrahima a.s. bili dosljedni sljedbenici monoteističkog učenja, a među njima i Issa a.s. i na ovoj platformi se razvijala i znanost koja je imala svoj najveći procvat kroz renesansu, a koja je svoj najintezivniji zamah imala upravo zahvaljujući muslimanskim evropskim, ali i srednjoazijskim znanstvenicima. Taj sklad života čovjeka i njegovog okruženja mogla je iznjedriti jedino civilizacija koja je na prvo mjesto stavljala Boga kao stvaraoca svega, a čovjek je bio taj koji će podržavati taj sklad i u tom smislu održavati odnose: Od vladanja državom, razvoja prirodnih naučnih disciplina; fizike, geografije, astronomije, matematike, hemije, do društvenih disciplina; filozofije, književnosti i historije preko humanog graditeljstva, do najprirodnijih odnosa u porodici i društvu njegovih žitelja.
Islam, koji je kruna monoteizma, narod je prihvatao kao nadgradnju svog predhodnog arijanskog vjerskog učenja zasnovanog na monoteizmu i nikako na idolatriji u što spadaju kršćanstva, a sve kako bi unaprijedio svoj lični život, ali i život u zajednici na višoj razini organizovanosti tj.prihvatao ga, je jer je to bio Božiji dar u oplemenjivanju ljudske duše i nikako kao ideologiju koja će čovjeka voditi u stranputicu. I zato je Bošnjak, i danas, onakav kakav je bio i prije 2000 godina: Na pravom putu.
Na desetine je Kur'anskih ajeta koji isključuju mogućnost uspostavljanja islamske vlasti na sili, jer je Islam samo nadgradnja ranijih monoteističkih učenja na kojima se zasnivala vlast u svim državama koje je formirao Alexandar Makedonski a.s. I kako su sve države, koje su u našem interesu učenja, formirane na monoteizmu nije bilo nikakve potrebe za oblikovanje takvih na sili, a kako je Kur'an ustav svih država formiranih na Islamskom učenju to se nije moglo dogoditi da se Božije odredbe krše. Pa tako; niti je Istambul 1453. a niti Beč 1683. godine osvajan od strane muslimana, a pogotovo ne Bosna 1463.godine.
I sve što nam se podmeće da je Islam nametan silom, su povijesne konstrukcije koje su trebale da potvrde tvrdnju da je Evropa kršćanski kontinent, a da je Islam nametan na sili i tako ga dođe da Bosnu nisu temeljili njeni Bošnjaci na monoteizmu nego neki tamo drugi na kršćanstvu.
Kod nas je u povijesti ustaljena tvrdnja da je zahvaljujući Turskoj, u Bosni, započelo masovno ispoljavanje islama, a kao da su Bošnjaci do tada bili u nekom kršćanskom krivovjerju, ali i u kršćanstvu, a da je kao osvajanjem Turske sve to izmijenjeno. Sa sociohistorijskog aspekta to bi bio nekakav prirodni izuzetak-presedan jer se to tako prirodno nije moglo dešavati, jer da se i dešavalo onda bi, kod nas, u Bosni, kod stanovništva ostali sasvim drugačiji tragovi tog prevjeravanja. Dakle, prevjeravanje je potencirano od onih koji su negirali Bošnjačko utemeljenje Bosne, te su na toj osnovi i nastale sve one konstrukcije o Bošnjačkoj prošlosti.
Dakle, sve su to za Bošnjačku povijest, koja je grandiozna, povijesne krhotine koje kvare istinsku življenu povijest Bošnjaka.
Dokazivo je; da se Bošnjak nije serjozno bavio svojom prošlošću i zato sve što misli da je upućen u svoju prošlost je, na žalost, minorno. Treba pojmiti da je Bošnjački učitelj povijesti onaj isti koji Bošnjaka stoljeće negira i nastoji mu uzeti ono što su Bošnjački predci milenije stvarali-njegov vatan-njegovu Bosnu plemenitu, a kako će to raditi, nego upravo; negirajući Bošnjaku njegov identitet i povijesni uticaj na stvaranje Bosne izmišljanjem koje-kakvih, za Bošnjaka, povijesnih nakaradnosti: Bosansku crkvu, dvovjerne bogumile, Tursko osvajanje Bosne, islamizaciju njenog naroda, a onda kroz sve to; kršćansko-katoličko vladanje Bosnom te srednjovjekovna kršćanska krunisanja Bosanskih velmoža i slično.
Treba da znamo da Bosna nije osvojena od Turske, te da je Bosna voljom svog dominantnog muslimanskog naroda ušla, dakle svojom voljom, u sastav Islamskih Država Balkana, a jedan od većih inicijatora za taj čin bio je i herceg Stephan Kosača čije je turbe u Blagaju, a i njega su svojatali. Nije želio da njegov narod zadesi sudbina naroda; Njemačke, Mersije, Irske, Francuske, Italije, Španije, Poljske, Portugala itd. koji su bili i muslimani i održavali vlast u ovim zemljama, ali su od katolika počevši od XIII. stoljeća na najbrutalniji način razvlašćivani i uz to ubijani, progonjeni i pokrštavani i pogrdno nazivani hereticima, tako da ih danas nema u tim zemljama i sve iz razloga preuzimanja vlasti i organizovanja Evropskih država na kršćanskom učenju.
Herceg je i svog najmlađeg sina Ahmeta poslao na janičarsku izobrazbu u Istambul, kako bi što uspješnije znao braniti svoj vatan-svoju Bosnu, svoju vjeru-Islam jer su oba faktora bila na meti katoličkog vrha. Ahmet je nakon školovanja postao jedan od najuticajnijih Bošnjaka u Balkanskom Islamskom komonveltu. Dugo, iza tog perioda, do 1878. godine Bosna će istrajavati kao Islamska država. I ovu činjenicu, da je Herceg svog sina poslao na izobrazbu u Istambul ovi isti konstruktori povijesti će obrazlagati konstrukcijom da je Ahmet uhvaćen od Turskih vlasti, da mu je Islam na silu nametnut, te da je kao kršćansko dijete islamiziran iz čega proizlazi da je i njegov otac Herceg Kosača kršćanin.
Kršćani, kroz pisnu povijest pišu da su u prvom mileniju, dakle, od početka n.e. u Evropi, uspostavljali vlast na kršćanstvu. Međutim, to se nije moglo tako dešavati, jer je monoteističko vladanje bilo uspostavljeno od ranije, a i kršćansko učenje-svetotrojstvo, na kome bi mogli zasnivati kršćanska vlast se uobličilo tek početkom IV. stoljeća pa nije moglo ni biti vladajuće. Kršćani će organizovati svoje zajednice u svakoj od monoteističkih zemalja, jer im to monoteisti nisu onemogućavali a članovi tih zajednica biće međusobno uvezani svojim kršćanskim vjerskim učenjem, ali su u svim državama izvršnu vlast imali monoteisti. Kršćani su imali obavezu plaćanja poreza jer su koristili zemlju koja je bila državna. Kada su kršćani postali brojni, tako da su na silu mogli uzeti vlast, oni su to i uradili, ali nigdje ne prije početka XIII.stoljeća.
Prvi put oni to rade koncem XII. i početkom XIII. stoljeća u Francuskoj, a u našem okruženju u Hrvatskoj od 1683-1699. u Srbiji pravoslavci od 1804.-1862.godine, a u Bosni 1878.godine i do tih vremena, kako Bosna, tako i ove naše komšijske države nikada nisu bile sa kršćanskim vladanjem.
Dakle, uključivanjem Bosne u Balkanski Islamski komonvelt, a nikako osvajanjem od Turske, omogućeno je Bošnjacima da i dalje mogu da egzistiraju u državi koju su u ranija vremena formirali na monoteističkim principima, jer uključivanjem Bosne u Balkanski Islamski komonvelt sprečeno je dalje nadiranje katolika prema Jugoistoku i nasilno rušenje Balkanskih monoteističkih tvorevina kao što je to urađeno u zemljama Srednje i Zapadne Evrope i Evropskog dijela Mediterana.
Na Balkanu nije bilo nikakvog Turskog osvajanja. Žitelji Balkana i u tom periodu bili su i u Islamu, a vladarski model bio je Avarski. Dakle, sve zemlje Balkana u periodima srednjih stoljeća bile su u Avarskom sistemu vladanja i nije tu bilo niti pravoslavne Srbije, a niti katoličke Hrvatske. Katolička Hrvatska i pravoslavna Srbija iz Srednjih stoljeća su povijesne konstrukcije njihovih povjesničara isto kao i Bosna heretička.
Niti jedna od ovih zemalja nije osvajana od Turske jer Islam ne dozvoljava nikakva osvajanja. Kur'an; II-190i191. i XXII-39i78. a zašto bi bila i osvajana kada su narodi ovih zemalja bili u Islamu.
U XV. stoljeću Islamska vojska, organizovana od muslimana Balkana, jest došla u Bosnu u kojoj je bilo i Bošnjaka, jer je to bila legalna vojska muslimana Balkana i došla je u Bosnu da zaštiti muslimanski narod Bosne, a ne da osvaja ali i daa do znanja Evropskim katolicima, koji imaju namjeru Bosnu napasti i njene Bošnjake protjerati te uspostaviti kršćansku vlast, da Islamska Bosna ima svoju Islamsku vojsku koja je spremna braniti svoju Bosnu i njen muslimanski narod.
Vojska Balkanskih muslimana je 1463.godine došla u Bosnu kao odbrambena vojska Bošnjaka muslimana jer su muslimanima Balkana upućene prijetnje od pape Pija II. kada je zasjedao kongres katoličkih kardinala i kraljeva 1459. u Mantovi, a najznačajnija tema tog kongresa bila je progon muslimana, a za njih heretika, iz Hrvatske i Bosne. Na tom kongresu papa Pije II dao je obećanje svojim kardinalima i kraljevima da će istrijebiti ''tu herezu'' iz Bosne i Hrvatske stavljajući se na čelo svoje katoličke vojne.
1463. godine, kada je muslimanska vojska stupila u Bosnu a koju je predvodio-njegova visost, sultan El.Fatih on je u znak miroljubivog odnosa prema katoličkim žiteljima Bosne, njihovom vođstvu, dodijelio povelju-Ahdnamu gdje im kao žiteljima Bosne-koja je sa Islamskim vladanjem garantuje da bez ikakvih ograničenja mogu ispoljavati svoja religijska osjećanja i živjeti potpuno u skladu sa svojim kršćanskim zakonima u kojima ih niko ne smije ometati, a niti im zabranjivati da to čine na način onako kako to čine u svojoj vjeri, jer im to garantuje najveći stub vlasti novo formirane Islamske države-njen padišah-sultan El.Fatih.
Za konstruktore povijesti Bosne 1463. godina se uzima kao godina pada Bosne pod Tursko vladanje. I odmah da napomenem da Turska nije osvajala Bosnu, jer je Bosna u tom periodu već bila u Balkanskom Islamskom komonveltu, a kao dokaz neka nam posluži vakufnama Isa-bega Isakovića iz 1462. godine, u kojoj dotični uvakufljuje svoju zemlju za greblje. Vakufnama je dokument sačinjen, prema šerijetu, u kadijskoj kancelariji sa potpisima muslimana svjedoka. Dakle, Bosna je godinu dana prije 1463. godine bila šerijetski ustrojena država pa dakle nije ni mogla bit godinu dana kasnije osvajana od muslimana. Ovu godinu kršćani su uzeli za godinu osvajanja, jer je u toj godini el.Fatih u Bosnu došao sa islamskom vojskom novoformirane islamske države i te godine on je katoličkoj zajednici, u Bosni, izdao poznatu Ahdnamu.
Među povijesne konstrukcije spada i ,kao, sultanovo ganjanje po Bosni bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je po istim, kao, bio katolik. Ova povijesna ujdurma, u koju vjeruje velika većina i Bošnjaka, a što je najgore i oni koji se bave poviješću, trebalo je da potvrdi lažnu činjenicu da je Bosna bila kršćanska država, da je Bosnu Turska osvojila i da je ubistvom, u Ključu, njenog kralja-kršćanina prekinut kršćanski tijek vladanja i da je od tada u Bosni Islamsko vladanje.
I ovo vladanje Bosnom će se, kao, zasnivati na muslimanima koji su na silu islamizirani, ili pak onim Bosancima koji su iz Bosanske crkve koja je, kao, bila sa kršćanskim dualističkim učenjem, prihvatali novo vjersko učenje-Islam.
Ova tvrdnja o osvajanju Bosne u pisanoj povijesti Bošnjaka je prihvaćena samo zato što u kasnijem periodu, nakon I. Svjetskog rata na ovim prostorima, a nakon rasturanja Balkanskog Islamskog komonvelta, stvara se kršćanska država od strane Hrvata katolika, Slovenaca katolika, Srba pravoslavaca, a koju je i nametnula sada kršćanska Evropa i ovi narodi radeći na svojim nacionalnim historijama nametnuli su tvrdnju da su na ovim prostorima narodi bili organizovani u kršćanske zajednice, eliminišući na taj način povijesno utemeljenje Srbije, Bosne, Hrvatske, Mađarske i ostalih zemalja Islamskog komonvelta na monoteizmu, a i period kada su ove države bile u Islamskom komonveltu, a to obrazlažu da je Turska svojim osvajanjem sve to promijenila.
Ovi isti, organizovanje i ulazak muslimanske vojske u Bosnu nisu doživjeli kao domaću vojsku domaćeg muslimanskog naroda Bosne, koji je održavao islamsku vlast na ovom dijelu Evrope, a onda su njihovi historičari iskonstruisali taj dio Bosanske povijesti-ulazak Bosne u Islamski komonvelt, te dolazak Islamske vojske u Bosnu, kao Tursko osvajanje, a i Bošnjaci to tako prihvatamo, jer smo u proteklom periodu tako i učeni, i sami negiramo Bošnjačku autohtonost povijesnim konstrukcijama-neistinama koje su nam nametnuli naši povijesni negatori. I, dalje, sve to promatramo sa ove vremenske distance i nametnutog stava, a ne stavljamo se u ulogo onog Bošnjaka-muslimana iz srednjih stoljeća, koji, da nije ušao u sastav Islamskih država, ne bi danas ni egzistirao u svojoj Bosni.
Kao što nema starih muslimana Francuske, Njemačke, Mađarske, Češke, Poljske, Italije, Engleske, Irske i drugih Evropskih zemalja u svojim matičnim zemljama, jer ih je kršćansko ''dobročinstvo'' pobilo, a što je preživjelo ili se prevjerilo ili izbjeglo i skrasilo u Islamskim zemljama Afrike i Bliskog Istoka, a sve iz razloga preuzimanja vlasti i uspostave kršćanskih država, ne bi bilo ni muslimana Bošnjaka u Bosni da se, iz nužde-prijetnje o progonu ili pokoravanju od strane evropskih katolika i njihovog vođstva nisu, kao islamiti, organizovali u Balkanski islamski komonvelt kao jedinoj alternativi svog opstanka.
U proteklom stoljeću, i to na njegovom početku, u prvoj Jugoslaviji kao državi Hrvata, Srba i Slovenaca, koji su sada kršćani, krojila se i naša pisana povijest.
Od 1683. do1689. godine, progonom muslimana kao autohtonih naroda Hrvatske, Slovenije, Južne Austrije, Mađarske te formiranjem na tom dijelu katoličkih država, ali i 1878. okupacijom Bosne od strane Austrougara, kršćani Evrope su ostvarili davni cilj osvajanja i uspostave katoličkih država na ovim prostorima Balkanskog Islamskog komonvelta. Rastakanjem ovog komonvelta, nakon I Svjetskog rata, Bosna kao država Bošnjačkog muslimanskog naroda pripaja se novoformiranoj državnoj kršćanskoj zajednici u kojoj vlast preuzimaju Srbi pravoslavci, Hrvati katolici i Slovenci katolici a njen narod Bošnjaci-muslimani koji su je stoljećima gradili dezavujiše, negiraju kao narod i nameće im se krivnja zbog religiozne pripadnosti Islamu. Bošnjaci se negiraji kao narod, a zbog islamske pripadnosti tretiraju ih kao etničku skupinu. Po prvi put, nešto poslije, u novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca-Jugoslaviji, iz koje su prognani muslimani, ali su ostali u Bosni, Sandžaku i djelimično u Makedoniji piše se povijest njenih kršćanskih naroda, a sve što su muslimani ostvarivali negira se i podvodi pod te okvire.
Na ovaj način-konstrukcijama se i znamenite povijesne ličnost koje su obilježile Bosansku povijest tog graničnog perioda-ulaska Bosne u Islamski Komonvelt, ali i ranijih perioda, kao nekršćani interpoliraju u kršćane ili im se iz nemogućnosti interpoliranja u krščane pripisuje nekakvo krivovjerje-dualističko kršćansko učenje te su iz tih razloga najčešće nosili pogrdan, od kršćana, naziv heretici. A oni bili su monoteisti-muslimani. Jedan od njih je i herceg Stephan Kosača, koji je predvodio Bošnjake, a čiji je sin Ahmet-paša Hercegović u više navrata bio veliki vezir u tom istom Balkanskom Islamskom komonveltu. Da se zna; da po šerijetu to nebi mogao biti, a da nije sin od muslimana.
Bosne, kao države i uticaj Bošnjaka na njeno stvaranje, što se tiče; negira se bilo kakav Bošnjački upliv na stvaranje Bosne i promoviše se teza o Turskom osvajanju i nametanju Islama narodima Balkana. Kroz povijest o Bosni i narodima Jugoslavije protura se jedan iskonstruisani povijesni segment o Bosni tzv. Islamizacija Bosne, a to iz razloga negiranja autohtonosti Bošnjaka kao muslimana i njihovog upliva na stvaranje Bosne. Na tom naturenom segmentu Bošnjačke povijesti-islamizaciji rade svi povjesničari tog perioda i stvaraju se dvije teze o islamizaciji; Jedna nešto ranija-kršćanska: prisilna islamizacija i jedna nešto kasnija-muslimanska: dobrovoljna islamizacija.
Na početku dokazivanja ove teze i njenog pretakanja u tvrdnju; kršćani tvrde da je Turska Bosnu osvajala i silom nametala Islam, a muslimani prihvataju tezu o Turskom osvajanju i islamizaciji, ali kao dobrovoljnom prihvatanju Islama od strane Bosanaca. U nekom kasnijem periodu, jer su muslimani uspjeli prividno dokazati da se Islam kao dobrovoljno prihvatao i kršćanski historičari počeli su prihvatati tvrdnju da je to i bilo dobrovoljno.
I evo kako se stvarala ta povijest:
Ovdje ću iznijeti primjer u kome muslimanski povjesničar dokazuje kako islamizacija nije bila prisilna i primjer kršćanskog historičara koji isto tvrdi, ali da su Islam prihvatali kršćani.
I za jednog i za drugog imena ljudi bila su presudna u njihovom zaključivanju pripadnosti ovih ljudi religijama.
M. Handžić, ''Islamizacija Bosne i Hercegovine'' Sarajevo 1940, str.23.Tekst glasi:
'' Zatim iz godine 1502 (908 h) sačuvan je hudžet brodskog (zeničkog) kadije povodom parnice oko zemlje koja je pripadala posadi kraljevskog grada Bobovca. O granicama te zemlje svjedoče starci koji su zapamtili feth, tj. osvajanje 1463.g. Navode se Živan sa sinovima Saruđom i Hasanom, Dobrašin sa sinom Alijom, Pavle Boginja i Vukac sa sinovima Saruđom i Nikolom, svi iz sela Dragovića. Dakle sinovi seljaka prešli na islam, dok su starci, očevi, još ostali hrišćani'', citat završen.
Šta reći na ovakvom zaključku . Dakle, za dotičnog ime čovjeka određuje i njegovu vjersku pripadnost. I samo zato što je Vukac , ili Pavle on je kršćanin.
Da je Handžić razmišljao kao pravi istraživač, onda bi zaključio, da je to već polustoljećni, pa i duži, period nakon ulaska Bosne u sastav Zajednice Islamskih država Balkana, te da su djeca, od staraca, dobila orijentalna imena zbog određenih okolnosti; timarskog sistema u kome će se organizovati kao muslimanski borci, ali i zbog nove pravne škole Hanefizma, koja se počela primjenjivati u Komonveltu, a da su starci- muslimani, ostali da odžive život onako kako to i priliči staroj osobi, jer su kao takvi zatečeni sa svim svojim bićem zašto se veže i ime. Inače, u ovom dokumentu Handžić nam nije obznanio da su se ovi isti-koje on svrstava u kršćane u rubrici za vjeroispovjest izjasnili se kao muslimani, a ne kršćani. Dakle, i za Handžića je ime osobe bilo primarno da mu odredi njegov vjerski identitet, a ne onako kako se i izjasnio, a što je nekorektno.
Inače, kroz povijest se lahko može doći do zaključka da su muslimani Balkana iz predšerijetskohanefijskog perioda iz tzv. Avarskog perioda vladanja, nosili narodna imena, a ne orijentalna, a ovu činjenicu o imenima historičari su zloupotrijebili i prema imenima učesnika događaja određivali i religijsku pripadnost istih i na taj način elminisali Islam kao njihovu duhovnost. Ovaj način interpoliranja nekršćana u kršćane prisutan je bio u čitavoj Evropi, a naročito poslije kršćanskog uspostavljanja vlasti i pisanja povijesti poslije tog perioda.
Povijesno se zna, npr. da je Nikola Iločki, po kome je i Ilok dobio ime bio musliman, te da je bio vrlo jaka povijesna ličnost Islamskog komonvelta u Slavoniji. Međutim, i dan danas ga katolički Hrvatski povjesničari drže katolikom i katoličkim velmožom samo zbog imena-Nikola.
Ili, Radivoja Pavlovića koji je bio paša-ratnik, oni uzimaju za kršćanina, a njegov brat Ferhatbeg sultanov zet. Kao da bi se sultan prijateljovao sa kršćanima. Taman posla, pa nije to titoizam.
Tako i Bošnjake Handžić svojim pogrešnim zaključivanjem, a odatle i pogrešnom tvrdnjom dovodi u pogrešnu konstataciju da je Bosna osvojena od Turaka, te da je, po tome, i bila islamizacija Bosne, a ne da su njeni Bošnjaci bili muslimani te da su svojom voljom , zbog prijetnje Evropskih katolika o njihovom progonu, dakle zbog svoje bezbjednosti, ali i duhovnosti odabrali priključenje Islamskom Komonveltu u kome je i Turska, a jedan od članova porodice Osmanovića bio inicijator ove organizovanosti i zato je ova porodica kroz cijeli period organizovanosti ovog Komonvelta davala sultana.
Jedan od onih staraca, o kojima piše Handžić, ima sina Nikolu pa se ni on ne uklapa u Handžićevu tvrdnju, da su starci ostali kršćani, a djeca prešla na islam.
Međutim, što je za nas Bošnjake odvećma diskreditujuće je i to što je Handžićevo zaključivanje dalo povoda inim historičarima da nas kao Bošnjake muslimane-kao narod koji je temeljio Bosnu mogu i dalje negirati, zapravo da nas negiraju kroz čitavo naše egzistiranje u našoj nam zemlji Bosni, jer im je on svojim zaključivanjem potvrdio njihovu tvrdnju o Turskom osvajanju i islamizaciji, ali samo u nešto blažoj i kao za muslimane prihvatljivijoj formi-dobrovoljna islamizacija.
Evo, kako jedan od pravoslavnih povjesničara piše o nama: U svojoj knjizi ''Širenje islama u Bosni i Hercegovini'' V. Skarić piše:
'' Prvi muslimani, oni iz XV vijeka , nisu krili svoje hrišćansko porijeklo, niti se odricali imena svojih očeva-hrišćana. Ne znamo da li je to bilo zato što su oni htjeli tako, ili zato što njihovi muslimanski sugrađani nisu tražili od njih da kriju hrišćanska imena. No to se ubrzo mijenja. Čijom voljom ne znamo, a mjesto njih se uvode druga , obično sastavljena od reči Abd (rob sluga) i božijeg imena Alah ili koga božijeg epiteta. Ova zamjena poslije je sve češća, tako da u protokolu sarajevskog suda od 937 h.g. (1566) ima mnoštvo Abdulahovih sinova, čini mi se,ponajviše sinova hrišćanskih roditelja''.
Dovoljan je ovaj Skarićev tekst-tvrdnja, koji je prihvaćen, od mnogih, kao nepobitna činjenica; da naše Bošnjačko muslimansko porijeklo vodi korijene iz XV stoljeća, te da su naši predci hrišćani.
To je, i dan danas, za tu grupu ljudi razlog da Bošnjake negiraju kao utemeljitelje Bosne, da svojatju našu rodnu grudu-našu Bosnu, koju su stvarali i za koju su ginuli naši muslimanski predci. Da nam govore da su, konačno, svi gradovi u onom dijelu Bosne, koju su na najbrutalniji način poklopili, oslobođeni. Od koga ? Kao da smo ih mi Bošnjaci nekada osvojili? I sve je to iz razloga naturene tvrdnje o Turskom osvajanju Bosne i islamizaciji njenih žitelja, a čega organizovano, zasigurno nije bilo.