Bismillahirrahmanirrahim
Prije deset godina uredništvo lista „El-Liva“ je iniciralo dijalog između predstavnika šijske i sunijske interpretacije islama, s ciljem da se izvide mogućnosti ponovnog zbližavanja i zajedničkog nastupanja kroz zaživljavanje ideje islamskog jedinstva. Ispred sunija govorio je učenjak Muamed El-Gazali a ispred šija Muhamed Mehdi Šemsudin. Smatrajući ovu temu veoma važnom i za nas Bošnjake, odlučio sam prevesti taj dijalog i omogućiti našim muslimanima da o ovoj temi poslušaju od najvećih autoriteta u islamskom svijetu.
Fikret Arnaut
List „El-Liva“ od 02.12.1987 g. –Amman- Jordan
Prijevod:
„Mi nailazimo na presudne izazove u našoj povijesti. Nalazimo da mezhebska neslaganja među muslimanima sunijske i šijske provinijencije, koje u nekim vremenima i mjestima prerastaju u sukobe, mržnjom inspiriranih grupa, imaju za posljedicu rušenje jedinstvene zajednice. Vidjeli smo veliku nadu da posredujemo u dijalogu i pokušaju približavanja i postizanja jedinstva među muslimanima, inicirajući susret dvojice velikih učenjaka-pravnika;šejha Muhameda Mehdija Šemsudina i šejha Muhameda El-Gazalija. Oni su velikodušno privatili inicijativu i došlo je do dijaloga, čijim objavljivanjem, želimo da se otvore vrata široj diskusiji po ovoj temi.
Uzimajući u obzir činjenicu da muslimani vode žestoku borbu kako bi postigli ponovnu renesansu i suverenitet od kolonizatora Veliki sila, i da rade na buđenju i oživljavanju duha „džema'atul-islamijje“ – „islamskog zajedništva“, i da žele dati pozitivnu ulogu u izgradnji Novog poretka u Svijetu. Mi, uredništvo lista El-Liva, smo postavili pitanja koja se dotiču sukobljavanja na kulturno –civilzacijskoj i strateškoj razini u Svijetu i o mogućnostima saradnje u području muslimanskog kulturno-civilizacijskog povijesnog kruga sa drugim kulturno-civilizacijskim krugovima. Npr. Trećim svijetom, Kinom i sl. Kako bi se lakše otrgnuli aktuelnom Svjetskom poretku, gradeći novi poredak.
Mi se sjećamo blagoslovljeni napora na putu zbližavanja islamskih mezheba, napora koji su počeli 60-ti godina ovog stoljeća- sa inicijativom i saradnjom neki učenjaka sunijske i šijske provinijencije. Mi smo postavili neka pitanja o mogućnosti oživljavanja duha tih napora i ovi prijedloga na putu dijaloga i zbližavanja. Pa su potekle nove nicijative i prijedlozi koje zaslužuju razmišljenje o njima i angažman na njihovoj implementaciji.

Redakcija „El-Liva“

Diskusija šejh Muhameda El-Gazalija
Bismillahirrahmanirrahim
Najpreće je muslimanima da prestanu sa podjelama. Treba da učvrste svoje redove i stave zastor na svoju bližu i daleku prošlost. Prošlost u kojoj su se pretvorili od jedinstvenog umeta u različite skupine- kako reče pjesnik:
„Podijelili su se u različite skupine- da svako pleme
Ima svog vođu pravovjernih i minber.“
Uistinu se dogodio posrtaj u našem povijesnom hodu. Taj posrtaj je bio praćen savezom nekoliko faktora protiv nas. Pogledajmo politički savez između Cionista i Zapadni kolonizatora-uprkos njihovoj različitosti – jevrejstvo i kršćanstvo. Svjedoci smo pomoći koju Amerika pruža Izraelu- godišnju sumu od tri milijarde dolara, kao „trajne milostinje“.
U prošlosti, mi smo se podijelili i tako izgubili snagu. Trenutno, naše mogućnosti i pozicije su uzdrmane i nestabilne pred izazovima modernog doba. Najveća nesreća nam je u nedostatku svijesti. Mnogi od nas ne shvaćaju i ne poimaju da su sukobljavanja među muslimanima glavni faktor naše dekadence i nemoći, te kao takvi ne podnosimo najezdu mnoštva izazova. Zbog toga kažem:“Mezhebska razilaženja se moraju ili zaboraviti potpuno ili da se na njih gleda u razumnim granicama, kao bi se ponovo okupili u jedinstvenoj i jakoj zajednici. Tako se jedino mođemo oduprijeti kolosalnim opasnostima pred kojima se nalazimo. Tu opasnost koja visi nad nama, kao umetom, smatram najvećim podsticajem da se prestane sa vjekovnoim razilaženjem i naslaganjem među šijama i sunijama.

ODAKLE DA POČNEMO?
Ako smo se složili oko neophodnosti zbližavanja, saradnje i jedinstva, onda možemo otpočeti dijalog. Kao prvo, da vidimo koji su to predloženi temelji za dijalog i koje su mezhebske i političke razine pregovoračkih strana.
Ovom problematikom sam se bavio dugo vremena. Nju sam obrađivao u djelu „Dustur vahdeti sekafijeti bejnel-muslimine“ „Ustav kulturnog jedinstva među muslimanima“. Osjećao sam da su sukobljavanja dospjela na veoma nizak nivo. Obični ljudi su počeli teoretisati i raspravljati među sobom o fikhu i ibadetu, muamelatu, uz veliku dozu nedostatka i nepoznavnja fikha uprave, organizacije rada i suprostavljanju izazovima vremena.
Napredak i nazadak su u nadležnosti države. Ona ima pravo miješanja u sve pore života o djelatnosti. Ona treba da nas podstakne na istraživanje i nove napore u iznalaženju adekvatnih riješenja za aktuelnu problematiku. Ja na to još dodajem:“Ako ostanu fikhska razilaženja u svome postojećem stanju, pa to je katastrofa. Potrebno je ne pretjerivati u fikhskim razilaženjima i njihovo smještanje u stvarne okvire i pravo mjesto. Prethodno, desila se jedna pozitivna akcija, kada je šejhul-Azhera, šejh Šeltut uvrstio i džaferijski – šijski mezheb u program izučavanja pored već prisutna 4 sunijska mezeba na El-Azheru. Ali nažalost poslije Šeltuta, ova odluka je dokinuta.

PRIJEDLOZI ZA DIJALOG I ZBLIŽAVANJE
U našim sadašnjim prilikama predlažem da se poduzme sljedeće:
1) Da učenjaci oba pravca upriliče jedan univerzalni kongres, na kome bi između ostalog proglasili da je Kuranil-Kerim sačuvan i vječan. Te da je on prvi izvor zakonodavstva. Uzvišeni Allah dž.š. ga je sačuvao i zaštitio od iskrivljenja, dodataka i manjkavosti. Kur'an koji se sada čita je isti Kur'an koji je čitao Allahov Poslanik Muhamed a.s. svojim ashhabima i da ne postoji tamo nedgje u povijesti Islama neki drugi Kur'an. Moje poznavanje šiizma dovodi me do zaključka i čvrstog stava da je ova tačka po kojoj se slažu i šije i sunije. Kur'an koji se štampa u Kairu je isti Kur'an koji se štampa u Indiji, Pakistanu, Iranu, Iraku. Ja naglašavam ovu tačku iz razloga sasijecanja fitne-smutnje u korijenu i radi upotpunjavanja dokaza.
2) Mi i šije smo složni da je Sunnet drugi izvor u islamu, poslije Kur'ana. Te da je Resul a.s. najljepši uzor svim sljedbenicima Islama do Sudnjeg dana. Razilaženje je u pouzdanosti ili nepouzdanosti Sunneta. To je marginalno-sekundarno pitanje. Mutevatir predaje su poznate i skoro da postoji saglasnost po njima. A Sunnet Ahad ( to su predaje koje dolaze samo jednim lancem prenopsilaca) po njima postoji razilaženje. Rasprava o tome može biti duga ili kratka, ali ono ostaje sekundarno pitanje.
3) Raskol koji se desio u prvom stoljeću po hodžri ne može se negirati. Njega je potrebno prostudirati u okviru naučne studije i uzeti historijsku pouku. Ne smije se dozvoliti protezanje tog raskola do dan danas niti dozvoliti njegovo produživanje u budućnost.
Taj slučaj treba praktično zalediti potpuno i njegovo dešavanje prepustiti Allahovom obračunu, u duhu poruke ajeta: “To je umet koji je prošao, imaće što su zaradili a i vi ćete imati ono što ste zaradili. Vi nećeet biti pitani za ono što su oni uradili.“ /Kur'an; EL-Bekare 134/
Ako je raskol bio na osnovi:“Da li je Ebu Bekr, radijallahu anu, bio preći da bude na vlasti od Alije, ili je Alija od Muavije, taj raskol je završen sa završetkom generacije ashaba. A što se tiče islamskog umeta danas, njim vladaju stranci. Pola ummeta se okreće prema Istolu (Rusija, Kmunizam) a pola prema Zapadu (Amerika, demokratija). Temelj opstanka našem ummetu je uzdrman. Alternativa je pripala nacionalnim i plemensko-patriotskim pokretima, a islamski šerijat je udaljen iz života muslimana.
Buđenje starih raskola ili samo podsjećanje na nih, protivrječi se trudu, nastojanju i zalaganju za ponovnom renesansom muslimana i njihovom izvođenju iz trenutne dekadence i slabosti. Na muslimanima današnjice leži obaveza da se suprostave izazovima modernizma današnjice i budućnosti, združenim glasovima, a njih je puno Allahu hvala. Svi postimo, klanjamo, hadž obavljamo, zekjat dijelimo, vjerujemo Allaha i Sudnji dan i vjerujemo u Poslanika. Svi imamo zajednički pogled na moralne i druge vrijednosti, koje svoje uporište imaju u Islamu. Izvodivo je i moguće da živimo sa nešto malo više fleksibilnosti i tolerancije.
Ja u ovom svom obraćanju ne mogu iscrpiti sve raskole i različitosti koje postoje između šiizma i sunizma, ali sam ubjeđen kada bi se sve stavilo na svoje prirodno mjesto, prevazilaženje raskola i različitosti bilo bi moguće. Međutim osjećam opasnost koja me tjera da uputim poziv svakom bratu muslimanu i sestri muslimanci, na svakom kraju zemaljske kugle da poslušaju. Ne tražim ni od jednog šije da postane sunija, niti od jednog sunije da postane šija. O tome na može razmišljati pametan čovjek, niti pozvati tako nečemu. Ja pozivam na zadržavanju postojećih relacija razilaženja sa obostranom fleksibilnošću i toleratnošću, sa preporukom da se oko nekih drevnih vrućih tema koje su izašle iz okvira normalnosti ne raspravlja ili da im se ne pridaje važnost.

IDŽTIHAD
Dotaknimo se pitanja idžtiada i zatvaranja vrata idžtihada. Mi živimo u novim okolnostima koje zahtjevaju nove umne napore i savremeni idžtihad. Tačno je da šije nisu nikada zatvorili vrata idžtihadu. Kao što je i tačno da su sunije u određenom vremenskom periodu ista zatvorili, nakon što su se rasprotranila Četiri mezheba. Cilj takve odluke bio je sprječavanje anarhije. To je bila više odluka organizacionog karaktera. Njom je reducirano pravo bavljenjem idžtihadom isključivo osobama doraslim tom velikom zadatku. Takvom odlukom niukom slučaju se nije željelo zabraniti iznošenje novih drukčijih stavova. Tako da je idžtihad, u smislu istraživanja islamskog stava po novim pitanjima koja se dešavaju u muslimanskim sredinama, postojao u svim vrmenima. I kao takav nikada nije prestajao postojati. A vrata su zatvorena jedino pred neznalicama koji nisu ispunili uvjete idžtihada. Ja kažem:“Neophopdno je da se država opredjeli za neko od mudžtehidskih mišljenja i učini ih obavezujućim za ostale...Pitat ćete me zašto??
Ja smatram da je moguće zadržati različite idžtihade po pitanjima ibadeta i pitanjima sekundarnog značaja. Možeš npr. da prije namaza pereš noge(gasl) što je sunijska verzija, ili možeš da ih potareš mokrom rukom (mesh) što je šijska verzija. Ali ako se desi da musliman ubije nemuslimana, šta država treba uraditi? Da li treba ubiti toga muslimana? Ako to uradi onda uzima po mišljenju Ebu Hanife r.a. Drugi mezhebi kažu da se ne treba ubiti musliman koji ubije nemuslimana. U ovakvoj situaciji nedopustivo je zadržati oba idžtihada u primjeni. Država se treba opredjeliti i proglasiti jedno mišljenje oficijelnim i učiniti ga obaveznim u primjeni.
Drugi primjer:Šije smatraju da je za talak (rastavu braka) potrebno da se izvede pred svjedocima. Drugi mezhebi to ne uslovljavaju. Država treba da se opredjeli koja verzija će biti oficijelna u primjeni. Iako su teoretski obje ispravne.
Nekada u povijesti dešavalo se da u zapadnom Bagdadu donose fetve po jednom mišljenju a u istočnom po drugom, zbog čega se država uplitala i zauzimala oficijelni stav, koji je bio obavezujući. Možda me upitate:“Pa zar to ne znači uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i zatvaranja vrata idžtihada? Ja kažem:“Ne.“
Dalje:“Idžtihad u smislu istraživanja i naučni rad, nema spora oko njegove neophodnosti. Nama nedostaje savremenog aktuanog idžtihada. Kako kod šija tako i kod sunija. Prisutno je dupliranje napora kada se vodi idžtihad oko sekundarnih pitanja, npr. Iz područja ibadeta, forma namaza i sl. A postoji mnoštvo pojava o kojima se nije iznosio islamski stav- sud. Navest ću primjer u vezi Organizacije Ujedinjenih nacija. Da li su učenjaci Islama tu ili tamo donijeli kakvu rezoluciju sa islamskim stavom spram ove organizacije? A realno i činjenično stanje je da svaka muslimanska država ide tamo i prima zapovijedi ili seučlanjuje u nju i automatski postaje poslušnik koji čeka naređenja od pokrovitelja i generalnog sekretara.
Kulturna i civilizacijska dekadenca u islamskom svijetu je uslijedila nakon zapostavljenosti idžtihada i slijeđenja fikha. I civilizacijski i kulturno i fikhski muslimani današnjice su na daleko nižim nivoima nego što su to bile prethodne naše generacije u vrijeme renesanse i procvata Islama.

IZAZOVI NA POLJU KULTURE I POLITIKE
Ostavimo malo po strani fikhska i mezhebska razilaženja. Pustimo da to bude tema istraživanja i polemisanja prepuštena učenjacima tih oblasti. Predlažem nam da damo prioritet zajedničkom radu na kulturno-civilizacijskom i političkom planu.Jer smo mi svi zajednički kao muslimani izloženi opasnostima pred najezdom strane kulture i civilizacije. Što se tiče politike, islamska država čijoj uspostavi težimo, je država socijalne pravde. To je država u kojoj će utočište moći naći svi ugroženi i potlačeni na Zemlji. To je država koja se bori protiv totalitarnih režima; kraljevina, monarhija, faraona i onih koji su na njihovim stazama u savremenom dobu. To je država koja se bori protiv rasizma, šovinizma i diskriminacije. U svemu spomenutom, među nama; sunijama i šijama, nema razilaženja. Dakle postoji taj zajednički nam faktor, ugroženost. Čak da fikhska i mezhebska neslaganja i ostanu prisutna, to ništa ne mijenja našu poziciju spram vanjskog neprijatelja. Mi smo kao muslimani na cilju a ne kao šije i ili sunije.
I po ovome pitanju možemo se za pouku obratiti na povijest. Ugledajmo se na primjer naših dobrih prethodnika (selefi saliha). I pored neslaganja po pitanju izbora halife, svi ashabi su se zajednički borili pod bajrakom jednog halife protiv vanjskog nepriajtelja. Sukobi na razinama kulture i strategije su opasni. Mi trenutno ne uživamo potpuno suverenitet; ideološki niti ekonomski. Postali smo ovisni u svemu od Zapada. Od kore hljeba do teksta u zakonu. Ne postoji lađa koja je sagrađena u našim fabrikama. Također topovi i avioni. Čak ne posjedujemo ni sredstva lične odbrane. Pa kako kao ovakvi da se odupremo izazovima najmodernijih strategija a mi se borimo tuđim mačevima?!
Izrael okupira Liban. Mi šutimo i tražimo stav drugih. Libiju napadaju bombarederima, mi čekamo riječ Rusije- da ona zastraši napadača. Mi očekujemo da nas štite drugi. A onda povrh svega bacamo prokletstvo na druge. Kažemo:Zapad je ovakav ili onakav... On je kriv za sve što patimo i našto nailazimo.“ Tačno je da postoji vjekovna težnja Zapada za uništenjem Islama iz korijena. U početku zapadne invazije, muslimani su se ponašali kao bolesnik koga je obuzeo očaj. Bez pokreta, bez snage, bez ideje i strategije. Zapad je imao sliku naše nemoći. Vjekovni sukob koji traje od početka nastanka Islama, dobio je nove dimenzije i obilježja. Zbog naaše slabosti oni su prednjačili. Mi smo imali prednost u vremenima našeg jedinstva i napretka. Zatim je Zapad pokušao da nas pokori preko tvz. Krstaških ratova. Muslimani su presabrali redove i snagu i porazili su krstaše. Potom smo opsjedali Beč, te stigli do srca Evrope. Ali u posljednjim stoljećima oni nas pobjediše, nakon što je među nas ušla slabost i cijepanje iznutra.
Kažem:“Mi smo protiv ratova i upotrebe sile. U potrebi smo za Svijetom koji će izrasti na solidaritetu i susretima. Ja se srećem sa predstavnicima drugih kultura, čak i sam onima koji se klanjaju idolima. Ne napadam ih na divlji način, nego se upoznajem sa njima i oni se upoznaju sa mnom. Ja im predstavljam svoju vjeru, približavam im se i omogućujem da se oni približe meni. Ne nosim golu sablju upirući u vratove mojih protivnika. Mač podižem samo spram lica onoga koga je okrenuo prema meni. Poslanik a.s. potpisao je mirovni sporazum sa Jevrejima u Medini, i sa idolopoklonicima u Mekki. Poštivao je te sporazume sve dok ih oni sami nisu prekršili. Mi se otvaramo prema cijelom svijetu,ali ne na štetu naših načela i naše vjere i ne dopuštajući nikome da nas porobi i opljačka.

TEORIJA VLASTI, IMAMET, VILAJETUL-FEKIH
Ovih dana pokreće se pitanje veze Islama sa sistemima političke vlasti, te različitosti šitske i sunijske interpretacije sistema vlasti u Islamu. Postoje pisana djela koja tretiraju temu razilaženja po pitanju oblika vlasti; imameta kod šija i šure kod sunija.
Šije-imamije, smatraju da se imamet prenosi nasljeđem na 12 imama od Ehli Bejta (Poslanikove porodice). Njima zakonski pripada rukovodstvo nad muslimanima. Ali ja smatram da je to već dio povijesti- i da to više nije moguće istaknuti kao aktuelni projekat za realizaciju. Svij 12 šijskih imama su se pojavili tokom 3 prva stoljeća oo hidžri. Pitanje:“Da li je njima pripadalo pravo da vladaju nad muslimanima umjesto Emevija i Abasija, je postalo pitanje histprije. Od toga je proteklo 12 stoljeća. Koja je sada korist čaprkati po tako dalekoj prošlosti? To pitanje možemo prepustiti historičarima i učenjacima. Ali od njega nema praktične koristi nama u našoj svakodnevnici.
Što se tiče pitanja očekivanog Mehdije. On se do sada nije pojavio. Oni koji su zazivali njegovo pojavljivanje su obični lašci i dedžali. Niko nezna kada će se Mehdi pojaviti. Pravo praktično pitanje koje ja želim aktuelizirati je:“Šta da radimo dok Mehdi ne dođe? Ja smatram da nad nama treba da vladaju islamski propisi, a što se tiče prošlosti, ona je završena. Ovo je princip i načelo. Tu nema smetnje da šija prihvati vlast sunije ili sunija prihvati vlast šije, sve dok mu umet daje povjerenje i dok vjeruje u njegovu pravednost i sve dok vlada po Allahovom šerijatu. Mi se zalažemo i želimo vlast koja će biti utemeljena na principu šure-dogovaranja, koja se naziva u jeziku današnjice, demokratijom.
Došli smo do pitanja vladavine fekih (vilajetul-fekih), oko koje postoje razilaženja. Upućeni znaju da je Imam Homeini uveo izmjene u teoriji o političkoj vlasti kod šija. Odbacio je shvatanja negativnog nasljeđja, te izolaciju i povlačenja iz javnog života. On je tražio da narod izabere vladara po princiupu šure. Prirodno je da za ovu funkciju narod izabere učenjaka, pravednog i poštenog. Po ovom pitanju saglasni su i šije i sunije.
Ovoga vremena sreo sam se sa šijskim učenjacima i vidio sam u njima veliko poznavanje fikha, smirenost i želju za popravljanjem ovog umeta. Pa nadati se je, ako se ove dvije skupine spoje i sastanu, da će naći mnogo tačaka koje ih zbližavaju i u kojima se saglašavaju. Čak i u mnogim fikhskim i mezhebskim pitanjima. Po meni različiti pristupi, u pitanju pouzdanosti prenošenja, a ne načelnog priznanja ili ne priznanja Sunneta, je pitanje koje je riješivo. Što se tiče akaida (islamskog vjerovanja) on je utemeljen na tevatur predajama i tu ne postoji razilaženje. Neslaganja su u sekundarnim pitanjima koja se ne tiču akaida i temelja islama. Ponavljam i apeliram na važnosti udruživanja i zamrzavanja fikhskih neslaganja među nama, te zajedničko nastupanje s pozicija zajedničke naše ugroženosti na razini kulture, politike i naše zajedničke sudbine.
Moja druga primjedba je u vezi uloge vladara po ovome pitanju. Ja smatram da treba u ovim i sličnim dijalozima isključiti, iz političkih razloga, mišnjenja političkih vladara. Među učenjacima šijske provinijencije poznajem učenjaka šejh Muhameda Mehdija Šemsudina. Vidio sam u njemu veliko znanje. Postao mi je drag. Osjetio sam da je to veliki učenjak. Sreo sam se i sa Sejjid Muhamed Husejnom Fadlullahom, vidio sam i u njemu svako dobro, pobožnost i hrabrost. Ja pozivam moju braću učenjake iz šijskih i sunijskih redova, da ozbiljno razmišljaju o daljem hodu našeg umeta.
Umet je u potrebi da se iznova povede i da mu se neka shvatanja isprave. Za jedan ozbiljniji napredak i renesansu pvog umeta, neophodno je riješiti unutarnja sukobljavnja u islamsom svijetu i ići ka zbližavanju i jedinstvu. Ovom putu pozivam sve vjernike i molim da nam Allah bude na pomoći. Amin

Šejh Muhamed El-Gazali

Projevod s arapskog
Fikret Arnaut

II DIO
Diskusija šejh Muhammeda Mehdija Šemsudina

Bismillahirrahamanirrahim

Vjerujem da je razgovor koristan, moguć i čak neophodan. I sunije i šije su muslimani. Oni, zajednički sačinjavaju islamski umet. Njihovo dijeljenje predstavlja dijeljenje unutar umeta. Dijeljenje ne znči što i različitost i neslaganje. Postoji šijsko i sunijsko viđenje. Ali zbog toga ne treba da se dijele muaslimani koji su jedan ummet. Kao što postoje Četri mezheba unutar sunija ne predstavlja dijeljenje i cijepanje ummeta. Da malo popravimo shvatanje jedinstva i različitosti. Pitamo: Da li je potrebno za ujedinjavanje muslimana da se slože u svim sitnim fikhskim i akaidskim pitanjima? Razumijevanje ummeta, kao što se navodi u Kur'anu, Sunnetu i biografiji velikih ashaba dozvoljava veliku dozu razlilčitosti.
Ja ću biti slobodan da ubilježim jednu prijedbu na izbor naslova teme, jer se bojim da neko ne razumije iz naslova, gdje se poziva na zbližavanje (tekarub) a dijalog je iozmeđu šija i sunija, da se radi o pozivu na dijalog između dva umeta i dvije ideologije. Allah dž.š. kaže: “A sa sljedbenicima knjige na najljepši način raspravljajte.“ (Kur'an) Tako da neko može pomisliti, obzirom da se radi o dijalogu i raspravi, da bi to moglo biti između dvije posebne ideologoje i dva zasebna umeta. Želio sam reći da dijalog i rasprava između šijskih i sunijskih učenjaka ne smije imati niukom slučaju obrise ovih dimenzija, kao da je jedna strana pripadnik islamskog umeta a druga nekog drugog. A riječ takrib – zbližavanje, također je Kur'anska riječ i lično smatram da u ovakvim susretima i nastojanjima da je riječ (takrib) zbližavanje- među mezhebima ispravnija.

TAČKE DIJALOGA
Trud na putu zbližavanja spomenutih pravaca je star koliko i neslaganje. Postoje knjige kritike i odgovora. U mnogim tim knjigama postoji nešto diskusija i dijaloga sa kojima se načelno ne slažem. Zbog toga želim da postavim centralno pitanje:“Koji su to temelji dijaloga i oko čega da vodimo djalog?“
Historijski gledano, mnogo je bilo dijaloga, rasprava, kritika i odgovora po mnogim pitanjima iz oblasti apologetike i fikha. Stara je rasprava iz apologetike bila oko pitanja Allahovih svojstava, stvaranja Kur'ana, Pravdi, o poimanju dobra i zla. Te o razilaženju po ovim pitanjima između aš'arija, mu'tezila s jedne strane i šija s druge strane. Također o pojavama koje su lijepe ili loše bez obzira kakav je islamski stav po njima. O svim spomenutim pitanjima vodile su se duge i duge rasprave a dalje teoretisanje o njima najbolje je da se prepusti stručnjacima tih oblasti. Što se tiče ideoloških i fikhskih pitanja, među najvažnijim pitanjima oko kojeg postoji razilaženje je pitanje izvornsoti Sunneta u zakonodavstvu (tešriu). Mogu reći da smo ovdje stigli do jedne tačke o kojoj bi mogli izmijeniti mišljenje i stavove.
Nema razilaženja u činjenici da je Sunet jeda od izvora u islamskom zakonodavstvu. Međutim postoje različita tumačenja. Šijska –imamijska škola ne ubraja mišljenje ashaba pod Sunnet. Mi uzimamo Sunnet Allahova Poslanika iz izvora Imama. Čak i više od toga, govor samih imama smatramo Sunnetom. Šije vjeruju u njihovu bezgriješnost (ismet) ali sunijska škola to iz temelja odbacuje.Ja smatram da temelji našeg razilaženja mogu biti tačke rasprave. Od tih temelja je hilafet iza Allahova Poslanika a.s.Da li je određeno tekstom hadisa ko će biti halifa ili je ostavljeno na izbor ljudima da sistemom šure (parlamentarnih izbora) izaberu nasljednika Allahova Poslanika. I šta je u stvari šura?
Šijska (ehlibejtska) škola vjeruje da postoji osoba koja je određena tekstom hadisa za Resulullahovog a.s. nasljednika. To je imam Alija ibn Ebi Talib. Sunijska škola to odbija smatrajući ispravnim skup ashaba u Beni Sekif kada su glasali ko će biti halifa. Postoji i treće mišljenje; neki smatraju da iako je u početku skup u Sekifu bio nelegalan i nelegitiman on je postigao svoju legalnost i važnst nakon bej'ata (prisege) koju je dao Alija ibn Ebi Talib Ebu Bekru r.a.. Ali načelo kod šija je nezakonitost i nelegalnost sastanka u Sekifu. Ja smatram da ovo razilaženje nije izrodilo podjelu na sunije i šije. Tu se desilo samo iskazivanje dva oprečna stava nakon Poslanikove a.s. smrti. Ali se tada nisu formirale dvije skupine; šijska i sunijska. Podjela na dva džemata je uslijedila znatno kasnije.
Što se tiče pokušaja rasprava i dijaloga, njihovi počeci se vežu za prvo stoljeće po hidžri. Već u tom vremenu pojavile su se mnoge knjige koje nastupaju sa pozicija šijske ili sunijske orijentacije. Tu građu ja radije nazivam baštinom ili ostavštinom (turas) a ne (fikrom) intelektualnom djelatošću. Uloženo je mnogo truda u dijalektici, raspravljanju, napadanju, odbranama, čak i psovkama i proglašavanjem kjafirima ( tekfir). Ja sa pozicija današnjice gledam da većina te baštine (turasa) nije u korist muslimana i treba je se kloniti.

JEDAN UMMET ILI JEDAN MEZHEB?
Smatram da naš cilj treba biti potvrda naše pripadnosti jednom ummetu koji imaju zajedničku povijest, probleme i interese. I da smo ummet koji se nalazi pred nama zajedničkim izazovima. Ovo ne znači istovremeno da pozivamo Islamu bez bezheba. Niti da se stavi muslimanima na izbor da se opredjeljuje za jedan mezheb. Naša zajednička obaveza je da obznanimo šta u stvari hoćemo i šta priznajemo. Da li da priznam i prihvatim drugog brata mi u vjeri istinski kao takvog ili zahtevam od njega da postane sljedbenik moga mezheba. Postoje tu i tamo pozivi u Islam bez priznavanja mezheba. Kao što postoje u svim mezhebima pojedici koji bi željeli da pridobiju iz drugih mezheba pristalice ubjeđivajući ih da su oni na najispravijem putu. Ja u takvim nastojanjima, makar bili utemeljeni na iskrenim namjerama, vidim nefikasnost i trošenje energije u prazno i čak produbljivanje razlika i udaljavanja jednih od drugih.
Svaki mezheb ima svoju fikhsku i historijsku baštinu. Pogledajmo malo razilaženja među samim sunijskim mezhebima. U nekim mezhebima kijas se smatra izvorom šerijata i onaj ko ga negira prestaje biti musliman. U drugim mezhebima potpuno suprosno od toga; negira se valjanost kijasa (analogije) i ko prihvata kijas za izvor šerijata postaje nemusliman. U povijesti sunijskih mezheba poznato je i to da su donošene fetve o zabrani ženidbe sa pripadnicima drugih mezheba. Što se mene tiče ja ne vidim kraja niti koristi nastojanjima da se protagonisti jednog mezheba trude da ubjede druge u nihovu ispravnost. Koji je put izlaska iz toga? Da li da se potrudimo da svi muslimani npr. postanu eš'arije ili mu'tezile ili pak šije? Uzmimo pouku iz povijesti. Od same pojave knjiga koje pozivaju na to i govore o tome, rijetko je zabilježeno da je neko mijenjao mezheb, npr. Eš'arija postao mu'tezilijom ili mu'tezilija šijom isl. Izučavanje svih ovih pravaca i škola je korisno istraživačima u svakom slučaju, ali ne treba za takve nastupe i pokušaje vezivati ova nastojanja zbližavanja (takrib) i solidarnosti među muslimanima. Zbog toga moramo se potruditi da usađujemo shvatanje o jedinstvenom ummetu. I ja predlažem da se naša istraživanja usmjere u pravcu iznalaženja puteva podrške i predstavljanjem da je časno pripadati toj ideji. Što se tiče naučnog i fikhskog istraživanja, smatram da oslanjanje na izvore islama;Kur'an i Sunnet u onoj mjeri oko čega postoji saglasnsot. Na tim izvorima izgrađeno je osnovno shvatanje Islama; akide (vjerovanje) i tešri'a (zakonodavstva). Postoje sitnija razilaženja koja su bazirana na drugim izvorima i to su sitnije stvari oko kojih postoje razilaženje čak i među samim sunijskim školama.

VILAJETUL-FEKIH
A sada vratimo se teoriji o kojoj se mnogo diskutiralo u protekle dvije godine. Rječ je o teoriji vilajetul-fekih. Njom se pojašnjava šijska politička teorija o sistemu vlasti. Oko nje postoje mnoga razilaženja čak i među samim šijskim učenjacima. Ima učenjaka koji smatraju da je ovom teorijom dato fakihima (islamskm pravnicima) mali udio u vlasti. A drugi opet misle kako im je ovom teorijiom dato apsolutno pravo na vlast. Slična stvar je i kod mezheba sunijske orijentacije.Npr. shvatanje Islama od starne Haridžija- Ibadija razlikuje se u potpunosti od shvatanja mnogih drugih sunijskih mezheba. Raznovrsnost i razlilčite interpretacije nisu štetne niti su oprečne razumijevanju ummeta i njegovog jedinstva. Ja smatram da bi koristilo jedno sstudiozno i historijsko proučavanje pitanja oko kojih postoji neslaganje sa bacanjem novih refleksija na ta pitanja bez da to novo proučavanje iznjedri nove sukobe među mezhebima jedinstvenog ummeta. Zato ove prilike pozivam nas sve na jedno objektivno proučavanje, bez da se prave greške koje su prethodno učinjene.

PROUČAVANJE DANAŠNJICE I PUTEVI NAPRETKA
Glavno oko čega bi se trebali potruditi muslimani je da se dobro prostudira sadašnjost islamskog ummeta i opasnosti koje ga okružuju. Dalje da se uradi studija o centralnim problemima u muslimanskom društvu i o ekonomskom sistemu, kao i druga raznovrsna strateška pitanja i potreba muslimana za ujedinjavanjem, snagom i napretkom. To sve kako bi ovaj ummet odigrao pozitivnu ulogu u Svijetu. Zalažem se za jedan trajni dijalog sa naglaskom da sunija ostane sunija a šija ostane šija.

BIT SUKOBLJAVANJA U ISLAMSKOKM SVIJETU JE POLITIČKE A NE VJERSKE PRIRODE
Kada razgovaramo o dijalogu između sunija i šija, možda nekome naumpadnu politička previranja i sukobljavanja na terenu, tako da se stvara slika kao da su to vjerski ratovi. Prije svega mislim na sukobljavanje u Libanu i bolni iransko-irački rat. Svakako da postoje razlike što treba pojasniti. U Libanu je na vlasti sektaški sistem. On je u korist nekih sekti, prije svega kršćanima i Maronima. A tamo postoje i šije i ortodoksi i postojeći režim ne zadovoljava insterese svih strana. Tako da mi vidimo da u Libanu treba promjeniti aktualni režim i uspostaviti drugi demokratski koji će biti zasnovan na parlamentarnim izborima. Trenutno sukobljavanje različitih frakcija u Libanu nema vjersku pozadinu. Više je tu politička pozadina. I ova sukobljavanja niukom slučaju nisu nastala zbog neslaganja u fikhskim ili mezhebskim mišljenjima.
Također, uzroci bolnog iračko-iranskog sukoba nisu vjerskog karaktera. Po nama je to očiti sukob između islamskog projekta na jednoj strani i projekta moderne države koaj slijedi zapadne modele, čija nacionalna ideologija nije skrivena nikome, što svakako daje dodatne refleksije na bit sukoba. Postoje nastojanja da se posredstvom medija prikaže da je to sukob na razini sunija protiv šija, ili sukob dvije nacije; perzijske i arapske, iako je to daleko od stvarnosti. Ja se bojim ako se nastavi sa tim nastojanjima medijskom kampanjom krivog predstavljanja situacije, da će se samo povećati jaz već postojećeg sukoba. Čak se može desiti da to uzme i veće razmjere i učini situaciju opasnijom nego što jeste. Zbog toga dužnost nam je da popravljamo svijest i iskrivljenu sliku o stvarnoj situaciji, čemu najviše doprinose mediji. I moramo naglašavti važnost saradnje i solidarnosti među muslimanima Arapima i muslimanima pripadnicima drugih nacija. Mi imamo puno zajedničkih, od životne važnosti po naš opstanak problema, čemu bi se trebali zajednički suprostaviti. Zapad koji sada vodi politiku cijepanja i podjela u našim područjima, zalaže se i bori se da ostvari i održi jedinstvo na svome terenu. Počev od prvih organizacija udruživanje rudara u toku drugog svjetskog rata do osnivanja Evropskog parlamenta, zajedničkog tržišta i na putu su postizanja zajedničke valute.Uglavnom su kod nji procesi uklanjanja svih mogućih faktora koji ih dijele i u nastojanju su proširenja svih mogućih puteva saradnje. Što se tiče arapskih i islamskih zemalja na polju saradnje i solidarnosti nije postignut nikakav napredak. Evidentno je uporno propagandno sprječavanje jedinstva i neprestana sukobljavanja.
Ne slažem se sa zagovornicima teze da su mezhebska razilaženja i neslaganja došla kao rezultat muslimanske dekadence u povijesti muslimana i povijesti fikha. Korijenje fikhskog neslaganja i razilaženja imamo u jeku moći i napretka islamske kulture i civilizacije a posebno se istakla u prvom periodu abasijske vladavine u kome je doživljen vrhunac islamskog napretka i moći.
Prvo veliko neslaganje i podjela među dva koncepta i dva razumijevanja Islama se desila na Sifinu. Muslimani su tada bili jaki i moćni. A vidjeli smo da su se u abasijskom periodu pjavile fikhske škole i bila je razrada njihova učenja.
Na kraju abasijskog perioda islamske država je počela slabiti i propadati što je imalo za posljedicu odvajanja nekih pokrajina i formiranje smaostalnih državica. Te državice nisu bile obojene ni jednom zasebnom mezhebskom bojom. To je bilo čisto iz političkih razloga i želje da se dođe do vlasti. Te državice su se počele formirati po rubovima i daleko od centra hilafeta. Ja ne vidim nikakve veze između kulturne i političke dekadence muslimana i nastajanja islamskih mezheba.
Ja također imam posebno mišljenje oko mogućnosti prevazilaženja mezhebskih neslaganja putem takozvane islamkse sahve (buđenja, osvješćenja). Aktualna islamska sahva je nastala kao rezultat političke svijesti koja se zalagala za vraćanje islamskog identiteta i islamskog shvatanja i njegovu primjenu u svakodnevnom životu. Postoji nekoliko činilaca koji su izrodili islamksu sahvu:
-Velika nesreća, poraz muslimana u 1967 g. od Izraela.
- Način upravljanja naftnim bogastvima u islamskom svijetu.
- Otkrivanje političke sramote u arapskoj politici spram riješenja palestinskog pitanja.
- Naglo napredovanje Izraela u vojnom i političkom pogledu, što predstavlja stalnu opasnost za muslimane.

Svi ovi faktori su pomogli buđenju nove svijesti kod muslimana. Islamsko osvješćenje, u gore pomenutom smislu, se javljalo i prije kod muslimana kada su bili izloženi sukobima i opasnostima. Sjetimo se nastojanja Džemaludina Afganija i njegovih drugova, Mehdijskog pokreta u Sudanu, Ibn Badisa u Alžiru, Omer Muhtarevog otpora Italijanima, također Abdul-Kerima el-Hatabija, revolucije u Iranu i sl.
Posebno je došlo do osvješćenja i jačanja islamske svijesti kada su muslimani bili svjedoci propasti i uništenja islamskog hilafeta. Većina muslimana je tada bila uz Osmanlijsku vojsku iako je bilo nekih Arapa koji su se borili u redovima Engleza a protiv Turaka. Turci su tada branili islamski hilafet. Palestinski slučaj je po meni odigrao najveću ulogu u pojavi islamske sahve. Sedamdesetih godina još jedan značajan događaj daje psoeban impuls islamskoj sahvi. To je islamska revolucija u Iranu.
Dok smo u dijalogu oko islamske sahve i mezhebskih neslaganja želio bih da skrenem pažnju i na negativnu ulogu koju mogu odigrati ova neslaganja i iskriviti sliku ove sahve. U Libanu mi imamo gorko sikustvo po tom pitanju. Također strahujem da se ponovi slično kroz ovaj iračko-iranski rat. Ja podcrtavam da onaj koji uvodi mezhebska neslaganja u politiku da je zabluđen ili onaj koji zabluđuje.
Pozdravljam inicirane prijedloge moga brata šejha El-Gazalija, samo postoje neke stvari o kojima želim da iskažem i pojasnim svoj stav. Ja ne smatram da je pitanje potvrđenosti autentičnosti Sunneta, sekundarno pitanje. A volio bih da se složim sa svojim bratom El-Gazalijem. To pitanje je veoma važno kod nas i ono nije svrstano među sekundarna pitanja. Ali u svakom slučajo ono također nije ni pitanje po kome bi se mogao neko eleminisati iz Islama ukoliko ga postavi i tretira drukčije. Ja, npr. smatarm da je nemoguće ujediniti fikh. Zato treba i ostaviti nastojanja da se to učini. Jer nemoguće je i ujedinjavanje fikha npr. između malikija i hanefija u nihovom tretmanu kijasa ( analogije).
Najbolje je da odredimo tačke neslaganja i onda ostavimo širok prostor za toleranciju u uvjetnom priznanju i ostalih mezheba, sa ubjeđenjem da su i oni u okviru Islama.
Tačno je da mi, šije, smatramo da je trebao Alija i njegovi sinovi preuzeti hilafet. Međutim naglašavam da i priznajemo i druge i nismo od onih koji kažu da ko se ne slaže s njihovim mišljenjem da je prestao biti musliman.
Slažem se potpuno da nema smetnje da šija prihvati vlast sunije i da sunija prihvati vlast šije. Što se tiče teorije o vladavini pravnika ( vilajetul-fekih) koja se sada primjenjuje u Iranu, po njoj postoji neslaganje među muslimanima. Čak i među samim šijama. Ja po tom pitanju imam svoj stav o kome ću se uskoro izjasniti i objaviti ga javno za širi krug. Ja naginjem oslanjanju na teoriju šure (parlamentarnih izbora) kao dopunu teoriji vilajetul-fekih. Također da dodam, oko same terminologije, zašto da se izbjegavaju termini šura, parlament i sl. pripisujući da su to zapadni termini a u stvari oni imaju uporište u Islamu. Ko kaže da šura i parlament nemaju izvorište u Islamu? Neki su govorili da je vladajući sistem u Iranu mješavina vilajetul-fekih, šure, i zapadnih institucija vlasti. Ja takvo mišljenje ne smatram ispravnim.
Za implementaciju islamske vlasti neophodna je uloga fakiha (pravnika). Osjećam potrebu da kažem da bi se trebali uvesti oštriji kriteriji u davanju diploma vjerskim učenjacima. Ne može se smatrati učenjakom svako ko obuče odjeću učenjaka; džubu i ahmediju. Također oni ne predstavljaju zasebnu kastu. Učenjak može biti svaki musliman koji se opredjelio za put nauke. Onaj ko izuči te nauke smatra se učenjakom.
Pozvao bih da se vratimo na staze pokušaja zbližavanja (takrib) koje su započeli učenjaci šija i sunija u šesdestim godinama ovog stoljeća. Oni su postigli vidne rezultate na osmišljavanju programa i institucionalnog djelovanja. Međutim, nisu se spustili u narod, jer im prilike nisu dozvoljavale više. Ja sada ne vdim neku posebnu korist u osnivanju institucija po istim šablonima, kako su to pokušali prethodnici, npr. Džemaludin Afgani sa osnivanjem Džamiatul-islamijje. To je bilo dobro za ono vrijeme, međutiom, od tada do sada promjenulo se mnogo toga, tako da i naše djelovanje na putu zbližavanja mora imati u vidu i okolnosti i novija srestva i metode djelovanja. Zato predlažem da se radi na osnivanju akademskih institucija kao npr. Osnivanje Centra za medije i propagandu, ili časopisa koji će sadržavati poruku zbližavanja i jedinstva. Također, da se više radi na zajedničkim aktivnostima;organiziranje tribina, kongresa, izložbi da dođe do direktnih susreta i dijaloga umjesto dosadašnjih konatakata kji su bili isključivo putem knjige. A najveća odgovornost i teret za sve navedeno se stavlja na pleća akademski obrazovanih stručnjaka. I na završnici na listu mojih prijedloga stvaio bih osnivanje zajedničkog centra za izučavanje islamskog jedinstva u kome bi mogli učešća imati učenjaci sunije i šije. Kao početznu stanicu za osnivanje ovakvoj jednog centra predložio bih Liban pa ako se pokaže djelotvornim onda se mogu takvi centri osnivati i u drugim područjima. Hvala na pažnji. Esselamu alejkum!“

Šejh Muhamed Mehdi Šemsuddin

Prijevod s arapskog
Fikret Arnaut
29.septembar 1997. g.