Sjećanje je čudna rabota. Vrijeme prolazi kao rijeka, ispira i zlatne i mračne trenutke, gura u tamne dubine ono što bi se moralo pamtiti, a baca na površinu nešto sitno i nevažno, i čitav prošli život poprima nejasne, maglene oblike koji bježe u dim, u zaborav. Pamtimo očima, rukama, mislima, sjećamo se mirisa, udišemo svjetlo, davni zvuci teku nam kroz čula, neke daleke boje bude se u očima. Pa onda dugo šutimo i odgonetamo šta to bi, i gdje to bi, i jesmo li to zbilja bili mi, ili se nečije tuđe sjećanje ulilo u nas. Ili neko pamti i nas i naš život, a mi se, u snu, plašimo da nas taj neko ne zaboravi kad jutro dođe, da ne ustane i krpom svjetlosti izbriše čitav naš život. Pa ode u novi dan, bez nas.

Jusuf TRBIĆ: Velikosrpski fašisti su 1993. godine sravnili sa zemljom janjarsku Atik džamiju i njen harem, i tako naknadno još jednom ubili mučki, iz zasjede, velikog junaka. Ali, šehida ne mogu ubiti. Sad čekamo da mu se mezar obnovi, da tu bude makar znak sjećanja, makar spomen-ploča, da se tako vrati još jednom Kulin kapetan, da sabljom mahne i kaže da nam odavde uzmaka i povlačenja nema, do sudnjega dana, do posljednjega od nas.

Zatvoriš oči i vidiš: korice neke knjige, pohabane; stari prozor i svitanje u njemu; barice poslije kiše, u kojima se kupaju oblaci; neko lice, lijepo i daleko; drvo u avliji, dim iznad krova, vijugav; ljude koji prolaze i ne okreću se; osmijeh koji grije, a ne možeš se sjetiti čiji to osmijeh bijaše i kome je upućen; kapi kiše na obrazu. Ili su to bile suze, ko zna.

Vidiš mali mezar, neugledni nišan u vrhu, ograda od starih, kratkih parmaka samo što nije pala. I visoka trava, možda žara, do struka izrasla, drska, kao da zna da je niko neće posjeći. Vidiš okolo i druge mezare, desetak njih, svi uređeni, bar se ne sjećaš da je na njima i jedne divlje travke bilo. Začuđen, pitaš oca : čiji je onaj mezar. Koji? Onaj zapušteni. To ti je, kaže otac, mezar Kulin kapetana. Tišina te zaguši. Je li to onaj čuveni Kulin kapetan, što je Filip Višnjić pjevao o njemu? Jeste. Poginuo je na Mišaru, kažu da je bilo ljeto, vrućina, nisu mogli tijelo nositi u njegovu Krajinu, pa ga tu sahranili, u džamijskoj avliji. A zašto niko mezar ne održava, kao one ostale? Otac te pogleda oštrim pogledom. To se ne pita.

Ti si učenik prvog razreda gimnazije, i znaš šta to znači. Kad se u avliji Atik džamije u Janji ne smije čistiti i makar malo urediti mezar muslimana, ko god da je to, mora da su stvari ozbiljne. A poslije saznaš da takvih stvari ima nebrojeno, da se ne smije pitati ni govoriti o tome i da je prošlost čitavog jednog naroda zarasla u korov. Ako neko i smije ponešto od toga zapisati, ti o tome ne znaš ništa, jer toga nema u školskim udžbenicima, o tome ne pišu novine i ne govore ljudi. Ili govore tako, da priča dobija sasvim novo lice, koje samo njima odgovara. Njima, njihovoj istini, njihovim željama, njihovim mitovima, njihovoj politici. Oni mijenjaju, prepravljaju i uređuju istoriju kao sopstvenu sobu, i u toj sobi nema mjesta za one koji su drugačiji.

Oni su odatle izbačeni, njihova prošlost je ukaljana, njihovi životi nepoželjni. Ako se sami ne izbore za sopstveno sjećanje, i oni i sve njihovo što je bilo otići će niz vodu i potonuti u neprohodne dubine.

Mnogo godina kasnije sjećaš se mezara Kulin kapetana, obraslog u travu. I trave koja je zagušila tolike naše uspomene, toliku dugu prošlost u kojoj se malo šta razaznaje. I odlučiš da zapisuješ šta god možeš, da se zapamti, da makar neko zapamti. Da izvučeš iz vremena preostale komadiće zlata, da ih vjetar ne odnese, da ostaviš trag na papiru o onome što nam se dešavalo, koliko možeš. Da pokušaš spasiti bar dio onoga što smo izgubili. A vrijeme i ljudi će suditi koliko to vrijedi. I Onaj koji svemu određuje mjeru.

Samo on zna jesmo li opravdali vlastite živote i hoće li nas svjetlost obasjati onoga dana kad lice svoje okrenemo prema vječnosti.

*****
- Eh, moj sinko, davno je to bilo…
Tako je svoje kazivanje počeo stari Mujaga Merić iz Janje, u pero Halida Ćemerlića. A ovaj to objavio u listu Pravda, broj 35, u Sarajevu, 1939. godine. Članak je imao naslov : “ Kabur Kulin kapetana”. Ali, da pustimo Mujagu da priča.

- Još moj rahmetli babo pokazo mi je mezar Kulin kapetanov, en ondi odmah uz džamiju. Pričo mi je babo, sinko, kako je Crni Đorđe digo svu srpsku raju na Turke. Doču se haber da će poći vamo preko Drine u Bosnu. Iskupi se turska vojska sa Kulin kapetanom na čelu, pa pređe Drinu da pokori bundžije i pokupi carski harač. Sudariše se dvije silne vojske na Mišaru širokome. Ovamo pred vojskom Kulin kapetan, a onamo glavom Karađorđe. Vele, bilo je tu murtatluka, pa da je kroz to i Kulin kapetan posječen i glavom zaplati…Istu su noć Brzavci viđeli Kulin kapetana kako je prešo preko Drine, noseći sam svoju glavu pod desnim ramenom, pa pravo ovdi džamiji. Tu je pao. Sutradan su ga i zakopali na tom mjestu. Eno ćeš i sad viđeti ploče i nišan na njegovom kaburu.

Tako je ispričao stari Mujaga Merić. A drugi jedan čovjek, koji se brinuo za harem kraj džamije, ispričao je Halidu Ćemerliću, rođenom Janjarcu, da je tijelo Kulin kapetana ostalo u zemlji netaknuto. Čudo Božije!

- Moj sinak, birvaktile je u Janju dolazio unuk Kulin kapetanov i obilazio kabur svog dede. E, čuo sam ja još da je rahmetli Salih Islamović u to doba otkopo kabur rahmetlije i sazido ove ploče okolo. Tada su i Kulin kapetana našli cijela cjelcata u kaburu, a da mu ni dlaka nije s glave falila, niti su mu mavi čakšire poblijedile! E, jes, valahi, tako je to kad je on šehit, sve do kijametskog dana on će biti čitav, njegovo tijelo ne more nikad istruhnuti.

*****
A oni koji se u kitabe razumiju zabilježili su da je Kulin kapetan, pravim imenom Mehmed-beg Kulenović, bio istaknuti bosanski feudalac i veliki gazija, jedan iz loze čuvenih kapetana Kulenovića, po kojima je njihovo mjesto, Kulen Vakuf, i dobilo ime. Rođen je oko 1776. godine i bio je sedmi po redu kapetan u kapetaniji Stara Ostrovica. Bio je poznat kao jedan od najhrabrijih i najratobornijih krajiških vođa, učesnik mnogih bitaka i vezirskih pohoda, počev od onoga sa Bećir-pašom (Ebu Bekir paša), bitaka u odbrani Višegrada i Užica, čuvanju granice na Drini, vojevanja po Mačvi i Pocerini, pa do pohoda na Beograd 1806. godine i bitke na Mišaru, gdje je poginuo kao komandant bosanske spahijske konjice.

Istoričari različito gledaju na tu bitku i na većinu događaja iz vremena Prvog srpskog ustanka. Mnogi od njih povode se za pjesmom slijepog guslara Filipa Višnjića, koji je glorifikovao ustanike, pa bitka na Mišaru poprima mutne obrise. Čak se ne zna sa sigurnošću ni ko je tu pobijedio, pa su mnogi skloni da ishod bitke proglase neriješenim. Ali, svi se slažu u jednom : da je Kulin kapetan bio veliki junak, o čemu je zapis ostavio i prota Mateja Nenadović. Sam Filip Višnjić je toliko cijenio Kulin kapetana, da ga je opjevao kao komandanta cijele bosanske vojske, mada je tu vojsku vodio Sulejman-paša Skopljak, a i kao poštenog i tolerantnog čovjeka, koji je pristao da srpsko roblje preda Knezu Ivi od Semberije, što za ono vrijeme nije bio uobičajeno. Predanje kaže da je Kulin kapetan izazvao na dvoboj srpskog vojvodu popa Luku Lazarevića, a ovaj je, bojeći se čuvenog gazije, postavio u zasjedu svoju pratnju, sa naredbom da pucaju ako stvari krenu loše po njega. Oni su to i učinili, možda i ranije nego što im je bilo naređeno. Bilo kako bilo, tijelo Kulin kapetana prenijeto je preko Drine i sahranjeno u Janji, jer je bilo ljeto (13. avgust) i velika vrućina, pa ga nisu mogli nositi u Krajinu.

Velikosrpski fašisti su 1993. godine sravnili sa zemljom janjarsku Atik džamiju i njen harem, i tako naknadno još jednom ubili mučki, iz zasjede, velikog junaka. Ali, šehida ne mogu ubiti. Sad čekamo da mu se mezar obnovi, da tu bude makar znak sjećanja, makar spomen-ploča, da se tako vrati još jednom Kulin kapetan, da sabljom mahne i kaže da nam odavde uzmaka i povlačenja nema, do sudnjega dana, do posljednjega od nas.

Da nećemo nestati, sve dok pamtimo i njega i sebe.