Genocid - silovanja, logori..., urbicid - rušenje historijskih i vjerskih objekata, obilježja su genocidne tvorevine Republike Srpske koja danas kao entitet egzistira u ustavo-pravnom i političkom sistemu Bosne i Hercegovine, istovremeno predstavljajući rak-ranu za sve preživjelje Bošnjake koji u manjem bh.entitetu žive pod istom vlašću koja ih je u u periodu od 1992-1995. godine dovela pred zid kolektivnog uništenja. Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja Anex IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini potpisan u Dejtonu koji je potvrdio nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, entiteti koji su uspostavljeni postali su centri političke moći. Trenutni Ustav u punom smislu riječi govori da je Bosna i Hercegovina država sa svojim unutrašnjim i međunarodnim kapacitetom koji joj daje autonomno ponašanje u odnosu na entitete, a konstantna tvrdnja o postojanju zajedničkih institucija (Vijeće ministara, državne agencije Bosne i Hercegovine) od strane predstavnika bh. entiteta RS-a predstavlja grubo kršenje odredaba Ustava, jer Bosna i Hercegovina nije nastala spajanjem entiteta. Navedena ustavna odrednica govori o činjenici da Ustav Bosne i Hercegovine ima supermaciju u odnosu na ustave entiteta, a entiteti iako sa velikim svojim nadležnostima, moraju uskađivati svoje propise sa državnim propisima države Bosne i Hercegovine.

Genocid - silovanja, etničko čišćenje.. koje su proistekli iz agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, Dejtonskim ustavom čije je donošenje inicirala međunarodna zajednica predviđala je izgradnju novih sistema vrijednosti koji će institucionalno doprinijeti da više nikada se ne ponovi krvava agresija na Bosnu i Hercegovinu. Pitanje koje se postavlja, kako očekivati od jednog entiteta koji je nastao na genocidu što su potvrdile i presude iz Suda u Haggu i sudova u Bosni i Hercegovini, spremnost na izgradnju takvih vrijednosti?



Naravno sadržaj pitanja dao je i očekivani odgovor, genocidna tvorevina nikad neće odustati od svoje politike, činiti će sve da postane država, Bošnjaci koju preživjeli moraju se dovesti u takvo situaciju, koja će ih zauvijek iseliti sa tog prostora. Stara mudra izreka kaže, ako želiš da osvojiš neku zemlju pošalji vojsku, a ako hoćeš zauvijek da je uništiš, uništi im obrazovanje.

Vojska je poslana; JNA-a, paravojne formacije iz Srbije, paravojne formacije SDS-a, srpska policija i vojska unutar tadašnje „Karadžičeve Srpske“, Bosnu i Hercegovinu su učinili mjestom pakla, i realizacijom vijekovne politike koja se morala zavrišiti, zauvijek uništiti Bošnjake. Nad Bošnjacima su počinili jedanaesti genocid, a sadašnju Bosnu i Hecegovinu nakon svog tog pakla učinili su zemljom koja su guši u problemima, i daljem nasrtajem na njenu državnost, ali ono najgore, “dvanesti genocid nad Bošnjacima je u realizaciji“, psihološki, stihijski bez noža. Upravo u posljednjoj tvrđi leži konstatacija na drugi dio gore navedene izreke, koja govori ako hoćeš da uništiš zemlju, uništi joj obrazovanje. U Bosni i Hercegovini obrazovanje se insitucionalno guši, a škole bez obzira jeli u pitanju osnovno ili srednje obrazovanje ne govori o istini koja se desila u Bosni i Hercegovini. Agresija, genocid, silovanje kao termini odnosno događaji koji su se desili u Bosni i Hercegovini ne smiju se izučavati, jer tobože treba se to zaboraviti, jer njihovo izučavanje otvara mnoga „sporna“ pitanja. Nema spornih pitanja, sporan je plan koji se kroz obrazovanje želi postići. Plan je Bošnjake ponovo naučiti kolektivnom zaboravljanju, kad se to postigne, opet krenuti u genocid. Dokaza ovoj tvrđi je mnogo, Bošnjaci u manjem bh. entitetu nemaju pravo na bosanski jezik, a svaki vid borbe u insitucionalnom ostvarivanju navedenog prava biva ugašeno od pravosudno-policijsko-političkog aparata koji se nimalo ne razlikuje od onoga iz agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Odluka pravosudnih institucija da roditelji bošnjačke djece iz Vrbanjaca moraju platiti novčane kazne iz razloga što nisu slali svoju djecu u školu, jeste primjer tog dvanaestog genocida nad Bošnjacima. Izuzev advokata koji zastupaju roditelje bošnjačke djece, određene nevladine organizacije, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, koji reaguju na aparthejd u RS-u, a čiji su uticaji ograniči, za razliku od bošnjačkih predstavnika u okviru instititucija Bosne i Hercegovine i bošnjačkih predstavnika u Narodnoj skupštini RS-a koji mirno šute ili tek deklarativno kroz saopćenja osuđuju takva ponašanja, otvara mnoga pitanja, koja je zapravo njihova stvarna uloga?

U najmanju ruku je nemoralno zatvarati oči pred onima koji su do jučer nož pod vratom držali, koji osporavaju temeljna ljudska prava, a to je pravo na obrazovanje posebno pravo na nacionalnu grupu predmeta koja odredjuje identitet svakog čovjeka.