Jusuf TRBIĆ: Šešelja je odlikovao mileševski vladika Filaret zbog, kako je rekao, njegovog doprinosa u odbrani srpstva. To je onaj isti Filaret koji je zapamćen po slikanju s mitraljezom i podršci etničkim čistačima. Ali, teško je zamisliti kombinaciju vojvode Šešelja i anđela. Nije jasno ni od koga je Šešelj branio srpstvo, odnosno srpski narod, i, ako je to činio, zašto mu priznanje nije dao taj isti srpski narod (od današnje vlasti u Srbiji to se teško može očekivati) ili neka patriotska organizacija, zašto baš crkva? I zbog čega se zločini i zločinačka politika smatraju vrijednim religijskim djelom? Zbog čega takve zločince crkva uzima pod svoje skute i pravi od njih “Božije ljude”?

Nikad mi neće biti jasno zašto normalni ljudi poistovjećuju sebe sa najgorim zločincima, ili dozvole drugima da im to čine. A kod nas svako brani svoje zločince, šta god da su uradili, i slijep je i gluh za tuđe žrtve. U tome politika, dakako, ima odlučujući uticaj, pogotovo politika koja je u sprezi sa religijom, pa kad joj je u interesu da se zločin opravda i glorifikuje, ona to nametne narodu, i to bez mnogo problema. Primjera ima bezbroj.

Tako smo nekad u školi čitali o srpskim hajducima koji su predstavljeni kao borci protiv Turaka i heroji, a istorija kaže da su to bili najobičniji drumski razbojnici, koji su pljačkali koga stignu, ne gledajući je li Turčin ili Srbin. Zbog toga se srpski narod žalio Turcima i tražio da ih zaštite od hajduka, a Stanoje Glavaš, Karađorđev vojskovođa, rekao je još 1804. godine da su “narod i hajduci dvoje.” Dakle, dva pojma, dvije različite stvari. Al’ džaba. Istorija je, pod uticajem religije, pretvorena u mit, u lažnu sliku svijeta u koju se, po vjerskom nalogu, mora vjerovati. Potreba da se sopstvena prošlost prikaže boljom nego što je bila, jača je od svega, pa smo danas svjedoci masovne industrije renoviranja istorije, čak i one nove, koju svi pamtimo. Rehabilitacija četnika i ustaša, uz zdušnu podršku jedne i druge crkve, pretvorila je te notorne zločince u jagnjad Božiju, a masa običnih ljudi, čak i onih koji dobro znaju šta je istina a šta nije, pretvorena je u gomilu koja nema ni oči, ni uši, ni mozak, ni sjećanje.

Zato nije iznenadila vijest da je u manastiru Mileševa ordenom “Belog anđela” odlikovan Vojislav Šešelj. Šešelja je odlikovao mileševski vladika Filaret zbog, kako je rekao, njegovog doprinosa u odbrani srpstva. To je onaj isti Filaret koji je zapamćen po slikanju s mitraljezom i podršci etničkim čistačima. Ali, teško je zamisliti kombinaciju vojvode Šešelja i anđela. Nije jasno ni od koga je Šešelj branio srpstvo, odnosno srpski narod, i, ako je to činio, zašto mu priznanje nije dao taj isti srpski narod (od današnje vlasti u Srbiji to se teško može očekivati) ili neka patriotska organizacija, zašto baš crkva? I zbog čega se zločini i zločinačka politika smatraju vrijednim religijskim djelom? Zbog čega takve zločince crkva uzima pod svoje skute i pravi od njih “Božije ljude”?

Srpska crkva nagrađuje zločince za genocid: Šešelj i Filaret

U ovom i drugim sličnim slučajevima odgovor je jasan: Srpska crkva je rat za Veliku Srbiju projektovala kao vjerski rat, i uzela pod svoju zaštitu sve što je u ratu učinjeno. A pošto je etničko čišćenje bilo temelj srpske osvajačke politike, nije čudno što je zločin ugrađen u temelje crkvene prakse.

Na ovom dijelu Balkana vjerske zajednice su odavno postale država iznad države, pa uzimaju sebi sva prava, a nemaju nikakve obaveze. Sa izuzetkom Titovog doba, one su krojile društveni život i bile jedina stvarna vlast, a to čine i danas. Istorija, ona istinska, govori da su pravoslavna i katolička crkva bile glavni incijatori i realizatori velikosrpske i velikohrvatske politike u BiH, koja je, od polovine XIX vijeka, Bošnjake pravoslavne i katoličke vjere pretvorila u Srbe i Hrvate. Bio je to prvi korak u osvajačkim ambicijama i nastojanjima da se otme i podijeli teritorija BiH, a Bošnjaci unište. I sve se to ponovilo i u posljednjoj deceniji XX vijeka. Isti su ciljevi, ista su i sredstva (kao što smo vidjeli u ratu protiv BiH), ista shvatanja vode crkvene ljude i ista je slijepa poslušnost vjernika, koji se pred crkvenim autoritetima odriču i morala, i časti, i istine, i pravde, i ljudskosti. Kad god to treba vladarima njihovih sudbina.

SPC ratni jurišnik mileševski vladika Filaret

A ti vladari su mnogo moćniji od onih iz Titovog doba. Tada je bilo i disonantnih tonova, i drugačijih mišljenja, i disidentstva, pa je čak i zvanični ateizam zaobilažen na razne načine. (U BiH je, u Titovo vrijeme, sagrađeno više džamija nego u cjelokupnoj prethodnoj istoriji). Danas se sve svelo na skoro apsolutnu poslušnost i bezgranično podaništvo, na osnovu etno-religijske matrice, koja ljude pretvara u pripadnike krda. Proizvedena je nova politička religija, ili, ako hoćete, religijska politika, koja čovjeka svodi na samo jednu dimenziju – na pripadništvo etniji, to jest religiji. Svi izvan toga su odbačeni. O tome najbolje govori ustavni naziv Ostali. Kako to normalan građanin neke savremene evropske države može biti “Ostali”? Ko su “Ostali” u Americi, Švajcarskoj, Njemačkoj, Italiji, i ima li uopšte takvih? Umjesto građanina, kome je nacionalnost njegova država, dobili smo plemena koja ne priznaju nikoga ko nije “njihov”. U svijetu danas vlada jedinstveno pravilo, po kojem su, recimo, svi građani Amerike po nacionalnosti Amerikanci, u Švajcarskoj Švajcarci itd, a Organizacija ujedinjenih nacija ne okuplja etničke zajednice već države. Dakle, nacionalnost je država. I kad sletite na neki inostrani aerodrom i popunjavate formular o ulasku u njihovu državu, u rubriku “nacionalnost” morate upisati ime svoje države. Inače, nećete proći. Tako je, kažu, jednom vladika Kačavenda poveo mlade bogoslove ( s kojima je volio raditi) u posjetu manastirima u Crnoj Gori. Na granici ga je strogi carinik upozorio da u rubriku “nacionalnost” ne može upisati: Srbin, već ime države. Kačavenda je napisao: Republika Srpska. Onda mu je carinik rekao da ime države iz koje on dolazi nije Republika Srpska, već Bosna i Hercegovina, i ako to ne upiše, ne može ući u Crnu Goru. Kačavenda je podvio rep i napisao kako je traženo.

Mnogi ne znaju ili neće da znaju da odrednice Srbin, Hrvat, Bošnjak, Jevrej, Rom i tako dalje označavaju etničku pripadnost (u Americi takvih grupnih oznaka ima bezbroj), a da je nacionalnost svih građana samo jedna – njihova država. Ali, i Srbija i Hrvatska namjerno bježe od pravila cijelog svijeta, slijedeći svoje velikodržavne planove koji se ne gase, pa Srbe, odnosno Hrvate, proglašavaju jedinim nosiocima državnog suverenitteta. Zato je u Srbiji sve srpsko, a ne srbijansko, što znači da se ne priznaje niko ko ne pripada većinskom plemenu.

Dobili smo tako novi totalitarizam, u vidu sprege politike i religije, koji nikome ko se ne uklapa u njihova pravila ne ostavlja ni vazduh za disanje. Svi drugačiji proglašavaju se neprijateljima, jer je proizvodnja neprijatelja temelj opstanka svake totalitarne vladavine. I dok se drugačiji glasovi u politici još i mogu naći (u odnosima vlasti i opozicije, recimo), diktatura religija je mnogo čvršća i rigoroznija. Svaka kritika bilo koje i bilo kakve religijske prakse dočekuje se na nož, a kritičari proglašavaju otpadnicima kojima nema mjesta u društvu. Sve što su radili crkveni ljudi prije, u toku i poslije rata, sve je to unaprijed oslobođeno svake odgovornosti, i sve je pod okriljem crkve, a crkva je, zna se, iznad države. Kad crkva rehabilituje notorne fašiste poput Draže Mihajlovića, Nedića ili Milana Lukića, zvjerskog ubicu iz Višegrada, tome se ne usprotivi niko iz srpskog političkog miljea. Čak se ne čuju dovoljno ni glasovi partizanskih potomaka. Ali, nije to slučaj samo s pravoslavljem. Nedavne kritike, upućene bošnjačkom članu Predsjedništva BiH, koji je napustio iznimno važan sastanak da bi klanjao džumu, izazvale su val osuda, a zapravo se radi o sasvim opravdanom upozorenju: političari moraju shvatiti da politika i religija, kao javna i privatna sfera, moraju biti razdvojene, i ne može onaj ko je izabran da djeluje u ime države i naroda, svoje privatne obaveze staviti iznad javnih. Ma šta to bilo. Uz to, pred Bogom su svi jednaki, a koliki je broj vjernika koji džumu ne mogu klanjati, zbog svojih radnih obaveza, pa niko od toga ne pravi problem. Niko ne pravi problem ni od toga što brojnim biznismenima, koji su svi svi odreda veliki vjernici, ne pada na pamet da svoje radnike puste na molitvu, i da im još plate to vrijeme. Dobili smo tako instrumentalizaciju religije u političke svrhe, i obrnuto – korištenje politike u interesu religije , a ta se kombinacija, kako istorija pokazuje, nikada ne završi dobro.

Zato treba poslušati riječi mudrog reisa Kavazovića, koji je rekao da politici nema mjesta u džamijama. Samo to treba primijeniti i u obrnutom smjeru: religiji nema mjesta u skupštinskim salama, u vlasti i u političkim strankama, niti religijski simboli treba da ukrašavaju javne prostore, pa bi mnogo toga bilo jasnije.

Tada će i primjeri poput onog s početka ovog teksta – dodjela crkvenog ordena zločincu – postati potpuno nevažni, jer će ostati među crkvenim zidovima.