NATO bombardovanje Srbije 1999. godine, kao i svi ratovi na prostoru bivše Jugoslavije su se mogli izbjeći, da nije bilo Slobodana Miloševića na čelu Srbije, ocjenjuje za AA Azem Vllasi, bivši visoki jugoslovenski funkcioner i dobar poznavalac kosovske situacije. “Poslije ratova u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, koje je Srbija realno izgubila, Milošević nije znao stati i on se pripremio da priredi novu tragediju na Kosovu. Međunarodna zajednica poslije onakve sramote u Bosni i Hercegovini, to više nije mogla trpjeti. NATO je, takoreći, bio primoran da reaguje, da zaustavi tog balkanskog kasapina, da se dalje to ne bi širilo, a moglo je bez svega toga”, kaže Vllasi na 16. godišnjicu početka NATO bombardovanja. On dodaje da Srbija realno "nikada nije imala Kosovo, iako je pretendovala da ga ima, pa se ne može reći ni da ga je izgubila". “Kosovo je u legalno međunarodno priznatom stanju, prije ovih ratova, dakle po Ustavu iz 1974. bila je federalna jedinica, imala punu autonomiju, kao i druge federalne jedinice. U vrijeme Miloševića Srbija je htjela da poništi takav ustavni položaj Kosova, vrati Kosovo 30 do 40 godina unazad, što ne može i ne ide. Srbija je zapravo doživjela sopstveni poraz”, ističe Vllasi. Po njegovim riječima Srbija se danas suočava sa sopstvenim problemima kao posljedica tih ratova, a Kosovo je dobilo nezavisnost, kao i druge jugoslovenske republike koje nisu htjele da ostanu sa Srbijom.

16 godina od NATO bombardovanja
Sagledavajući početak NATO bombardovanja na tadašnju SR Jugoslaviju sa distance od 16 godina, vojni analitičar iz Beograda Aleksandar Radić kazao je kako smatra da je bilo mnogo mogućnosti da se postigne političko rješenje problema, ali da nije postojala nijedna relevantna snaga 1999. godine koja je zaista bila zainteresovana za pokušaj da se sa stvarnim, odlučnim, diplomatskim potezima riješi problem.
Odgovarajući na pitanje da li je misija koju je NATO sebi postavio kao cilj ispunjena, Radić je naveo da ako se krene od toga da je NATO definisao kao zadatak da izbaci snage bezbjednosti tadašnje Jugoslavije i Srbije sa prostora Kosova, onda je to i učinjeno.
„Ali, kada povučemo crtu ispod svega, posljedice su katastrofalne, utoliko što Kosovo funkcioniše kao država koja nema opipljive, prepoznatljive izvore prihoda. Očigledno je da tamo postoji jedan visok stepen kriminaliteta, a organizovani kriminal je ono što najviše ugrožava čitav prostor Balkana“, smatra Radić.
Istakao je kako je organizovani kriminal danas zajednički problem svima sa prostora bivše Jugoslavije i nešto sa čime će države morati da se suočavaju godinama.
„Ni Srbija, ni Kosovo nisu mogli da krenu nekim bržim putem ka Evropskoj uniji, tako da smo mi zapravo već godinama ukopani u mjestu, a vjerovatno, da nije bilo tog konflikta, moglo bi da se kaže i da je bilo bržih načina riješavanja nekih problema i stabilizacije regiona poslije turbulentnih devedesetih“, naveo je Radić.
Govoreći o šteti koju je NATO bombardovanje nanijelo Vojsci Srbije, Radić je rekao da materijalna šteta i nije toliko velika, jer vojska mora biti spremna da je pretrpi, ali da je zato moralna šteta ta koja je velika, jer je čitava serija sukoba koji su kulminirali sa NATO bombardovanjem dovela do pada stvarne volje kod građana Srbije, da vojska može da ponudi rješenje bilo kog problema.
„Bez obzira na to što proučavanja javnog mnijenja pokazuju kako vojska uživa privilegovano mjesto u srpskom javnom mnijenju, ipak, realnost je da je srpska vojska izmještena na marginu socijalnog značaja i više nema ni izbliza onaj značaj koji je nekada imala kao tradicionalna ustanova od povjerenja u srpskom narodu“, istakao je Radić.
Upitan za negativan odnos koji javno mnjenje u Srbiji ima prema NATO-u, Radić je rekao da su tome doprinijele i srpske političke elite, koje su stimulisale taj negativan odnos naroda, te da je bilo lakše pokušavati stimulisati emociju negativnog odnosa prema NATO-u i na tome zarađivati glasove, nego suočiti se sa činjenicom da je sukob završen, kakav god da je bio, i da Srbija ipak traži kao strateško opredjeljenje svoje mjesto u EU-u.
„Činjenica je da se ne može doći do Evropske unije bez bezbjednosne stabilizacije i da, bez obzira na to što EU insistira na tome da nije uslov ulazak u NATO, niko u tranziciji, niko iz istočne i jugoistočne Evrope nije ušao u EU, a da prethodno nije bio dio NATO-a“, rekao je Radić i dodao da je sada u Srbiji na vlasti jedan skup partija koje pokušavaju da opet učine nemoguće, tj. da ne izazovu javno mnijenje, a da pritom Srbiju dovedu do samih vrata NATO-a.
„Tabu tema je punopravno članstvo, ali Srbija je sve što je moglo da se učini u praksi, osim zahtjeva za punopravno članstvo, već učinila da bi se približila NATO-u“, naveo je Radić u razgovoru za AA.
NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije bilo je završna faza rata na Kosovu (1996.-1999.). Trajalo je od 24. marta do 1. juna 1999. godine. Predstavlja drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardiranja bosanskih Srba u operaciji Namjerna sila 1995.
Vazdušni napadi su počeli na vojne ciljeve SRJ, ali kasnije bombardovanje je prošireno i na neke druge kapacitete. U napadima su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici, crkve i manastiri. Ekonomski stručnjaci iz Grupe-17 procijenili su da je nanesena šteta oko 30 milijardi dolara. Konačan broj žrtava službeno nije objavljen, a procjene se kreću između 1.200 i 2.500 poginulih i oko 5.000 ranjenih.
Napadi su završeni nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslavenske vojske i policije sa Kosova i Metohije, 10. juna. Istog dana u Vijeću sigurnosti UN-a je usvojena Rezolucija 1244. po kojoj SR Jugoslavija zadržava suverenitet nad Kosovom, koje je postalo međunarodni protektorat pod upravom UNMIK-a i KFOR-a.
Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost od Srbije.