Jusuf TRBIĆ: Kako stići tamo, gdje se gasi vrijeme, a ostati uspravan i reći sebi da si uradio što si mogao. Uzalud. Kao u jednom jedinom trenu, u treptaju oka, prošle su dvadeset i tri godine od kad se na naše glave sručio mrak koji je potopio naše živote i naše snove, i taj mrak i danas me ispunjava i ne da mi mira. On me tjera da sjedim do kasno u noć i ispisujem stranice koje čuvaju sjećanje, u nadi da će to zatrebati nekome, sad ili nekad, da sazna šta nam se dešavalo i zbog čega su nam oteli snove i pretvorili ih u svoju javu.

Svake godine, kad krenu kratkim koracima prvi mjeseci u godini i bliži se mjesec april, mene neka magla stegne oko srca i život mi se polako počinje pretvarati u dugi, tamni san, nalik na živo blato iz kojeg nikako ne mogu da se izvučem. Uzalud govorim sebi da je sve to prošlost, da se sudbina odmotava sve brže i da valja misliti kako dogurati kamenje preostalih dana na vrh planine s koje više nema povratka. Kako stići tamo, gdje se gasi vrijeme, a ostati uspravan i reći sebi da si uradio što si mogao. Uzalud. Kao u jednom jedinom trenu, u treptaju oka, prošle su dvadeset i tri godine od kad se na naše glave sručio mrak koji je potopio naše živote i naše snove, i taj mrak i danas me ispunjava i ne da mi mira. On me tjera da sjedim do kasno u noć i ispisujem stranice koje čuvaju sjećanje, u nadi da će to zatrebati nekome, sad ili nekad, da sazna šta nam se dešavalo i zbog čega su nam oteli snove i pretvorili ih u svoju javu.

Taj mart ‘92-ge označio je početak ostvarenja velikosrpskog projekta na ovom dijelu naše države, i početak kraja naših života. Sve je već odavno bilo pripremljeno. Još 8. oktobra 1991. godine proglašena je SAO Semberije i Majevice, koja je odmah objavila svoje otcjepljenje od BiH, zajedno sa pripojenim “regijama Tuzle, Brčkog, Kalesije, Zvornika i Srebrenika”. U zvaničnom saopštenju poslanici te skupštine kažu: “Zato s ovog mjesta moramo još jednom poručiti svima kojima se ne sviđa ova zemlja, u kojoj su 70 godina uživali sve njene blagodeti, neka odu! Mi, Srbi, imamo svoju državu i ne treba nam tuđa.” Uskoro su proglašene i ostale Srpske autonomne oblasti, čak i tamo gdje je Srba bilo jedva jedna petina. Do početka aprila završene su sve pripreme za buduće klanje, proglašena je Republika Srpska na teritorijama na kojima su Srbi bili uglavnom u manjini, Bošnjaci su istjerani s posla, JNA je okupirala i artiljerijom “pokrila” 70 posto BiH, srpski narod naoružan do zuba, a velikosrpska propaganda se razmahala do neslućenih razmjera. Da, već su bili napravljeni i koncentracioni logori, i spiskovi nepodobnih, i razrađena taktika ubijanja, mučenja i protjerivanja, i unaprijed obezbijeđena sva opravdanja za buduće zločine “nebeskog naroda”, u čemu je Srpska pravoslavna crkva odigrala najvažniju ulogu.

U Ugljeviku je otet i ubijen Abdulah Kovačević, mlad čovjek, pravnik u Termoelektrani, koji se hrabro suprotstavljao uspaljenim velikosrpskim jurišnicima, a oni svoje planove nisu ni krili. Da bi svima pokazali šta mogu, Abdulahovo tijelo su bacili iz helikoptera u blizini njegove kuće. Bila je to prva žrtva u sjeveroistočnoj Bosni, nekažnjena, naravno, i ne treba je zaboraviti.

Posljednji dan februara i prvi dan marta donijeli su nam nadu, jer je na referendumu za nezavisnost ubjedljiva većina građana BiH glasala za svoju državu. Milošević i Karadžić su samo to čekali, pa da pokrenu strašnu mašineriju smrti. Krenulo je u Bijeljini, a ubrzo je cijela Bosna bila u plamenu. Srpska vojna mašinerija sve je radila po istom obrascu, etničko čišćenje, kao jedini način stvaranja države za sve Srbe, bilo je veoma brižljivo isplanirano i sprovođeno, a njegova sličnost s nekadašnjim nacističkim pohodom bila je zapanjujuća. O tome se sve znalo i tada, zna se i sad, ali svijet od toga okreće glavu. Zato mi imamo obavezu da na to stalno podsjećamo, jer ako zaboravimo, biće to kao da mi sami, još jednom, ubijamo državu i narod u čije su snove pucali fašisti.



A mene na sve to podsjeti svakoga dana mračni, prijeteći spomenik na bijeljinskom glavnom trgu, spomenik zločinu i zločincima. Tu, preko puta Atik džamije, koju su srušili u martu ‘93-će, održaće se i ovoga 1. aprila morbidna svečanost: nekakvi navodni borci slaviće ubijanje civila, žena i djece u prvim danima aprila 1992. godine, kao “oslobođenje” grada, slaviće ono čega bi se svako normalan stidio. Slaviće bitange koje nemaju u sebi ni mrvu morala. Slaviće oni koji veličaju Dejton, jer im je on potvrdio i ozakonio “oslobađanje” polovine države od njenih građana, od onih koji su tu vijekovima živjeli. Slaviće oni koji, velikim i nevjerovatnim lažima, uporno nastoje da izjednače krivicu ubice i žrtve, oni koji su i u toku rata i nakon njega, pokušavali da bestijalnim zločinima natjeraju i drugu stranu da počne činiti isto, a tada bi svaki zločin imao opravdanje. Srećom, mi na to nikada nismo pristali. I prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović je, u najtežim danima, govorio da ne smijemo biti kao oni, jer bi to bio naš konačni poraz. A u jesen 1991. godine, kad se velikosrpska oluja sručila na Hrvatsku, održan je narodni skup pred zgradom tadašnje Komande Pete vojne oblasti u Zagrebu. Vlado Gotovac je tad rekao: “Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni.” Kakvi su to ljudi, zapitao se on, i odgovorio: “Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire: od izgubljenog dostojanstva.”

Ali, zlo teško umire.
U nedavnom intervjuu beogradskoj Politici Vuk Drašković je o ratu protiv Bosne rekao i ovo:
“Nije bio ni verski, ni građanski, nego samoubilački, a najveća krivica je na ondašnjem beogradskom režimu. Odbili su sve ponude za reformisanje i opstanak Jugoslavije…Proizveli su mržnju, konclogore, osramotili naciju strašnim zločinima, poput onog u Srebrenici. Njihovi eskadroni smrti ubijali su protivnike sopstvenog ludila i u Srbiji. Na stradanju miliona, i na krvi jedne velike države, obogatili su se, a njihova zla njihova propaganda predstavila je kao neizbežnu bitku za odbranu nacije. I ta propaganda živi i danas.”
A ja pokušavam i u ovim danima da se vratim lijepim stvarima, recimo da pišem pjesme, ali slabo to ide. Teodor Adorno se nekada zapitao da li je moguća poezija nakon Aušvica. Da li je moguće pisati lijepe, bezbrižne pjesme nakon bosanskog zločina? I kako god probam, to ispadne otprilike ovako.

Ne treba više pisati pjesme. Jer nema pjesme u koju može stati Makar najmanja masovna grobnica A kamoli dvije ili više Ili sve Nit može stati tuga bijeljinske majke Koja trojicu sinova i muža Nikada dočekati neće Čak i kad je pjesma duga Preko svake mjere Kad je od korica do korica Ne mogu u nju stati dječije suze Iz samo jednog konvoja protjeranih A kamoli zadimljeni glasovi Onih koji živi gore u kući Sumbule Zebe u Višegradu Uzalud pjesme kad u njih U tomove knjiga U cijele biblioteke Ne može stati strah dječaka Koji čeka smrt pred namrgođenim Puškama Škorpiona Uzalud pjesme Kad u njih stati ne može Tamna radost majke Kojoj su donijeli lutku Sa tuzlanske Kapije Njenu lutku umrljanu krvlju I začudo skoro čitavu Lutku koja je gleda vedro Njenim pogledom Onim jednim okom Što joj je još ostalo.

Zato ovo nije pjesma, mada tako izgleda. Ovo je samo trunka sjećanja na one čiji su se snovi pretvorili u smrt.

Genocidna bratija u pljački i rišenju džamija