Tuđe i tuga idu zajedno... To je onaj osjećaj gdje zapravo ljubav najavljuje i naslućuje SMRT. Ona, ta primamljiva melodija u kojoj se zvuci rađaju iz žudnje i bola, u trenu kad i samo srce zajeca jecajem kad mu ljubav uzvraćena nije, kad se žudnja pretače u tugu. Tamo gdje su gorčina i jad hrana ljudskim čulima, gdje je patnja jedini znak života, tada muka samu SMRT priziva u taj kobni vrtlog nesretno ulovljenih duša. Sve zapravo i počinje na tom mjestu istine, u kome nam je dozvoljeno da znamo tek toliko koliko nam je dozvoljeno da znamo. U onom vječnom traganju za istinom, prateći pri tom sve one tajne znakove, što razlučuju čitaocu ovog romana ono vidljivo od onog nama nevidljivog i nepojmljivog. DA, baš na toj litici koja raj od pakla razdvaja, na kojoj se dvije jake struje prepliću, struja ljubavi koja se „smije-zrije-grije“ i struje ljubavi koja „rovi-mori-gori...“, koje autorica tako žestoko i precizno do perfekcije pokreće u dva smjera. Prvi, koji ide putem razuma i onaj drugi koji putem srca hodi ka tom lavirintu beznađa, bespuća, po kom se kreće i putuje nevidljivim krugom u kojem se kao zagonetka rješava zapraavo cijeli život jednog ljudskog postojanja. Postavlja se ponovo pitanje, da li su čula ustvari ta kojima otkrivamo ono što je stvoreno prije nas samih, još od pamtivjeka, onaj nježni osjećaj vezene duše najljepšim vezom, zagnetno obavijene velom misterije? Borba pojedinca sa njima samima, sa hjihovim sudbinama i

Amina Porović-Bajraktarević: Roman nam priča priču o životu, smrti, o ljudskim bićima i neobičnim nebićima. O ponorima, mračnim silama haosa koje dušu napaćenog smrtnika vuku ka svojim dubinama. Paklenim podzemnim hodnicima po kojima SRCA putuju, i katarzički penjući se ka rajskim visinama. Karakondžula je čarobna, bajkovita, priča, priča o zabranjenoj, nedostižnoj i neostvarenoj ljubavi, gdje se na jedan suptilan, lirski i fantazijom uokviren način provlače niti koje tkaju tu tragičnu priču. Karakondžula je roman misaon, jasan, sistematičan, do bola precizan, perfekcionistički konceptualno osmišljen, koncizan, fonološki, morfološki, stilski i estetski vrijedan pažnje.

životima, pokleknuvši nemoćno pred sultanijom zvanom ljubav, kroz čija vrata ljubavlju zanesenih ulaze samo oni dovoljno smjeli i dovoljno hrabri. U mraku tog prohujalog života obasjavaju nas samo slike onog kratkog života u kom smo nekada nekog silno voljeli, a koji nam autorica romana tako živo dočarava duboko prodirući u psihu i dušu samih likova, koji su i nosioci ovog romana. Taj svijet onostranog, svijet gajba nedokučivog i primamljivog s jedne i onog realnog svijeta s druge strane, ta vječna iskonska borba koja je prisutna i tako živo opisana na jedan bajkovit način uvodi nas i vraća u onaj drevni svijet legendi. Vraća sjećanja na neka davna vremena u svijet nesvjesnosti sebe samih. Ta zabranjena ljubav, taj spoj trena kada se duše spoje u jednu dušu, kad se razdvojeni djelovi nađu i spoje u jednu cjelinu kako bi proživjeli svoj ljubavni san, uhvaćeni u onu mrežu sudbine srca dotaknuvši tu vječitu zagonetku što se ljubav zove. Taj spoj različitih svjetova Hukinih i Đurđinih, zauvijek će povezati njihove sudbine u džehenemskom stvarnom svjetu, uhvaćeni u mrežu neobuzdanih želja i strasti. Onaj nepoznati svijet u kom caruju, želje, žudnje, strasti. Ta blaga erotičnost u romanu koju autorica provlači daje dodatnu draž, držeći svo vrijeme čitatelja budnim. Svi ti opisi žudnje, strasti, požude, čežnje, su tako živi, tako stvarni i tako realno opisani. Voljeti ono što nam je zabranjeno, gdje srce i duša u ljubavi gore u toj ljepoti nedokučivog i njima nedostižnog svijeta. Ono što leži u nama ne može se promijeniti; protiv bola duše postoje dva lijeka, a to su nada i san o kojima autorica ovog romana svo vrijeme govori. Predstava ljubavi i zla, rodila se na krilima bezvremene ptice, koja protagonistima ovog romana, njihovim ljudskim dušama fatalnu ljubav i sudbinu daruje. Onu veliku ljubav koju ne doživi svako u svom životu i gdje svako od nas u stvari na svojim leđima tegli i nosi po jednu Karakondžulu čitav svoj život... Ostaje nam i nada da je nećemo morati nositi i na onom svijetu kao breme i teret života...

Roman nam priča priču o životu, smrti, o ljudskim bićima i neobičnim nebićima. O ponorima, mračnim silama haosa koje dušu napaćenog smrtnika vuku ka svojim dubinama. Paklenim podzemnim hodnicima po kojima SRCA putuju, i katarzički penjući se ka rajskim visinama. Karakondžula je čarobna, bajkovita, priča, priča o zabranjenoj, nedostižnoj i neostvarenoj ljubavi, gdje se na jedan suptilan, lirski i fantazijom uokviren način provlače niti koje tkaju tu tragičnu priču. Karakondžula je roman misaon, jasan, sistematičan, do bola precizan, perfekcionistički konceptualno osmišljen, koncizan, fonološki, morfološki, stilski i estetski vrijedan pažnje. Bogat je semantički-sintaksičkim rečenicama koje nam otkrivaju sve one autoričine unutarnje porive, borbe, vapaje, trzaje za životom, a koji se nalaze negdje duboko u njoj samoj, skrivene duboko, a koje jedva naziremo u njenoj nutrini i duši, gdje patnja, bol, nada i želja za životom plešu svoj ples smrti. Ti njeni unutarnji strahovi, želja da se spozna gajb, onaj duhovni svijet u koji ona jako želi da prodre i da ga osjeti, spozna, u kome taj strah od smrti nestaje, gdje sama ljubav SMRT pobjeđuje.
Tragični završetak romana nosi i svoju duboku poruku da se predrasude, razlike, dogme, kriju zapravo u nama samima, da smo mi ti koji ključeve vrata svojih srca i sudbina držimo u vlastitim rukama. Duše naše su te koje čeznu, vape za konačnom slobodom svojom, kako bi se vinule u rajske visine, doživjele svoju konačnu katarzu i dosegle nirvanu svog postojanja.

---

Autor je diplomirani filolog opće i komparativne književnosti.

---