Logor Batković je svoja vrata otvorio 1. aprila 1992. godine, neposredno pred početak masovnih zločina u Bijeljini, mada je bio pripremljen ranije, što govori o detaljnom i dugom planiranju. Kao i ostali logori, i Batković je bio dio istog sistema, pa su tu deportovani Bošnjaci i Hrvati iz drugih krajeva koje je okupirala Karadžićeva soldateska, najviše iz Krajine, a logoraši su iz Batkovića odvođeni i na ropski rad u Srbiju. Prvi komandant logora bio je potpukovnik Petar Dmitrović, dotadašnji zamjenik komandanta bijeljinske Kasarne, i on je jedan od optuženih u procesu koji se vodi pred bijeljinskim Sudom.

Jusuf TRBIĆ: Svaki logoraš, svaki napaćeni i ubijeni čovjek, to sam ja, to si ti, to smo svi mi. Logori su bili namijenjeni svima nama. I zato treba stati uz bivše logoraše, uspraviti se, kao i oni, i reći zločincima, ideolozima i sljedbenicima zločina, i onima koji bi danas da ovaj entitet, nastao etničkim čišćenjem i genocidom, sad još i odvoje od BiH : vodite računa o tome šta govorite i šta radite, jer mi nećemo ni zaboraviti, ni oprostiti.

Okupljanje bivših logoraša koncentracionog logora Batković kod Bijeljine, povodom 1. aprila, dana kad je ovaj logor otvoren, i ovoga puta budi sjećanja na fašistički velikosrpski pohod na Bosnu i Hercegovinu, čije je jedno od obilježja – sistem strašnih logora, mučilišta napravljenih po uzoru na Hitlerove logore. Ali, sličnost sa nacističkom ideologijom tu se ne završava.

Prvi član programa Hitlerove partije, objavljen 1. aprila 1920. godine, glasi: “Tražimo ujedinjenje svih Nijemaca sa ciljem formiranja Velike Njemačke po osnovu prava na samoopredjeljenje naroda.” Gdje god je bio jedan Nijemac ili grob njemačkog vojnika, to je bila njemačka teritorija. Velika Njemačka je bila zamišljena kao država za sve Nijemce, iz koje će biti eliminisani ili protjerani svi nepoželjni, pogotovo oni koji su svojom brojnošću remetili nadmoć arijevske nacije. Ideologija krvi i tla obogaćena je parolom: “Jedna država - jedan narod - jedan vođa”.

Sve to pretočeno je, skoro doslovno, u program stvaranje Velike Srbije. Nebeski narod, koji jedini ima pravo na samoopredjeljenje, ujedinjavanje svih teritorija koje su tom narodu potrebne, eliminisanje pripadnika nepoželjnih naroda, koji su bili suviše brojni, država za sve Srbe i samo za Srbe, jedan vođa, jedan narod, jedna ideologija, sve je to našlo mjesta u programu Miloševićevog režima. “Rat za promenu granica između republika i proterivanje drugih etničkih populacija iniciralo je političko vođstvo Srbije, kao način stvaranja srpske nacionalne države”, pisala je Vesna Pešić. Dobrica Ćosić je lansirao i tezu o razmjeni stanovništva, što je bio samo drugi izraz za etničko čišćenje, jer nije dolazilo u obzir jednostavno nasilno pripajanje željenih teritorija. Razlog je bio jasan: Srbi su bili u manjini na većem dijelu teritorija koje su željeli, pa bi bez etničkog čišćenja procenat srpskog stanovništva u Velikoj Srbiji bio jedva iznad 50 posto. S obzirom na natalitet Bošnjaka, a posebno Albanaca, to bi Veliku Srbiju uskoro pretvorilo u nešto sasvim drugo. Dakle, trebalo je ukloniti nepoželjne. Recept nije trebalo dugo tražiti: četnički program iz 1941. godine, prepisan od Nijemaca, davao je prava uputstva.

Sve ostalo bilo je stvar tehnike.

Sličnost velikosrpskog programa sa nacističkim očigledna je u mnogim detaljima. Pored ostalog, i u postojanju koncentracionih logora.

Ta strašna mjesta za uništavanje i ponižavanje ljudi nisu izmislili Nijemci, ali ih jesu pretvorili u vječite biljege smrti, koje su ostale trajni simbol fašizma. Slična mjesta postojala su i u antičko doba, a pojam koncentracionih logora u savremenom smislu vezuje se za imena Napoleona, Hitlera i Staljina. Napoleon je 1803. godine, iz bezbjednosnih razloga, odlučio da na sigurna mjesta zatvori sve engleske državljane, čak i one na proputovanju, a mnogi su kasnije preuzeli taj model. Današnji istoričari tvrde da je koncentracione logore, kakve danas znamo, smislio šef Lenjinove tajne službe Čeke Feliks Đeržinski 1922. godine, kao zatvore za političke protivnike, što je kasnije Staljin pretvorio u pravi arhipelag, kako je to nazvao Solženjicin. Kroz te logore prošle su desetine miliona ljudi. Godine 1936. u tim logorima je bilo pet miliona ljudi, 1938. osam miliona, nakon Drugog svjetskog rata između deset i dvadeset miliona, a čak i u novije doba, na kraju vladavine Leonida Brežnjeva, početkom osamdesetih godina, oko četiri miliona ljudi. Smatra se da je u staljinskim logorima stradalo oko dvadeset i pet miliona ljudi.

Nacističko-njemački logor Auschwitz

Nacistički srpsko-crnogorski logor Manjača

Nacistički koncentracioni logori služili su samo jednom cilju: eliminaciji nepoželjnih. Najčešće fizičkoj eliminaciji. Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Dahau ili Jasenovac u Hrvatskoj, bili su mjesta masovnog umiranja. Samo u Aušvicu ubijeno je oko četiri miliona ljudi.

I jedni i drugi, i Hitlerovi i Staljinovi logori, bili su precizno organizovani, pedantno vođeni, uvezani u jedinstven sistem koji je služio državnoj politici. Baš kao i Miloševićevi i Karadžićevi logori u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Planirani kao dio jednog istog projekta, oni su bili uvezani sa sistemom masovnih zločina, protjerivanja i pljačkanja, rušenja vjerskih i kulturnih objekata, uništenja svih tragova postojanja i istorije nepoželjnih naroda, silovanja i, dakako, sa propagandom ogromnih razmjera, koja kolosalnim lažima, kao dimnom zavjesom, pokriva sve zločine.

Srpske logore je pripremala JNA, i njeni su kadrovi, ili ljudi po njenom izboru, na početku bili na komandnim mjestima. Postoje dokazi da su neki od logora bili spremni čak dvije godine prije izbijanja sukoba. Nekadašnji novinar Oslobođenja Đuro Kozar pisao je kako je još u oktobru 1990. godine došao po zadatku u Kasarnu “Mika Bosnić” na Manjači, i odmah uočio tri nova hangara, kojih ranije nije bilo tu. Na pitanje za šta će oni služiti, potpukovnik Bogdan Sladojević, komandant Kasarne, rekao je, ne trepnuvši, da će tu biti smješteni konji. Novinar je bio zapanjen. A onda je jedan kapetan iz pratnje dodao: “ Čuće se za ove hangare, kada dođe vrijeme…” Ubrzo su ti hangari pretvoreni u pravi koncentracioni logor, u koji su dovođeni zarobljenici iz Hrvatske, a zatim i Bošnjaci i Hrvati iz Prijedora, Sanskog Mosta, Kozarca i Doboja. Naredbu za formiranje ovog i svih drugih logora izdao je Generalštab JNA, na čijem je čelu 1990. godine bio general Blagoje Adžić.

Logor Batković je svoja vrata otvorio 1. aprila 1992. godine, neposredno pred početak masovnih zločina u Bijeljini, mada je bio pripremljen ranije, što govori o detaljnom i dugom planiranju. Kao i ostali logori, i Batković je bio dio istog sistema, pa su tu deportovani Bošnjaci i Hrvati iz drugih krajeva koje je okupirala Karadžićeva soldateska, najviše iz Krajine, a logoraši su iz Batkovića odvođeni i na ropski rad u Srbiju. Prvi komandant logora bio je potpukovnik Petar Dmitrović, dotadašnji zamjenik komandanta bijeljinske Kasarne, i on je jedan od optuženih u procesu koji se vodi pred bijeljinskim Sudom. Pored njega optuženi su i Đoko Pajić, nekadašnji poslanik u Parlamentu BiH, koji je najduže bio na mjestu komandanta ovog logora, Ljubiša Mišić, zapovjednik straže, inače bijeljinski komunalni policajac, koga neki logoraši optužuju da je lično učestvovao u mučenju i ubijanju logoraša, i stražar Đorđe Krstić. Uhapšen je i glavni logorski mučitelj Gligor Begović, ali nema ostalih koji su bili komandanti logora, logorske straže i ostalih službi, a pogotovo nema ni riječi o onima koji su logor organizovali, održavali ga i planirali njegove aktivnosti. A mi smo više puta upozoravali da se sudski proces vodi tako, da neće biti iznenađenje ako žrtve budu kažnjene, a mučitelji nagrađeni i odlikovani. Potvrđuje to i činjenica da se svi optuženi brane sa slobode, pa dočekuju pred zgradom Suda svjedoke, čije su uspomene na logorske užase još svježe.

Danas se i Batković i ostali koncentracioni logori nazivaju u Republici Srpskoj sabirnim centrima ili logorima za ratne zarobljenike, kako je naznačeno i u optužnici za Batković bijeljinskog Okružnog tužilaštva. Ali, tu su uglavnom odvođeni civili, a broj ratnih zarobljenika je bio neznatan. Uostalom, samo iz obližnje Janje dovedeno je oko hiljadu ljudi, svi su izvedeni iz kuća i niko od njih nije ni vidio ratište prije toga. I svi su dovedeni tu s jednim ciljem : eliminacija Bošnjaka iz Semberije. Ta eliminacija nije mogla biti fizička, nisu svi mogli biti pobijeni, jer vrijeme Hitlerovog nacizma ipak je bilo iza nas, ali ljudi koji su preživjeli logorske torture bili su eliminisani s tog prostora, zauvijek. Bar tako su mislili velikosrpski ideolozi. Jer, patnje tih ljudi bile su neopisive. A logor, sam po sebi, bio je mjesto potpunog poniženja žrtava, mjesto na kojoj je ubijena ljudskost, prije svega. Logoraši su bili robovi, niža bića, koja nisu smjela ni pogled podići, ljudi svedeni na nivo životinja s kojima svako može da radi šta želi. Može ih tući, mučiti, voditi na prisilni rad, iznajmljivati seljacima kao robove, silovati ih ili ih ubijati, iz osvete ili zbog jednostavne želje za ubijanjem. Logori su bili mjesta na kojima je potpuno ubijena ljudskost.

I zato treba pozdraviti bivše logoraše, koji su smogli snage da dođu da vide svoje mučilište i da svojim dželatima poruče da su još živi. Oni tu nisu dovedeni kao ličnosti, već kao Bošnjaci, Hrvati i ostali nepodobni, dovedeni su mimo bilo kakve krivice, da bi zločinci poručili svima šta čeka svakoga ko nije s njima.

Svaki logoraš, svaki napaćeni i ubijeni čovjek, to sam ja, to si ti, to smo svi mi. Logori su bili namijenjeni svima nama.

I zato treba stati uz bivše logoraše, uspraviti se, kao i oni, i reći zločincima, ideolozima i sljedbenicima zločina, i onima koji bi danas da ovaj entitet, nastao etničkim čišćenjem i genocidom, sad još i odvoje od BiH : vodite računa o tome šta govorite i šta radite, jer mi nećemo ni zaboraviti, ni oprostiti.

Isljeđivanje logoraša na Manjači