Zijad BEĆIROVIĆ: Sve dok se u Bosni i Hercegovini sve kosti žrtava ne pokopaju, svi zločini rasvijetle i zločinci za počinjene zločine ne osude, dok narodi koji su počinili agresiju i strašne zločine ne pokažu kajanje i zatraže oprost, nema i ne smije biti zaborava. Deset puta, prije ovog posljednjeg, Bošnjaci su zaboravili nad njima počinjene genocide, pa im se u Srebrenici priznat ili formalno nepriznat u Prijedoru i širom BiH genocid jedanaesti put ponovio.

Možda BiH nije jedina zemlja na svijetu koja u svom geografskom atlasu, u demografskom bilansu, ima kao trajno statističko obilježje masovne primarne i sekundarne grobnice kao rezultat masovnog pogubljenja i genocida, ali obzoirom na svoju teritorijalnu veličinu i brojnost stanovništva, može se računati da je država sa najviše masovnih grobnica na svijetu. A to je još jedan od neslavnih bh rekorda za Ginisovu knjigu rekorda, postignut uz asistenciju međunarodne zajednice.

Ko su projektanti masovnih primarnih i sekundarnih grobnica?
Nakon ovog posljednjeg rata u BiH, nakon agresije koju su na BiH izvršile Srbija i Hrvatska, isključivo radi teritorijalnih pretenzija i etničkog čišćenja oduzetog teritorija od Bošnjaka, u BiH ne bi smio biti publikovan ni jedan historijski i geografski atlas sa mapama i demografskim kartama, a da u njemu ne bude mapa sa statističkim podacima o broju masovnih primarnih i sekundarnih grobnica koje su posijane širom BiH tokom agresije izvršene na BiH od 1991 do 1995.godine. Djeca u školama moraju biti upoznata sa počinjenim zločinima, motivima, razmjerama i ciljevima tih zločina. Sve dok se to ne uradi moći će se samo nagađati ali neće nikad znati ko su sve bili projektanti i naredbodavci za odstrel nedužnih i uključivanje masovnih grobnica u “infrastrukturu” Bosne i Hercegovine. Na okupiranom području BiH svaki grad je imao “geodete projektante” , koji su snimali teren i određivali povoljne lokacije na koje će biti bačena tijela ubijenih, a sa posebnom pažnjom su odabirani lokaliteti za sekundarne grobnice, koje su imale svrhu ( koja se u mnogim slučajevima pokazala veoma ostvariva), da prikriju izvršene zločine, umanje obim i zaštite izvršioce.

Smiju li i mogu li Bošnjaci zaboraviti i oprostiti ?!
Niko u BiH i svijetu nema pravo uslovljavati ucviljene bošnjačke majke i bošnjačke žrtve da zablorave i oproste. Možda im se i sada nešto može oprostiti, ali se više nikad ne smije ništa zaboraviti. Ne smijemo pred našom unučadi tajiti zašto ne radimo u fabrikama koje smo zdušno gradili, zašto ne živimio u zemlji naših djedova, u našim domovima koje smo krvavim odricanjem gradili. Moramo im reći ko su i odakle su. Moramo im reći ko im je ubio djeda, nanu, oca, majku, brata, sestru. Moramo im reći čija je vojna armada napravila u Bosni nad Bošnjacima jedanaesti pokolj. Naša djeca i unučad moraju saznati šta su nam 1991- 1995. učinile naše dobre komšije, Srbi i Hrvati…Oni moraju znati da u Bosni devedesetih nije bio građanski rat već agresija koju su počinile Srbija i Hrvatska. To mora pisati u školskim udžbenicima i to treba biti prva lekcija koju naši najmalađi trebaju naučiti, ako žele izbjeći da se i njima ne dogodi ono što se njihovim precima prije njih jedanaest puta dogodilo.

Sve dok se u Bosni i Hercegovini sve kosti žrtava ne pokopaju, svi zločini rasvijetle i zločinci za počinjene zločine ne osude, dok narodi koji su počinili agresiju i strašne zločine ne pokažu kajanje i zatraže oprost, nema i ne smije biti zaborava. Deset puta, prije ovog posljednjeg, Bošnjaci su zaboravili nad njima počinjene genocide, pa im se u Srebrenici priznat ili formalno nepriznat u Prijedoru i širom BiH genocid jedanaesti put ponovio.



Savremeno društvo nema dovoljno svijesti, savjesti i odgovornosti
Ovo savremeno društvo kao da nema svijest i savjest, nema dovoljno a katkad nimalo odgovornosti za svoje postupke, niti sankcije za vlastite greške i promašaje. Dvadeset pet godina nakon agresije na BiH i dvadeset godina nakon genocida nad Bošnjacima nema odgovornih država za agresiju, nema adekvatne odgovornosti za počinioce zločina. Prisiljavaju nas da zaboravimo ono što se ne može i ne smije zaboraviti i tjeraju nas da oprostimo, a uporno negiraju krivicu agresora i krivce traže u žrtvi umjesto u počiniocima zločina. Ljuti ih što se molimo za smiraj branilaca naše domovine i okrećemo u prošlost da se sjetimo naših najdražih. Sile nas i da se odmaknemo od masovnih grobnica za koje još ne znamo ni gdje su ni ko je u njima i da odustanemo od traganja za nestalim. Još uvijek se privode pravdi, oslobađaju optužbi i mlako i nevoljno osuđuju samo oni koji ni na koji način nisu uspjeli prikriti svoje teške zločine koje su počinili. Još uvijek se i ne pomišlja zaviriti malo dublje pa otkriti i pozvati na odgovornost one koji su zapovjedali ubijanje, naredili genocid, naredili bacanje žrtava u masovne grobnice, u vode i ponore, a potom naredili premještanje primarnih u sekundarne grobnice, kako bi trajno sakrili sebe i svoje izvršioce. Samo je to razlog što do sada nije odgovarala ni četvrtina odgovornih, samo to je razlog što se još uvijek traga za 10.000 nestalih, samo to je razlog što se ni danas ne znaju prave razmjere zločina i što zločin genocida nema pravi tretman. Više im ništa ne znači što je nedavno opet progovorila Tomašica, što se nastavlja klanjanjem masovnih dženaza u Vlasenici i širom BiH. Bez imalo srama, stida i odgovornosti, sa nečasnim i lažnim izgovorima, oslobađaju se krivice već osuđeni zločinci, smanjuju im se zatvorske kazne, a Karadžiću, Mladiću, Šešelju, Hadžiću i njima sličnim se daje puno pravo da likuju nad žrtvama i podsmijavaju se pravdi.

A svakoga dana po bespućima Bosne i Hercegovine otkrivaju se nove grobnice i od kostiju pobijenih otkrivenih u različitim gradovima, iz više udaljenih jama, sastavljaju skeleti i rekonstruišu identiteti, kako bi nevine žrtve dobile pravo na smiraj pod svojim punim imenom i prezimenom.

Haški model suđenja ohrabruje agresore i podstiče zločin
Po Haškom modelu suđenja, koji je nametnut i sudovima BiH, ne razlikuju se dvije suštinski različite stvari, brkaju dva različita pojma. U jednu hrpu se guraju agresori i branioci. Da se tako radilo nakon II Svjetskog rata danas bi širom svijeta, a posebno u Njemačkoj, Poljskoj, Freancuskoj, na prostorima bivše Jugoslavije bilo više spomen obilježja nacističkim vojnicima nego borcima protiv nacizma i fašizma. Da je nakon Drugog svjetskog rata težnja sudova bila da se izjednače krivice sila osovine i sila antante, fašista i antifašista, već dugo se ne bi govorilo o fašizmu i antifašizmu kao suprostavljenim pojmovima, jer bi oni bili jedno. A Dejtonskim sporazumom su stvoreni idelani preduslovi da se fašizam i antifašizam poistovjete, agresori na BiH i branici BiH predstave kao sukobljene strane, agresija na bh predstavi kao građanski rat, jer je srpski agresor za počinjene zločine nagrađen dodjelom polovine bh teritorija i priznato mu pravo na entitet- državu pod pridjevskim imenom Republika srpska. Da se tako postupalo po završetku Drugog svjetskog rata Njemačka bi u Poljskoj, Mađarskoj… imala svoje mini države, a i Italija bi sada uživala kao svoje posjede dio Jadranske obale. Tvorci Dejtona znaju kakvu su nepravdu, kakvo zlo nanijeli državi i narodima BiH, posbno Bošnjacima, ali se i dalje drže neodgovorno i rezervisano. Ako misle da je mamac za ulaz u NATO i EU dovoljna kompenzacija za naneseno zlo, grdno se varaju. Oni aktivno miruju i šute, ali ne miruje bosanska zemlja. Svakoga dana se iznova otvara i izbacuje kosti nevinih žrtava, koje upozoravaju i opominju.

Uznemirenost i nevjerica među bošnjačkim povratnicima Bosanske Dubice
Ovih dana dubička javnost je ponovno uznemirena nevjerovatnim saznanjem o sudbini Dubičanca Musić Murisa, poznatog u Dubici pod nadimkom Šabin, koji je nestao u maju 1992. godine i o čijoj se sudbini sve do sada moglo samo nagađati. Prema izjavi rođaka, Muris je u nastojanju da nađe sigurnije utočište od Bosanske Dubice, u maju 1992. godine otputovao kod rodbine u Prijedor, u kojem se tada nedovoljno znalo o ratnoj psihozi koja je vladala na obalama Une i Save, prema Hrvatskoj. Za njegovu sudbinu se dugo nije ništa znalo, a onda je utvrđeno da je u Prijedoru ubijen i sahranjen u Čirkin polju. Kako su Srbi, u nastojanju da prikriju počinjene zločine i razmjere genocida, većinu primarnih grobnica izmjestili na druga područja, tako je izmještena i grobnica u kojoj je bio ukopan r. Muris.Tek prije izvjesnog vremena, identifikacijom žrtava nađenih u masovnoj grobnici u mjestu Blagaj kod Bosanskog Novog, utvrđenio je da dijelovi tijela pripadaju žrtvama prijedorskog genocida, koje su ranije bile pohranjene u primarnu grobnicu Ćirkin polje (Prijedor), a odatle izmještene u sekundarne grobnice na području Bosanskog Novog, u mjestu Blagaj. Analizom DNK uzoraka iz sekundarne grobnice Blagaj tek ovih dana je utvvrđeno da dijelovi tijela pripadaju Musić Murisu iz Bos.Dubice. A rah. Muris je dobio nadimak Šabin i po njemu bio poznat po didu Šabi, koji je pored Murisa imao još 13 unuka. Kako Muris osim amidže Mehe i tetaka Atife, Zife, Vasve, Mine i Sade nije imao bližih članova familije, na utvrđivanje njegovog identitet DNK analizom trebalo je čekati duže. Vijest o identifikaciji Murisova identiteta na FB je obajavio Emir Seferović i ona je ponovno uznemirila malobrojne Dubičke povratnike.

Mapa masovnih grubnica žrtava genocida u BiH

Ovim je ponovno aktuelizirano pitanje gdje se nalaze ostaci tijela ostalih dubičkih Bošnjaka, nestalih u danima rata? Gdje je tijelo ili dijelovi tijela Inž. Kasima Kahrića, jednog od najuspješnijih dubičkih privrednika svih vremena, koji je po jednoj verziji nakon svirepog ubistva odsjecanjem dijelova tijela bačen u bunar u obližnjem dubičkom selu? Gdje je tijelo dubičkog šaljivđije Envera Hatića, koji je neposredno pred rat imao kuću i vlastitu kopirnicu u neposrednoj udaljenosti od SUP-a, iz kojega su se svakodnevno čuli krici i jauci privedenih dubičkih muslimana? Gdje su ostaci tijela dubičkog fijakeriste Đemila Krivdića i drugih dubičkih građana, koji su zasmetali srpskim okupacijskim vlastima, pa su morali biti maknuti? Nikad se još ništa ne zna o sudbini Jajčanin Jusufa – Juke, koji je odvezen crvenim kombijem iz ulice Leptihor, gdje je živio, niti o sudbini pilanskog radnika Selima Kočana, koji je živio nedaleko od SUP- a i mogao biti upoznat s nekim događajima, o kojima se nije smjelo ništa znati.

Ovaj najnoviji događaj aktuelizirao je ponovno i neka pitanja iz nedavne dubičke prošlosti na koja ni do danas nema odgovora, a o kojima Bošnjački povratnici u Bosansku Dubicu razgovaraju samo u najužem krugu. To su prije svega još uvijek nerasvjetljena brojna ubistva dubičkih Bošnjaka, za koja još niko nije odgovarao, iako se za neke počinioce zna, a neki su i amnestirani svake odgovornosti, iako bi trebali biti suđeni na dugogodišnju robiju. Jedno od pitanja bez odgovora je vezano za dubički most “Bratsvo- Jedinstvo”, koji je bio glavna veza između Bosanske i Hrvatske Dubice, a miniran je 20. Septembra 1991, da bi ga srpske formacije (koje su tada ovladale s teritorijom s obe strane Une) kratko po tom djelimično obnovile. Postoji sumnja, o kojoj se i tada i sada govori samo šapatom, da je prilikom izvođenja betonskih radova na mostu, jedno ili više tijela ubijenih Bošnjaka bačeno u betonske stubove mosta. U tako nevjerovatne stravične priče teško je bilo povjerovati ili nepovjerovati, ali je činjenica da su u to vrijeme na bosanskoj i hrvatskoj strani, u Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici, zapaljeni i minirani mnogi poslovni objekti, privatne kuće i počinjena brojna ubistva. Pominjana su tada određena imena. Prava istina o tome kao i o drugim ubistvima na ovom području mogla se samo nagađati, jer od aktera i svjedoka tih događaja do danas se ništa nije moglo saznati. Naravno, malo se ko usudio upitati i za članove svojih porodica, a vlasti se do danas sa ubistvima na području Bosanske Dubice nisu bavile. Istina, na osnovu tajne dojave, UNPROFOR je u zoni mosta vršio neka ispitivanja i nosio uzorke na ispitivanje, ali do danas o tome nisu izdana nikakva saopštenja. Tako je tajna o tome dali su i ako jesu neka tijela ubijenih ubetonirana u betonske stubove mosta, ostala nerazjašnjena.

Tvorci masovnih grobnica bezbrižno žive i nikom ne odgovaraju
U BiH se još uvijek traga za 10.000 nestalih, od kojih su najmanje 800 Prijedorčani nestali u prijedorskom genocidu počinjenom nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. Želimio vjerovati da je samo pitanje vremena kada će njihova tijela ili dijelovi njihovih tijela biti pronađeni u nekoj od masovnih primarnih ili brojnih sekundarnih grobnica, koja se u sve većem broju otkrivaju na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Više nije jedino pitanje pitanje odgovornosti za počinjene zločine koje već 20 godina postavlja rodbina ubijenih i nestalih, već je krajnje vrijeme da se odgovornije postavi pitanje odgovornosti onih koji su naredili ubijanje nedužnih, koji su odredili mjesta masovnih grobnica i naredili da se tijela ubijenih bace u njih, ali i krajnje ozbiljno postavi odgovornosti onih koji su naredili premještanje žrtava iz primarnih u sekundarne grobnice, kako bi prikrili zločine i razmjere zločina. Sa malo volje može se utvrditi koji su to ljudi, bolje reći monstrumi. Vladali su prije, vladaju i danas. Mnogi ili pretežan broj tih naredbodavaca mirno i slobodno živi u okupiranim gradovima Bosne i Hercegovine, a ne mali broj njih i danas aktivno radi ili djeluje u organima vlasti, naročito u službama javne bezbjednosti i policije, ili aktivno volontira u rezervnom sastavu gdje se treniraju četničke jedinice i priprema četnički podmladak za novi pokolj i novi val progona Bošnjaka sa njihove djedovine i babovine.

Ako zemlja sama ne izbaci kosti nevinih žrtava, na pravdu će trebati još dugo dugo čekati, možda do novog Bošnjačkog egzodusa, a Bosna i Hercegovina će pripremati nova izdanja geografskih i historijskih atlasa, sa sve širom mrežom masovnih grobnica.