Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Aktuelno

BOŠNJAK – IZMEĐU USPONA I PONORA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 01. May 2015. 02:05:22
Mehmed Meša DELIĆ: Ima puno ljudi koji puno plaču (šta pokvari mač, ne popravlja plač) ili se pak nekontrolirano neurotski smiju, a oni mudriji opterećuju se fizičkim angažmanom. Fizička aktivnost sama po sebi nije loša, dapače čak je i preporučljiva, mora čovjek imati osjećaj i za „relaksaciju“. Ima onih koji su sa fizičkim aktivnostima pretjerano forsirali, pa su dobijali srčane ili moždane udare. Za one koji pretjeruju sa sportom u Njemačkoj kažu: Sport ist Mord! (Sport je ubistvo).
Bosna i Hercegovina od 1992. do 1995. godine. Agresija. Rat. Genocid. Šok. Trauma.

Bošnjaci nisu vjerovali da će doći do agresije, rata, genocida, a onda je do svega toga došlo. Šta je izazvalo i pojačavalo šok i traumu!

Ranije vjerovanje i nenadanje dovodi do nespremnosti na agresiju, rat, genocid, a svima njima u ušima kao da je prestalo da tutnji: „Ne dozvolite da vas dva – tri puta ujede iz iste rupe!“ Ali, uz njihovu naivnost jedanaest puta Bošnjake guja zla je ujedala, a ta ujedanja su bila otrovna, po život opasna, u obliku genocida. Ovaj naivni sistem vrijednosti dobrosusjedstva kod bošnjačkog stanovništva i vjerovanje u nemogućnost pojave „nove“ agresije, rata, genocida povećao je šok i traumu, odnosno ovaj prvobitni šok i trauma koji i nakon više od nekoliko stoljeća još kod njih prisutan.

Zatim, munjevitosti i brzina kojom je započeta i izvedena agresija, rat, genocid od 1992. do 1995. godine od strane dva – tri agresora (tri na jednoga) je drugi faktor koji je podstakao i povećao šok i traumu. Dakle, faktor iznenađenja, tj. u svakoj psihološkoj situaciji, negativni doživljaj ili događaj utječe da se pojavi šok i trauma, ako je taj događaj i doživljaj iznenadan. A, da li je bio iznenadan, ako im je predhodilo deset genocida?

Način na koji su pojedinci u prvi mah dolazili do saznanja da je agresija, rat, genocid (za)počeo je također vrlo važan i bitin pri pojavi šoka i traume. Ako nam je neko sav uplašen i uspaničen rekao da je počelo, hapšenje, granatiranje sela i gradova ili da se u Sarajevu ozbiljno puca to je u samom početku moglo kod nas izazvati šok i traumu.

Nažalost, bilo je i onih pojedinaca koji su mislili da je to u Sarajevu koje je od njih (po)daleko, da to zlo neće do njihovog grada, sela doći. To nije bio njihov problem, već problem onih u Sarajevu. A iz Sarajeva su stizale poruke: Rata neće biti!

Puno je zavisilo o dobi svakog pojedinca u kojem ga je rat zadesio. Puno je zavisilo i od individualnog psihičkog stanja u kome se pojedinac našao. Neko se u toj situaciji i upravo tad (kad je agresija, rat, genocid (za) počeo) našao u besparici, neko u bolesti, neko u nekoj drugoj krizi (bračnoj, pogotovo u mješovitim brakovima, poslovnoj ili općenito ličnoj), što je također samo intenziviralo i ubrzalo pojavu šoka i traume.

Dodatno, odnosno nakalamljeno loše iskustvo poslije ( u toku same agresije, rata, genocida) je također pratilo mnoge mehanizme i trajno naštetilo progresivnom razvoju pojedinaca i kvaliteti njegovog života. Onaj koji je (pre)živio i vidio sve strahote logora, stradanja ljudi, gubitak dijela tijela (ranjavanje, invaldnost), neimaština, glad, žeđ, strahove, smrt bliskih osoba, gubitak kuće i imetka, muhadžirluk svakako je samo u još težem šoku i traumi, držalo (po)najviše Bošnjake kao robove u svom okovu.



Gospodar svjetova je čovjeku namijenio konstruktivnu ulogu, a ne put destrukcije i nereda, iako ga je stvorio i sa slabostima, a posebno sa sklonošću činjenja smutnje i prolijevanja krvi na Zemlji, u Bosni i Hercegovini.

Po volji Boga pred čovjeka je postavljen problem zadržavanja nagona i granicama njihovih biološki – fizoloških funkcija, što je bila i ostala funkcija Objave. Kad su nagoni i strasti (životinjsko u čovjeku) prelazi biološko – fiziološke finkcije, dolazilo je u ljudskoj historiji do stradanja i svakojakih nesreća čovječanstva, a najveći stradalnici iz dijela čovječanstva su muslimani. Tragedija je za čovječanstvo tim veća ako čovjek destrukciju ne doživljava kao nešto što odudara od ljudske prirode, nešto, što izaziva gnušenje i gađenje. Često se pravda (gle glupe teze) „višim ciljem“, nacionalnim ili nekim drugim interesom, a nerijetko se pokušava naći uporište i opravdanje i u (ne)vjeri. To je apsurd, jer vjera u Boga otvara čovjeka prema drugom i razbija u njemu kult strasti. Jedan od osnovnih elemenata vjere jeste briga o drugima i pomaganje drugih. Ako, gledamo i slušamo šta se danas dešava ljudima širom svijeta, a pogotovo u islamskom svijetu, stičemo utisak da neki imaju za cilj gore pomenute elemente da pretvore u suprotne. Bez brige o drugima i što manje drugih.

U ovome vrtlogu našli su se i Bošnjaci i pored pogroma koji je njih zadesio, oni ne žele, (jer to nisu nikada ni radili), odgajati monostrume, jer bi se to kosilo s intencijama islama, a i s njihovom višestoljetnom praksom. Zbog nekoliko pojedinaca, (u svakom sjemenu ima kukolja) Bošnjacima pokušavaju (za)lijepiti etiketu terorizma koji bi trebao da (na)škodi (po)najviše Bošnjacima, bilo gdje da žive.



Bošnjak se suosjeća sa tegobama i stradanjima drugih ljudi, ali kad se tome doda neki oblik vlastite ugroženosti i stradanja, onda to dovodi do gotovo nemogućeg psihičkog stanja. Ako o tome pričaju, onda pričaju gluhim zidovima.

Međutim, što sada i kako dalje, kada se sve ovo desilo, proživjelo, vidjelo i preživjelo. Jasno je da posljedice na psihičkom planu ostaju, trajne i neizbrisive.

Bošnjaci moraju shvatiti da su psihički oštećeni na neki način (blaže ili jače), jer su doživljene traume opasne po mentalno zdravlje. Ako je to tako, on ih onda moraju liječiti i sanirati. Moraju se sa njom nositi i suočuvati kako bi mogli dalje živjeti, raditi i boriti se sa životnim poteškoćama i u posljednjoj agresiji, ratu, genocidu.

Pored problema i dilema koje se javljaju u mirnodopskom periodu (oko školovanja, (dvije škole pod jednim krovom) izbora zanimanja, (ne)zapošljavanja, ženidbi – udaji, kod rada, razni problemi u odgoju djece, u braku itd.). Agresija, rat, genocid je Bošnjake opteretio višestruko novim problemima koji su posljedica agresije, rata, genocida i raznolikih gubitaka (života, zavičaja i materijalnih dobara). Tako opterećenim i istraumatiziranim pojedincima prije svega, potrebno je bilo, pružiti psihološku pomoć.

Tu pomoć pružaju bližnji (ukoliko su u mogućnosti i ako su agresiju, rat, genocid, preživjeli) kao i razni stručnjaci (psiholozi, socijalni radnici, zdravstveno osoblje i vjerski službenici). Potrebne su sasvim nove prilagodbe (npr. prilagodbe na život bez neke bliske osobe, zatim povratnici iz logora, muhadžirluka, se moraju ponovno prilagoditi obiteljskom i mirnodopskom životu, zatim prilagoditi se na invaliditet, jer ljudsku vrijednost ne umanjuje gubitak ruke, noge... itd).



Isto tako, potrebno je uočiti količinu šoka i traume i kod djece, (djeca su rađana, a i ubijana, tokom agresije, rata, genocida) umjeti prepoznati da li je djetetu potrebna pomoć. Neki znakovi i problemi kod djece mogu biti signalizirajući za to kao na primjer: noćne more, loše ocjene, povećana agresivnost, noćno mokrenje u krevet, izuzetna tjelesna aktivnost, povlačenje u sebe od porodice i prijatelja, kao i poremećaji u jelu i spavanju.

Na ovo kratko izlaganje nameće se i pitanje: „Kako Bošnjaci sami sebi mogu pomoći da ublaže posttraumtski stres?“ Ili će da ostane ona stara parola: „Uzdaj se use i u svoje kljuse!
Čitajući (po)neke tekstove i iskustva onih Bošnjaka koji su se (po)uzdali u svoje kljuse i (za)počeli terapije protiv šoka i traume, ovdje ćemo pisati o tim primjerima (savjetima), kako se boriti protiv šoka i traume, znajući da kod (po)nekih ljudi ova borba može (po)trajati do kraja života.

Prvo: Misliti pozitivno; dakle ne na ono što je izgubljeno ili uništeno, već na ono što nam je ostalo. I sam sam gubitnik materijalnih stvari. Ostao mi je goli život, a to je ono najvrednije. Živ čovjek sve opet može steći... Izjavio je jedan koji koristio terapije.

Drugo: Usmjeriti se na pozitivna događanja i „svijtle primjere“ humanosti i strpljivosti i pomaganja drugih. Hiljade ljudi hrabro podnosi svoje teškoće pa ipak ne klonu duhom, već dapače pomažu i drugima. (Pri)sjetimo se poplava, klizišta, zemljotresa, ratova i drugih katastrofa u kojima su stradali ljudi i njihova imovina.

Treće: Treba stalno sebe hrabriti i govoriti „Ja to mogu“, „Ja ću i to izdržati“. „Ja visim o koncu između uspona i ponora“. Treba biti vrlo aktivan („Rad je najbolji aspirin, a ne alkohol, droga...“).

Četvrto: Ne živjeti izolirano. Dapače treba gledati da se povežemo sa pravim prijateljima i rođacima. Družiti se i stalno nastojati da što više vremena provesti u razgovoru i druženju s njima. Telefonirati i izlaziti češće, ako je to moguće. Izbjegavati one koji žele da sa ljudima (omladinom) manipulišu i koriste za svoje lične potrebe i (zlo)upotrebe. U tom slučaju bolje je biti usamljen, jer samoća je bolja od lošeg društva.

Peto: Kada smo u krizi, tražiti pomoć od svojih bliskih prijatelja i rodbine ili od vjerske zajednice koja nije pod uticajem onih koji kada nam pomognu traže da im se i odužimo na način koji njima paše. Neki daju kredit koji košta glave, a znamo u islamu kamata je zabranjena. Za pomoć se obraćati institucijama koje se brinu za ljude i njihove probleme.

Šesto: Ne podsticati samosažaljenje, već se aktivno suočavati sa aktuelnim problemima. Ne sjediti skršenih ruku.

Sedmo: Sada kada postoji „sloboda kretanja“ iznaći mogućnosti i na trenutak se vratiti na mjesto događaja (i zločinci dolaze na mjesto zločina) i u novim smirenim okolnostima suočiti se sa vlastitom traumom. Reinterpretirati je na nov način u novim okolnostima. To već neki iz godine u godinu rade, odlaze u Srebrenicu i druga mjesta stradanja.

Osmo: Nagomilana negativna osjećanja i nakupljanja treba rasterećivati i oslobađati ih se. Na tu temu razgovarati sa drugima, slušati druge.

Deveto: Treba nastojati preživjeti, ali isto tako, žrtve koje su pale, pale su uzalud, ako oni koji su preživjeli ne shvate poruku i ako ne nastave ono za što su žrtve pale, a pale su da svim budućim generacijama, na njihova vrata ne kuca agresija, rat, genocid, već sloboda i mir.

Deseto: Nikako ljubomorno čuvati svoj šok i traumu. Svoja negativna nakupljenja treba (po)dijeliti sa nekim, sa bliskim osobama ili onima koji boluju od te iste boljke. Ne zatomiti je i ne potiskivati je.

U protivnom, strada i tijelo; glavobolja, želudac, srčane tegobe, osipi po tijelu, astma i ostalo po tijelo štetno.

Isto tako na psihološkom planu imat ćemo trajnu inhibiciju, pasivnost, zabrinutost za budućnost i strah, bijes, potištenost, pasivnost, nemaštovitost, rigidnost (usmjerenost), bespomoćnost, nesposobnost da započnemo radnje smatrajući da je besmisleno ili da je osuđeno na neuspjeh i tome slično.... I ukoliko samo jedna bezvoljenost pređe u pesimizam i depresiju to je već bolest i potrebno je potražiti stručnu psihološku pomoć.

Bitno je započeti, a puno njih i nakon agresije, rata, genocida (92. – 95. godine) nije ništa poduzimalo. Istina, svaki početak je težak. Neki to znaju pa kažu da u početku su uspjesi mali i pojavljuju se raznorodne (po)teškoće prilagođavanja na normalan život, ali kažu da je bolje „upaliti i jednu svijeću nego vječno proklinjati mrak“.

Posebno se distancirati i ne konzumirati alkohol, drogu, kloniti se rizičnog ponašanja, jer to povećava probleme i „dolijevanje ulja na vatru“. Iskusni će reći: „Ne zaboravite i od goreg ima gore, te stoga vašu tešku situaciju ne pogoršavajte još više, jer „ta kola nizbrdo više nitko lahko ne zaustavi“.

Ima puno ljudi koji puno plaču (šta pokvari mač, ne popravlja plač) ili se pak nekontrolirano neurotski smiju, a oni mudriji opterećuju se fizičkim angažmanom. Fizička aktivnost sama po sebi nije loša, dapače čak je i preporučljiva, mora čovjek imati osjećaj i za „relaksaciju“. Ima onih koji su sa fizičkim aktivnostima pretjerano forsirali, pa su dobijali srčane ili moždane udare. Za one koji pretjeruju sa sportom u Njemačkoj kažu: Sport ist Mord! (Sport je ubistvo).

U ovoj kao i u drugim situacijama religija, odnosno vjera kojoj mnogi pribjegavaju ili bivaju primamljivani, a pogotovo u ovome vaktu, svakako da ima svoga pozitivnog utjecaja na čovjeka, jer ga na psihološkom planu uči saburu (Sabur – Selamet), jača ga, daje mu snagu i puni baterije, zahmetu za druge (Zahmet – Rahmet). U ovoj situaciji čovjek ne smije biti egoista nego treba razumjeti i pomoći drugima, ako ništa drugo onda saslušati ih, razgovarati i tome slično...).
Učiti se nadi (u bolje sutra, u nagradu za pretrpljeno, poslije kiše Sunce grane...). Vjera i etimološki znači nadu (vjera – riječ sama po sebi je vjera u bolje dane i Onaj svijet), a naše baterije puni izdržiljivošću i optimizmom, dakle zdravljem.

Ali, oprez! Treba znati, gdje i kod koga ići i puniti baterije, jer ako odemo na pogrešno mjesto može se dogoditi da baterija bude puna, ali zato glava prazna. Da ima i takvih mjesta i ljudi, (džamija i hodža), kao i onih sa praznim glavama (ispranim mozgovima), o tome i vrabci cvrkuću, kako na Balkanu, tako i u Evropi.

Ovdje želimo da pomenemo „rak – ranu“ koja je zarazila naš ummet, a koji širom svijeta našem ummetu „reže pamet“. Ne želimo da tim koji šire opaku zarazu posvećujemo ni vrijeme ni prostor osim što ćemo ih uz puno prezira pomenuti: „Boko Haram“, „ISIL“, kao i one koji poganim stilom Bošnjacima (na)meću „vehabizam ili selefizam“...

Ima onih koji su pokušali (u)raditi neku svoju statistiku kako bi (do)kazali da su u prošloj agresiji, ratu, genocidu u Bosnu i Hercegovini brojčano više stradali oni ljudi koji su išli u džamije od onih koji nisu. Ubijani su vjernici, a nevjernici nisu. Pa i danas može se čuti kako „novokomponovani“ vjernici kažu: Da treba ubiti one koji ne idu u džamiju!

Neprijatelju je bilo dovoljno da čovjek nosi bošnjačko ime (makar on osim imena nije imao ništa „muslimansko“ u ponašanju) pa da ga ubija i zlostavlja.

Na momenat da malo navratimo problemima šoka i traume kod djece, a koja je duboko zaronila u duše i tijela nevine djece tokom agresije, rata, genocida. Mnoga djeca nisu imala pažnju, ratni vihor se poigravao sa njima, kao i to da ih neko ohrabruje i sasluša njihove brige i probleme, pruži im toplinu i razumjevanje o njihovim osjećajima, o njihovoj agresivnosti i predrasudama. Ta djeca su danas odrasli ljudi kojima treba ponuditi neki pozitivan model. Naučiti djecu da trebaju znati podijeliti tugu s odraslima i treba im reći zbog čega se tuguje. Treba im objasniti što se dogodilo, ali ne ići u prevelike detalje. Biti strpljiv te im omogućiti da sebi daju oduška napetosti.

Jer napetost stvara energiju koju je dobro potrošiti, bilo nekom fizičkom aktivnošću (trčanje, vikanje, pjevanje), bilo putem neke druge aktivnosti (pisanje, crtanje, čitanje i sl.).

Ako ovo ne ponudimo djeci ima onih koji će im nešto drugo ponuditi (i već im nude) nešto što nije dobro, alkohol, droga, kriminal, ili još gore biti će (i bivaju) regrutovani u terorističke formacije, da (po)služe kao hrana za politikanstvo, ili topovsko meso po ratištima – brat protiv brata.

Oni koji to podržavaju ili na bilo koji način u tome sudjeluju, vode bratoubilački rat i među Bošnjacima, a koji su u šoku i traumi nakon onog najdrastičnije izraženom u posljednjoj agresiji, ratu, genocidu. Rane su još uvijek sviježe i za mnoge neće nikada zacijeliti.

Pa zašto da opet učestvuju u bratoubilačkom ratu koji najokrutnije manfestuje zlo i nasilje čovjek (nečovjek), vjernik (nevjernik), ne samo kao sudionik već i akter krvave drame, iako Bog globalno upravlja sudbinom ljudi i njihovom historijom. Jer, ko želi mijenjati historiju on želi mijenjati i geografiju. Svaka historija pisana je krvlju, a i crtanje granica isto tako.

Dakle, manje rata više brige kako svoju isto tako dječiju traumu nastalu tokom agresije, rata, genocida, osvijetliti, svoje i dječije probleme ne zanemarivati nego ih uočavati na vrijeme i rješavati. Zato je potrebno dovoljno vremena i živaca za razgovor i komunikacije sa drugima, pružati jedni drugima podršku, utjehu, ohrabrenje, interes umjesto zapuštanja, kritiziranja, kukanja ili bezvoljnosti.

Život teče dalje, a od samih Bošnjaka zavisi da li moraju i trebaju biti - između uspona i ponora, opterećeni posljedicama stresova i trauma, a koje neki žele (zlo)upotrijebiti...



Ostali prilozi:
» KAKO ALEKSANDAR VUČIĆ I SRBIJA MOGU OKRENUTI PROŠLOSTI PREMA BUDUĆNOSTI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. September 2017 13:20
» BOŠNJACI - SVI BH. PATRIOTI, BOSANSKA HIŽA JE U OPASNOSTI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. September 2017 12:53
» BAJRAMSKA
Blažo Stevović | 03. September 2017 01:09
» ELMI
Blažo Stevović | 24. August 2017 21:59
» NEVER FORGET SREBRENICA 1995!
B.net | 08. July 2017 15:25
» OTKUD MOJA VELIKA LJUBAV PREMA MUSLIMANIMA?
Blažo Stevović | 29. May 2017 23:30
» SARAJEVSKI MASAKRI 1992.-1995.
Eset Muračević | 29. April 2017 17:06
» KAKO POSTAVITI ZASTAVU BIH
Eset Muračević | 30. March 2017 20:38
Ostali prilozi istog autora:
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01
» ZBOGOM, ISTOK, MI ODLAZIMO NA ZAPAD
27. September 2015 22:39
» I B A D E T
16. June 2015 15:38