Jusuf TRBIĆ: Srbija ide ka Evropi, ali stare ciljeve ne napušta. Negiranje zločina i odbacivanje odgovornosti jeste državni projekat, a njegov temelj je laž, i to slijede svi glavni kreatori javnog mnenja u Srbiji i, pogotovo, u Republici Srpskoj. Pokazala je to i nedavna sudska rehabilitacija zločinca Draže Mihajlovića, koja je čitavu noviju istoriju okrenula na glavu, pa je fašiste obukla u odijela antifašista, i obratno. Nema ni naznaka suočavanja sa istinom o ratovima koje je pokrenuo Miloševićev režim, za srpske političare, i medije postoji samo stradanje srpskog naroda....

Vijest da je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić odbio doći na ovogodišnju komemoraciju u Srebrenici, i to na dvadesetu godišnjicu genocida, izazvala je dosta pažnje. Mnogi su to komentarisali, nagađajući zbog čega se Nikolić neće pridružiti ostalim predsjednicima država iz regiona i drugim poznatim ličnostima. Ja mislim da je to sasvim u redu. Jer, četnički vojvoda na mjestu predsjednika Srbije zna da je i sam itekako učestovao u svemu, kao važna figura tadašnjeg režima u Srbiji i desna ruka Vojislava Šešelja, i da ne bi bilo u redu da on odaje počast žrtvama sopstvene politike. Čulo se i da je Nikolić svoju posjetu uslovio i zahtjevom da on i Bakir Izetbegović zajedno posjete i mjesta stradanja Srba u okolini Serebrenice, što bi, otprilike, bilo ravno zahtjevu da Angela Merkel, pored Aušvica, posjeti i mjesta stradanja Hitlerovih vojnika.
U svakom slučaju, njegova odluka pokazala je još nešto.

Srbija ide ka Evropi, ali stare ciljeve ne napušta. Negiranje zločina i odbacivanje odgovornosti jeste državni projekat, a njegov temelj je laž, i to slijede svi glavni kreatori javnog mnenja u Srbiji i, pogotovo, u Republici Srpskoj. Pokazala je to i nedavna sudska rehabilitacija zločinca Draže Mihajlovića, koja je čitavu noviju istoriju okrenula na glavu, pa je fašiste obukla u odijela antifašista, i obratno. Nema ni naznaka suočavanja sa istinom o ratovima koje je pokrenuo Miloševićev režim, za srpske političare, i medije postoji samo stradanje srpskog naroda, što jasno pokazuje, recimo, priča o egzodusu Srba iz Hrvatske nakon “Oluje” – kad ste čuli da je iko rekao i jednu riječ o surovom etničkom čišćenju koje su Srbi, davno prije toga, izvršili na području takozvane Republike Srpske Krajine? Ili o stvarnim razlozima zbog kojih je bombardovana Srbija?

Tomislav Nikolić je mnogo puta ponovio kako je NATO bombardovao Srbe na pravdi Boga, samo zato da napravi albansku državu na teritoriji.

Srbije, koja nije ni za šta kriva. Ni riječi o dugogodišnjem strašnom teroru i zločinima na Kosovu, o neskrivenoj namjeri da se pobiju i isele svi Albanci, a da se tu nasele Srbi iz Hrvatske, što je Milošević otvoreno rekao i Amerikancima, o planovima za stvaranje Velike Srbije, o čemu je i Nikolić bezbroj puta govorio, ni riječi o talasu zločina koje su Srbi počinili, i zbog kojih je bombardovanje postalo jedino rješenje. A kad su krenuli avioni NATO-a, Srbi su zločine pojačali, nadajući se da će ih “pokriti” dim i eksplozije, i bjesomučna srpska propaganda. Do kraja bombardovanja srpske snage su, po podacima UNHCR-a, protjerale 862.979 Albanaca, hiljade njih je interno raseljeno, a do juna 1999. godine protjerano je 90 posto kosovskih Albanaca. Za tri mjeseca ubijeno ih je više od deset hiljada, spaljena su čitava sela, hiljade kuća je porušeno, među njima i 150 džamija, a masovne grobnice, u koje su bacani leševi albanskih civila, još se pronalaze širom Srbije. Sem rijetkih iskaza svjedoka, koji su zgrozili javnost, srbijanski mediji o svemu tome niti su pisali onda, niti to čine danas. A oni koji kaži istinu – da je bombardovanje NATO-a bilo neizbježno i opravdano, odmah budu proglašeni nacionalnim izdajnicima. A ja ću reći svoje mišljenje : to bombardovanje ne samo da je bilo nužno i sasvim opravdano, već je bilo zakašnjelo - da se desilo na početku rata u Hrvatskoj ili Bosni, sve bi bilo drugačije. Uz to, mislim da je bombardovanje bilo nedovoljno, jer, očigledno nije naučilo pameti čak ni ljude koji vode Srbiju, i nije pokazalo narodu koji je masovno podržao zločinačku politiku, kako je to izgledalo kad su srpski bojovnici to radili drugima. A to je, kao istorijska lekcija, bilo neophodno.



Ne tako davno predsjednik Srbije izazvao je pravi skandal, kad je u Skupštini UN-a suđenje srpskim zločincima u Hagu uporedio sa inkvizicijom, i ustvrdio da su procesi protiv Srba motivisani kažnjavanjem i odmazdom, a ne pravdom. Četnički vojvoda na mjestu predsjednika Srbije smatra, dakle, da su programirani masovni zločini u službi etničkog čišćenja bili opravdani, da su opravdani bili genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva, da ubijanje djece, klanje i spaljivanje živih ljudi nisu zločini, da nije zločin rušenje džamija niti koncentracioni logori, da zločin nije masovno i plansko silovanje, da nikakvo zlo koje su Srbi počinili ne smije biti kažnjeno, jer oni, kao nebeski narod, imaju pravo na to. Valjda im je Bog lično dao punomoć za to.

Izjave Tomislava Nikolića nisu nove, ali za nas mogu biti korisne – da nas podsjete na to da Srbija ne odustaje od politike koju je vodila nekad, samo je, eto, prilagođava novim uslovima. Beograd i dalje tretira Republiku Srpsku kao državu, i to državu isključivo srpskog naroda. Jeste li ikada čuli da neki srbijanski zvaničnik, kad dođe u posjetu Banjoj Luci, traži da se sastane i sa predstavnicima druga dva, po Ustavu ravnopravna naroda u RS-u? A koliko puta ste čuli priču u braći s obje strane Drine, o tome kako Srbija voli Republiku Srpsku, kako je manji b/h entitet velika srpska pobjeda, kako su i Srbija i RS dijelovi jednog istog etničkog, kulturnog, ekonomskog, pa čak i bezbjednosnog sistema? Samo Srbi i svuda Srbi, i niko drugi. Da li ste ikada čuli i jednu jedinu riječ osude srpskih zločina u BiH, makar onih najstrašnijih? Sem rijetkih medija, ko to u Srbiji i RS-u piše i priča o jami Tomašici, koja se još otkopava, i u koju je bačeno osam stotina nevinih ljudi? A svi su pisali o navodnom zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kad je stradalo sedam srpskih vojnika u uniformama i s oružjem u ruci. Niko pri tome nije ni riječi rekao o tome da je artiljerija JNA prethodnog dana čitav dan gađala civilne ciljeve po Sarajevu, pa su onda specijalne jedinice, na čelu sa niškim specijalcima, krenule da zauzmu zgradu Predsjedništva, a poginule zlikovce u uniformama oni i dalje svrstavaju u nevine srpske žrtve. Niti će pričati o tome da je toga dana JNA kidnapovala predsjednika države Aliju Izetbegovića, i da je sam glavni zapovjednik, general Kukanjac, pred TV kamerama detaljno opisao sve to, i nabrojao i imena stradalih, a da je Haški tribunal potvrdio da tu nije bilo nikakvog ratnog zločina. Istu ocjenu Tribunal je dao i o slučaju Tuzlanske kolone, zbog koje se i danas u Bijeljini i cijeloj RS liju suze, mada se radi o vojnom sukobu koji su izazvali rezervisti JNA, i to u gradu 70 kilometara udaljenom od Bijeljine. A do tog 15. maja, kad se Tuzlanska kolona dogodila, u Bijeljini su pobijene desetine civila, stotine je pobijeno u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Srebrenici, Brčkom, ali to nikoga ne zanima, to nije zločin. Kad strada jedan srpski vojnik, makar i da je on sam kriv, to je zločin, a stotine ubijenih civila, zaklanih žena, spaljene djece – to nije vrijedno ni pomena.



Laž je tako ostala osnovna poluga velikosrpske politike. Svjedoci Karadžićeve odbrane u Hagu, među njima i oni iz Bijeljine, toliko su lagali, da normalan čovjek može samo da se zaprepasti. Nedavna proslava nekakvog Dana odbrane Bijeljine ponovo je na scenu donijela neviđene, beskrupulozne laži, koje nemaju veze sa pameću. Emil Vlajki, navodni Hrvat i smiješna Dodikova kopija, koji je do ovih izbora bio na mjestu potpredsjednika RS, svoju je knjigu, u kojoj negira genocid u Srebrenici, promovisao upravo u Srebrenici.

Tako laž postaje sve življa i sve agresivnija. Srbija, očito, još ne želi da se suoči sa istinom o vlastitoj nedavnoj prošlosti, pa i dalje živi u laži koju je sama proizvela. A nju vrijedno slijede Srbi u RS-u, nadajući se, s pravom, da velikosrpski plan nije poražen, već je samo odgođen za neka bolja vremena.

I sve dok to bude tako, ni ovdje, s druge strane Drine, neće biti mira ni pomirenja, ni normalnog života ni za koga.