Muhamed Fazlagić, Sociolog University of Louisville: Bilo bi licemjerno i neozbiljno porediti Silajdžića i njegovu historijsku ulogu u odbrani i izgradnji Bosne i Hercegovine sa djelima i današnjim političkim figurama koje za sebe vole reći da su lideri “probosanskih” političkih opcija ili da predstavljaju SNAGU jednog naroda. Historija je neumoljiva i ne reaguje na želje. Historija voli činjenice, dokaze, dokumente, djela. Historija se ne bavi marketingom i, kako se to moderno kaže, PR-om. Također, bilo bi preporučljivo utvrditi razliku između državnika i svakodnevnog zanatlije političara ne samo u formi, jer je apsurdno upoređivati Silajdžićevu formu i sa jednim političarem od dolaska demokratije na ove prostore, nego i na osnovu njegovih dijela. Politička teorija jasno pravi distinkciju između ova dva fenomena

Od 1992. godine, kada se pojavio na politčkoj sceni, dr. Haris Silajdžić je stekao imidž elitnog i obrazovanog političara sa znanjem pet stranih jezika i doktoratom iz međunarodnih odnosa. Bosna i Hercegovina je samo mogla poželjeti takav kadar na čelu svoje diplomatije. To će se u godinama koje slijede pokazati i kao najjača karta u rukama mlade države, na putu njenog stvaranja i priznavanja. I danas, 23 godine od kada je postavio temelje bh. diplomatije, skoro da nećete naći nijedan fajl u Ministarstvu vanjskih poslova, a koji se tiče odnosa sa pojedinim državama, a da ne pronađete ime Harisa Silajdžića. Takvi fajlovi vode evidenciju od uspostavljanja diplomatskih odnosa, razvijanja i jačanja veza među državama, pa sve do danas. Kroz takve dokumente od početka kao ministar, a kasnije kao premijer i predsjednik, Dr. Haris Silajdžić je ime koje se najčešće spominje. Historija se piše dokumentima, a ne novinskim napisima.

Kao čovjek koji je najbolje poznavao svjetske igre, Silajdžić je bio neprikosnoveni zagovarač jačanja državnosti Bosne i Hercegovine i principijelnog ponašanja na međunarodnoj sceni. Nikada nije brinuo za političku cijenu kad su u pitanju principi, što je pokazivao svojim potezima. Uvijek mu je bilo važnije mišljenje budućih generacija koje će sazreti, nego njegovih savremenika koji, mora se priznati, uglavnom nisu bili svjesni niti su mogli razumjeti visoku politiku.

Prvi put se razišao sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem iz principijelnih razloga nakon pada Srebrenice.

Njegova reakcija je izazvala šok u redovima vladajuće SDA, i od tada se kreće sa negativnom karakterizacijom ličnosti i medijskim napadima na Silajdžića. To mu međutim nije smetalo da ostane istrajan vjerujući u ispravnost svoje odluke. Iz politike izlazi nakon izbora 2002. godine i vraća se trijumfalno 2006., nakon obaranja tzv. Aprilskog paketa. Žalosno je da ni danas dobar dio probosanskih političkih snaga ne razumiju šta je to bio Aprilski paket. Slažem se da to nije ni lahko shvatiti iz perspekitve zatvorene kutije za politički ili pravno neuke ljude, ali ko je imalo znao šta znače regionalne i svjetske igre, morao je shvatiti da se u to vrijeme dešavaju važne stvari u regionu. Aprilski paket je 2006. godine trebao ojačati Republiku Srpsku kako bi se Srbija amortizovala i lakše prihvatila bolnije stvari kao što su odcjepljenje Crne Gore 2006. i Kosova 2008. godine. Aprilski paket je napravljen na taj način da srpskom političkom bloku u Bosni i Hercegovini daje mogućnost da kroz entitetsko glasanje blokira Bosnu i Hercegovinu i da oni svojim rukama biraju, pored svojih, i bošnjačke predstavnike ili tačnije predsjednika i premijera. Silajdžić je to prozreo, i nije dozvolio riješavanje regionalnih pozicioniranja na račun suvereniteta i integriteta Bosne i Hercegovine. Vrijeme će pokazati, iako još uvijek to mnogi ne razumiju, da je tada Bosna i Hercegovina spašena od totalne blokade koja bi uslijedila nakon toga, a možda i disolucije države. Najbolji dokaz za to su izbori 2010. godine kada se čekalo 20 mjeseci na formiranje vlade, jer je Dodik htio diktirati i bošnjačke kandidate za sastav vlade. U ovom slučaju država je nastavila nesmetano funkcionisati, a da je prošao Aprilski paket, nakon tri kruga glasanja raspustio bi se državni parlament i raspisali bi se novi izbori. Bosna i Hercegovina bi bila u konstantnom izbornom procesu, dok bi entitet RS zbog svoje jednostavne administrativne strukture nastavio sa funkcionisanjem. I danas naivni vjeruju da ne mora značiti da bi neko posegao za takvim polugama. Nakon takvih komentara pametnom čovjeku staje razum i shvata da većina političara u vrhu države zaista ne razumije šta znači dati nekome ustavnu mogućnost da te blokira, a da pri tom taj neko javno govori da ne želi državu. Nakon toga jednostavno nedostaju riječi da se opiše površnost i nedoraslost onih koji bi to dozvolili.

Nakon izbora 2006. uslijedili su novi pritisci kao što je podjela državne imovine putem Prudskog i Butmirskog sporazuma, a koje je predlagao i prihvatao po automatizmu tadašnji lider SDA Sulejman Tihić. Za Silajdžića državna imovina nikad nije predstavljala ono što jeste za veliku večinu političkih figura i stranačkih lidera, plijen koji treba staviti u službu privatnog bogačenja ili finansijskog jačanja stranaka.

Za Dr. Silajdžića, državna imovina je predstavljala fundament integriteta Bosne i Hercegovine i potencijal za ekonomski razvoj cijele države, a u službi obezbjeđivanja novih radnih mijesta, a nikako nešto što treba dijeliti ili krčmiti. Njegov stav je bio vrlo jednostavan, državnu imovinu, kao što joj samo ime kaže, treba uknjižiti na državu Bosnu i Hercegovinu. Korištenje i beneficije, pored države, imale bi i lokalne zajednice, ali vlasništvo bezuslovno mora biti na državi. Pošto u vrhu države sjede predstavnici svih naroda, tako bi i kontrola imovine i njeno korištenje zavisilo od odluke svih naroda. Međutim uvijek su postojali skriveni separatistički ciljevi s jedne strane, i naivnost tobožnjih dušebrižnika Bosne i Hercegovine s druge strane, pa je tako ova važna tema uopšte i postala predmetom razgovora i trgovine. Na sreću takav scenario je spriječen.

Dr. Haris Silajdžić državnik čija je jedina strategija i taktika uvijek bila država Bosna i Hercegovina

U njegovom mandatu uspostavljeno je novih 17 institucija na državnom nivou, a napravljena su i dva nova koraka ka NATO-u i EU. Pokrenut je proces dovođenja direktnih stranih investicija u energetski sektor od preko 7 milijardi KM. Na veliku žalost građana, ovaj projekat investicija je oboren od strane “probosanskih” političkih lidera i njihovih partija iz vrlo sebičnih razloga. Model po kojem je Bosna i Hercegovina imala priliku da razvije svoj energetski sektor predviđao je ostanak svih kapaciteta u domaćem vlasništvu, bez prodaje bilo kojeg resursa. Epilog ovakvih djelovanja je 50,000 manje zaposlenih u BiH i siromašnija ukupna privreda za 7 milijardi maraka direktno. Indirektno, Bosna i Hercegovine teško da će dobiti ikada sličnu priliku, a generacije njenih naraštaja su nepovratno unazađene.

Kao sinonim za privatizacijski neuspjeh politički oponenti koristili su zeničku Željezaru. No istina je posve drugačija. Najznačajnije privredne investicije nakon rata u BiH stigle su iz Kuvajta. Tako je zahvaljujući izuzetnim vezama i poštovanju koje uživa u ovoj zemlji Haris Silajdžić isposlovao da Kuvajtski fond investira 100 miliona KM u poslijeratno pokretanje proizvodnje u željezari Zenica koje je bilo u potpunosti zamrlo. Zahvaljući ulaganju Kuvajta željezara Zenica je kupila modernu elektrolučnu peć i počela ponovnu proizvodnju čelika nakon rata. To je bilo osnova da se u Zenici kasnije ponovo pokrene integralna proizvodnja čelika, a danas ova kompanija zapošljava preko 2500 hiljade ljudi. Što je 10 puta više od one u Nikšiću i 20 puta više od one Sisku ili Smederevu. Na prostoru bivse Jugoslavije nekada je radilo 6 čeličana. No osim zeničke, sve su nakon rata redukovale proizvodnju ili su prestale sa radom. Željezara je i dalje jedan o najvećih poslodavaca u BiH i jedan od najvećih izvoznika u državi^[1].

U mandatu od 2006. do 2010. godine Silajdžić otvara poslove našim firmama u arapskom svjetu, a potvrđeno je da je u Bosnu i Hercegovinu najvise investicija donio upravo on^[2]. Dolaze svjetski lideri u posjetu Bosnu i Hercegovini kao i najpoznatije ličnosti iz segmenta kulture i show business-a, Srbijanski parlament se izvinjava za rat, a Tadić dolazi i poklanja se žrtvama genocida. Spašava, uz veliku diplomatsku i pravnu ofanzivu, Ganića iz zatvora što je rezultiralo njegovim povratkom u BiH. Posjetom Iliji Jurišiću koji je tada ležao u zatvoru u Beogradu uslovljava historijsku posjetu Srbiji i drugim kanalima praveći pritisak za njegovo oslobađanje. Kasnije i nakon odlaska sa vlasti igra ključnu ulogu u oslobađanju generala Divjaka kroz svoje ljude koji su glavna podrška generalu prilikom hapšenja u Beču. U Federaciji BiH maksimalno se trudi da relaksira odnose sa bosanskim Hrvatima. Vodeći računa o važnosti egalističkog i tolerantnog pristupa u međuetnickim odnosima u Bosni i Hercegovini, vizionarski savjetuje Željka Komšića i njegovu tadašnju političku partiju, u toku javne televizijske debate, da kad već ne živimo u sistemu građanskog predstavljanja, nego nažalost etničkog, da ne zlouptrebljavaju izborni zakon. To ne radi iz razloga dodvoravanja radikalnim ili nepatriotskim elementima u hrvatskom biračkom tijelu, nego sto takvo političko djelovanje upravo ide na ruku onim najradikalnijim elementima u traženju trećeg entiteta^[3]. U tu njegovu procjenu smo uvjereni danas više nego ikada, iako ozbiljna većina nasih građana ima ili selektivnu ili vrlo kratku memoriju.

U bosanskim medijima i od “probosanskih” političara, a od nedobronamjernih posebno, često je optuživan da je kočnićar reformi i puta ka euroatlanskim integracijama zbog suprostavljanja Miloradu Dodiku. U takve kritike, a pogotovo poslije agresije na BiH, mogu vjerovati samo naivni koji uspavani ne vide da se političari u srpskom korpusu mjenjaju, ali agenda ostaje ista i nepromjenjiva – podjeliti Bosnu i Hercegovinu.

Dodik, koji kako tada tako i dan danas vrlo predano radi, a po instrukcijama akademskih krugova iz Beograda, na disoluciji Bosne i Hercegovine, poričući agresiju, genocid i bezrezervno relativizirajuci sve što se desilo u BiH. Dr. Silajdžić nikada nije dozvolio izjednačavanje žrtve i agresora i to je vrlo smjelo prenosio i međunarodnim zvaničnicima bez obzira na njihovu poziciju i ulogu u međunarodnim političkim odnosima i diskursu^[4].

Bilo bi licemjerno i neozbiljno porediti Silajdžića i njegovu historijsku ulogu u odbrani i izgradnji Bosne i Hercegovine sa djelima i današnjim političkim figurama koje za sebe vole reći da su lideri “probosanskih” političkih opcija ili da predstavljaju SNAGU jednog naroda. Historija je neumoljiva i ne reaguje na želje. Historija voli činjenice, dokaze, dokumente, djela. Historija se ne bavi marketingom i, kako se to moderno kaže, PR-om. Također, bilo bi preporučljivo utvrditi razliku između državnika i svakodnevnog zanatlije političara ne samo u formi, jer je apsurdno upoređivati Silajdžićevu formu i sa jednim političarem od dolaska demokratije na ove prostore, nego i na osnovu njegovih dijela. Politička teorija jasno pravi distinkciju između ova dva fenomena. Političar je osoba koja se isključivo bavi taktikom sa ciljem da što duze ostane na vlasti, a državnik je uvijek spreman platiti sopstvenu cijenu za ostvarivanje nekog većeg ideoloskog ili patriotskog cilja.

Na osnovu toga možemo bezrezervno zaključiti da je Dr. Haris Silajdžić državnik čija je jedina strategija i taktika uvijek bila država Bosna i Hercegovina.