Najmoćnija politička organizacija na Svijetu nije usvojila Rezoluciju o Srebrenici, to znači da fašizam intenzivnije „cvjeta“ a fašisti su dobili krila.

Aziz HUREM: Zvanična politika Njemačke i Austrije osuđuje Hitlerov režim i nacističku ideologiju. Osim toga, politička državna postava Austrije i Njemačke redovno poziva autoritete i pretstavnike jevrejske populacije kao naroda koji je najviše stradao u Drugom svj. ratu. Sile alijanse su nakon kapitulacije Trećeg Rajha umarširale vojničkom čizmom i podijelile između sebe zone koje su svojom vojskom obezbjeđivali radi evropskog i svjetskog mira i stabilnosti. Doslovno u njemačke i austrijske kasarne se uselila amerčka, engleska, francuska i ruska vojska.

-Njemački jevrej, filozof Karl Marx koji potječe iz rabinske loze, a čiji je otac ostavio jevrejsku religiju i prešao u luteranske protestante, ostavlja i luteranstvo i pohađa škole sekularnog programa i prosjetiteljstva gdje će on krenuti putem teoretčara političke ekonomije, dijalektičkog materijalizma, i političkog liberalizma. Smatra se utemeljiteljem socijalizma i komunizma , te osnivaćem „prve internacionale“. Tražeći plodno tlo za svoju ideologiju od Njemačke preko Francuske, Belgije, ponovo Njemačke i na kraju Engleske gdje je okončao život umire bez ijednog državljanstva. Njegova teorija nije mogla naći primjenu u Zapadnim društvima pa su je Nijemci „eksportirali“ na Istok. Biće da kupci ove ideologije od Lenjina, Mao Ce Tunga, Pol Pota, Envera Hoxe, Tita, Honekera i dr. će nepovratno osakatiti svoje države i svoja društva tokom cijelog dvadestog vijeka.
Komunistička drštva od 1917. god. do urušavanja komunizma devedesetih pršlog vijeka su, svjesno u miru bukvalno ubili u političkim čistkama 97 miliona ljudi , dakle više nego što su odnijeli Prvi i Drugi svjetski rat ukupno.
-Mnogi od nas se sjećaju kada se prije nekoliko godina željeznička kompozicija „Castor-Transport“ (engl. skraćenica od „Cask for Storage and Transport of Radioactive Material“ ) sa blindiranim vagonima vozikala tamo-amo s kraja na kraj Njemačke po nekoliko puta uz pratnju i visoko obezbjeđenje, a s druge strane uz debele i široke proteste građana Njemačke koji su bukvalno svojim tijelima zakrčili pruge zaustavljajući i blokirajući transport. Vlasti su namjeravale da taj radio-aktivni material lageruju u nekom kutku prostrane njemačke zemlje , ali budnost i svijest njenih žitelja je to onemogučila. Neće biti čudo ako se jednog dana nađe kupac i taj radio-aktivni otpad osvane u nekoj pustinjskoj i siromašnoj zemlji Trećeg svijeta i bude tamanio biljke, životinje i ljude, u nekom pasivnom dijelu zemaljske kugle, u državi o kojoj niko ne vodi računa kako njeni vlastodršci tako ni njen narod kao i gore pomenuti komunizam etiketiran kao tobože besklasno društvo.
Ove god 2015-te će se kazaljke poklopiti. Devedesetiosam godina od zlokobne Oktobarske revolucije kojom su nam mozgove ispirali u školama, zatim sedamdeset g. od završetka Drugog Svjetskog rata i dvadeset god. od kraja agresije na suverenu Republiku BiH odnosno od genocida u Srebrenici.. jedanaestog po redu nad Bošnjacima. Kovači ovih satanskih pogroma i programa, mržnje prema Bošnjacima i arhitekti homogenog srpskog naroda su uvijek iz generacije u generaciju isti samo u drugoj odori ;; nekada s bradom, nekada s petokrakom ili kokardom, nekada s crvenom zastavom pod parolom : „čuvajmo bratstvo i jedinstvo“ ili „proleteri svih zemalja ujedinite se“ itd, itd.
Pa kao što komunizam iako je zasađen u Zapadnoj Evropi nije naišao na plodno tlo i nije se mogao primiti te morao biti eksportiran na Istok, tako isto možemo kazati za fašizam iako je evropski proizvod ipak morao biti protjeran iz napredne i progresivne Evrope. Na žalost još uvijek u Evropi i u Svijetu kruži slogan „fašistička Njemačka“ koja je to bila samo kasnih tridesetih godina i tokom Drugog svj.rata. zahvaljujući nacističkom fireru i njegovim trabantima koji su samo privremeno zatrovali Njemačko društvo. Danas, ako je mjeriti po zbrinjavanju izbjeglica,prvenstveno nedavno sa ratnog Balkana pa onda iz cijelog Svijeta, zatim po humanitarnoj pomoči za ugrožena područja zahvaćena ratom ili drugim nevoljama, diplomatskom ativnošću itd. onda su Nijemci jedno od najhumanijih društava Evrope i Svijeta.
Ovu etiketu fašizma je več davno trebalo nalijepiti J.V.Staljinu, Honekeru, Mao Ce Tungu, Pol Potu, Enveru Hoxi, Jugoslovenskom despotu koji se pravio da nije znao za Goli Otok i ostale kazamate, te da nije znao za prijeke sudove, skidanje glava režimskim oponentima i ostala nedjela koja je povjerio balkanskim srbo-fašistima koji su kako sam gore naveo mijenjali imidž po „potrebi“ , ... .
Zar nikom ni danas ne može preči preko jezika pa doslovno imenovati i kazati: jedanaesti genocid nad Bošnjacima su proveli srpski fašista R. Mladić, srpski fašista R. Karadžić, srpski fašista S. Milošević, fašista Arkan Ž.Ražnjatović i masa drugih koji bi da su imali priliku napravili Srebrenicu na cijeloj teritoriji BiH i Sandžaka te bili danas, u rangu Hitlera, Himlera, Goebelsa itd.
Ali, po okončanju Drugog svj. rata kada su sile Alijanse i ostatak Svijeta angažovali svu raspoloživu diplomatiju i vrhunske autoritete, suđenje je počelo iste god u Novembru i završeno sljedeče 1946. u oktobru. Dakle za nepunu jednu god. suđenje je završeno. Sud koji je bio sastavlje od sudija zemalja Alijanse je završio proces sa nacističkim ratnim zločincima.
Ovdje imamo namjeru uporediti Germane u Drugom svj. ratu i poslije rata, i balkanske fašiste u ratovima 1941-45., i 1992-95. i svakako njihova genocidna euforija koja ih još nikad ne popušta.
Njemačka sa svojim narodom se neposredno odmah poslije Drugog svj. rata otrijeznila i došla „teobe“ što bi rekao naš narod kao pacijent poslije elektro šokova ili poslije kemo-terapije. I sami svjesni i osvjedočeni da im Hitlerov režim i njegova diktatura nisu donijeli ništa dobro nego samo ruševine, patnje i sram, bili su spremni, kako tada tako i dan-danas osuditi fašistički režim i pokloniti se stradalnicima i cijelom Svijetu. Preko noči se odrekli Hitlera, njegove fašističke ideologije, priznali teret krivnje, pogledali istini u lice i poklonili se milionima žrtava na čelu sa svojim kancelarom W.B. i cijelom Svijetu i svim narodima kojima su nanijeli zlo. Sedamdeset godina je prošlo od holokausta, a oni još uvijek sami od sebe, osuđuju taj režim u štampi, nebrojenim TV-dokumentarnim emisijama i ostalim medijima iako ih na to niko ne tjera i žele Svijetu pokazati i dokazati da su oni u svakom slučaju jedna normalna humana nacija koja je bila u jednom nesretnom trenutku inficirana rasizmom i „Nacionalsocijalizmom“ a, poslije ekonomskih kriza koje su joj prethodile. Tehnološko- industrijski bum Njemačke, tridesetih godina je dodatno djelovao i bio vjetar u leđa nacionalnom zanosu.

Osim toga, svjesni da se moraju okrenuti sebi i poraditi na poboljšanju svog statusa i životnog standarda odbacili su i od sebe odstranili sve mržnje kojima su bili inficirani. Daleko od toga da Hitlerova nacistička ideologija nije nastavila da tinja kod onih neizlječivih i teško oboljelih ali takvih je relativno zanemarljivo malo. Zvanična politika Njemačke i Austrije osuđuje Hitlerov režim i nacističku ideologiju. Osim toga, politička državna postava Austrije i Njemačke redovno poziva autoritete i pretstavnike jevrejske populacije kao naroda koji je najviše stradao u Drugom svj. ratu. Sile alijanse su nakon kapitulacije Trećeg Rajha umarširale vojničkom čizmom i podijelile između sebe zone koje su svojom vojskom obezbjeđivali radi evropskog i svjetskog mira i stabilnosti. Doslovno u njemačke i austrijske kasarne se uselila amerčka, engleska, francuska i ruska vojska. U Austriji je to trajalo do 1955.g. a u Njemačkoj još decenijama dugo. I sve su to Nijemci podnosili za hatar ozdravljenja nacije i potiranje grijeha iz vremena Holokausta. Za dvadeset-trideset g. Germani su postali prijatelji sa komšijama protiv kojih su ratovali i sa ostalim u Evropi i u Svijetu. Vrlo brzo su shvatili da ih mržnja i netrpeljivost zaustavlja i gura nazad.
Za razliku od bosanskih/bošnjačkih komšija koji ni nakon stotina godina ne mogu da shvate da ih mržnja razjeda, nagriza, gura u ambis i podstiče mlađe generacije da isto čine kao i oni sami i možda još gore. Njima su tobože svi od reda krivi i i ostali dužni“ počev od Turaka, Albanaca, Hrvata, Bošnjaka u Sandžaku i Bosni. Čak su im i Austrijanci i Nijemci krivi iz Prvog i Drugog svj.rata, a nisu bili krivi dok je Draža Mihajlović kolabirirao sa Nijemcima i Talijanima, tada je bilo sve potaman.
Umjesto da postupe onako kako im Svijet (naravno osim Rusije) savjetuje i sugeriše, da saviju uši i priznaju grijeh i sramotu, da se otarase fašista u svojim redovima te da ih i sami osude, da operu krvave ruke i pogledaju istini u lice, da jednog dana njihove mlađe generacije počnu uspravno hodati po Svijetu bez srama iz prošlosti koji počiniše njihovi dede i očevi . Ne. Oni i dalje podgrjavaju mržnju i netrpeljivost, oštre kame i organizuju fašistčka-četnička-ravnogorska udruženja, negiraju genocide, pokolje i masakre, provode aparthejd tamo gdje su dominantni, prijete otcjepljenjem, prijete istrebljenjem i onim rijetkim nesrbima. Kako njihovi političari da bi se širenjem mržnje održali na vlasti tako isto i oni iz zadnjih redova orkestrirano nastupaju i upinju se iz petnih žila da ubijede Evropu i Svijet da i pored svih četničkih fašista, zločinaca koji prođoše kroz sudnice Međunarodnog haškog tribunala neumorno se otimaju i pravdaju kao nisu oni toliko krivi koliko se sav svijet okrenuo protiv njih.
Treba napomenuti da su od svih izrečenih presuda na haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju najviše zastupljeni srbi i to 96,8% dok na Hrvate i Bošnjake ukupno otpada 3,2% . dakle činjenice su jasne i neumoljive, pa ipak se opiru REZOLUCIJI o Srebrenici pišući čak pismo i engleskoj kraljici Elizabeti II da svojim autoritetom utječe na današnje zasijedanje i (ne)donošenje Rezolucije u UN o Srebrenici.
Iako Bošnjaci nemaju svog Simona Vizantala koji je do kraja svog života ganjao ratne zločince iz Drugog svj.rata, a loby nikakav jer im nije ni potreban zato što istina i argumenti su više nego vidljivi , Rezolucija bi danas morala da bude usvojena i to bi trebalo da bude olakšanje za sve Srbe koji imaju namjeru i žele da njihove mlađe generacije žive u miru sa svojim snarodnjacima i komšijama. Pa i kada se Rezolucija napiše, izglasa, usvoji i potpiše je svo to vrlo blizu obićne formalnosti ukoliko zvanični Beograd i Banjaluka nastave staru pjesmu. Isto tako se može kazati i za posjetu Beogradskih zvaničnika Potočarima na dan Dvadesetogodišnjice ako će to biti samo radi protokola. Srpski političari ako misle svom narodu dobro, onda moraju razoružati raspirivaće mržnje, otrovne ideologe i njihovu ideju ukloniti sa scene i razuvjeriti svoj narod da im ne prijeti opasnost od Bošnjaka kao ni od drugih nesrba u protivnom će nam se svima historija ponavljati.