Genocid u Srebrenici je dobio planetarnu potvrdu koja je iskazana kroz pravosnažne presude izrečene u oba međunarodna suda ~
Dvadeset godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice, «sigurne zone UN-a», ostaje trajno svjedočenje o sumraku civilizacije na kraju 20. stoljeća

Emir RAMIĆ: Genocid nad Bošnjacima u oružanoj agresiji je zločin države Srbije i Crne Gore. Poricanje genocida nad Bošnjacima u mirnodopskoj – Dejtonskoj agresiji, je takođe zločin i strategija države Srbije. Iza genocida i iza poricanja genocida stoji ista ideologija srpskog nacionalizma. Stoji isti politički establišment koji sada pokušava dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici iskoristiti za promociju vlastite ideologije, politike i prakse. Zato Nikolićev i Vučićev odnos prema Srebrenici i bošnjačkim žrtvama, nije dokaz njihovih ljudskih i državničkih odgovornosti, nego je primjer zloupotrebe srebreničkih žrtava u dnevopolitičke svrhe.

Genocid u Srebrenici se dogodio dok je enklava bila pod zaštitom snaga UN i pred očima cijelog svijeta. Oni koji kažu da nisu mogli predvidjeti da će se dogoditi genocid nisu u pravu. Sjetimo se pisma koje je generalnim sekretaru UN napisala Sadako Ogata, tada Visoki komesar za izbjeglice. Napisala je: « Potrebno je da hitno upozorite zapadne lidere na tragediju koja je na pomolu u Srebrenici »! To je samo po sebi trebalo da bude veoma jak alarm u Vijeću sigurnosti. Za svaku osudu je to što tadašnji Generalni sekretar UN Boutros Boutros-Ghali nije Vijeće sigurnosti izvijestio o ovakvom strašnom upozorenju. To je bilo veliko zataškavanje odgovornosti međunarodne zajednice, i to, uglavnom, velikih sila u Vijeću sigurnosti UN, da se suoče s realnošću da se pred njihovim očima događa genocid. Cijenu politike nečinjenja životima su platili srebrenički Bošnjaci. Genocid u Srebrenici je pokazao činjenicu da genocidi proizlaze iz dugog procesa koji je prepoznatljiv po svom obrascu svrsishodnih djelovanja koja su zajednička za svaki genocid: od političke doktrine i poruke koja kreira jasnu razliku između njih i nas, sve do izvršavanja genocida. Genocid u Srebrenici je pokazao da genocid nije zločin pojedinaca. Samo najviše državne vlasti mogu efikasno instrumentalizirati mržnju kroz orkestriranu kampanju prije činjenja genocida, a zatim dati izvršiocima sredstva i organizaciju kako bi se mržnja prevela u djelovanje i da bi se sproveo genocidni proces u detalje, dok vođstvo, u stvari, donosi vrlo uopćene odluke. Genocid u Srebrenici je pokazao da međunarodna politička volja, koja je nužna za zaustavljanje genocida, nije sistematična i zavisi od različitih faktora koji nisu univerzalni nego pripadaju različitim partikularnim državnim interesima. Na kraju genocidu Srebrenici je pokazao da je genocid povezan sa poricanjem. Za preveniranje genocida od ponavljanja potrebno je hitno uspostaviti “zonu zabrane poricanja“. Ovakvo bi se djelovanje moglo postići jedino uz utvrđivanje činjenica, priznavajući zločine i patnju žrtava i identificirajući korijene koji dovode do genocida kako bi se oponiralo argumentu “samo uzrok“ koji se uvijek koristi da bi se opravdao genocid; argument koji generira nove cikluse nasilja pothranjujući pozive na ponavljanje ili na osvetu među žrtvama. Kazna za zločince i pravda za žrtve za genocid u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini je trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo.

Istina o agresijama i genocidu u Bosni i Hercegovini je velika moć
Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nesumnjivo potvrđuju da je, na osnovama srpske i hrvatske nacionalističke ideologije, politike i prakse, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi Republike Bosne i Hercegovine 1992-1995. planski, sistematski i organizovano izvršen zločin genocida. Države Srbija i Crna Gora, odnosno Savezna republika Jugoslavija i Republika Hrvatska odredile su historijske i strateške ciljeve: zauzimanje i uništenje države Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka. S tim u vezi, planirano je i organizovano sistemsko izvršenje svih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a posebno zločina protiv mira i zločina genocida, sa ciljem potpunog uništenja Republike Bosne i Hercegovine kao države i genocida nad Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve. Genocid nad Bošnjacima u oružanoj agresiji je zločin države Srbije i Crne Gore. Poricanje genocida nad Bošnjacima u mirnodopskoj – Dejtonskoj agresiji, je takođe zločin i strategija države Srbije. Iza genocida i iza poricanja genocida stoji ista ideologija srpskog nacionalizma. Stoji isti politički establišment koji sada pokušava dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici iskoristiti za promociju vlastite ideologije, politike i prakse. Zato Nikolićev i Vučićev odnos prema Srebrenici i bošnjačkim žrtvama, nije dokaz njihovih ljudskih i državničkih odgovornosti, nego je primjer zloupotrebe srebreničkih žrtava u dnevopolitičke svrhe. Ljudska, državnička, moralna odgovornost Nikolića i Vučića podrazumjeva izvinjenje bošnjačkom narodu za sramnu izjavu izrečenu za govornicom Skupštine Srbije da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 Muslimana, iniciranje usvanja Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije, a u kojoj bi se osudio genocid, poštovanje presuda Haškog tribunala, koji je dokazao genocid u Srebrenici.

Dugoročni, udruženi, zločinački poduhvat
Jedan od strateških ciljeva srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse je Podrinje, kao cjelovit geopolitički prostor, po kome rijeka Drina predstavlja kičmu spajanja istočnobosanskohercegovačkog teritorija sa Republikom Srbijom, što je i jedan od “strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Cijelim tokom rijeke Drine i na cijelom prostoru istočne Bosne, u svim mjestima i gradovima, u kontinuitetu je u periodu 1992-1995. izvršen genocid. Država Srbija i Crna Gora, odnosno Savezna republika Jugoslavija je, na temelju političkog projekta-srpskog velikodržavnog projekta “svi Srbi u jednoj državi” , odnosno politike genocida, osmislila, planirala, pripremila, organizovala i izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima. Raspoloživi podaci i relevantna saznanja nedvosmisleno, pored ostalog, potvrđuju masovnost, brutalnost i barbarizam prema žrtvama genocida, civilima, kao i genocidnu namjeru, planiranje, pripremanje, organizaciju i sistematičnost u izvršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.



U genocidu u Srebrenici istrijebljene su tri generacije Bošnjaka
Sredinom 1995. humanitarna situacija za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi postala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom. direktivom od 8. marta 1995., bila katastrofalna. Civili su umirali od gladi. Početkom jula 1995. komanda Drinskog korpusa poduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv “sigurne zone” Srebrenica. Operacija je nazvana “Krivaja ’95.” Ofanziva Oružanih snaga “Republike Srpske”, uz zajedničko djelovanje jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije te dobrovoljaca iz Rusije i Grčke, na Srebrenicu, “sigurnu zonu” Ujedinjenih nacija, započela je 6. jula 1995. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im “vrati oružje, koje su predali kao dio sporazuma o demilitarizaciji od 1993.” Međutim, taj zahtjev je odbijen s obrazloženjem kako je “UNPROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne oni”. Oružane snage “Republike Srpske” su, u djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i “Republike Srpska krajina” te stranim plaćenicima, a u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, deportirale “sve bošnjačke žene i djecu” iz Potočara i na hiljade muškaraca i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice, sigurne zone UN-a, pokušali pobjeći, zarobile, zatočile i likvidirale te zatrpale u masovne grobnice na skrovitim mjestima. U bezočnoj operaciji ubijanja, uglavnom za četiri dana, s namjerom, organizovano i prema tačno utvrđenom planu i obrascu, na stravičan način, likvidirano je preko 8.000 Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine, među kojima preko 800 djece, što je motivisano njihovom nacionalnom, etničkom i vjerskom pripadnošću kao takvom, te osvajanjem njihovog životnog prostora, koji je u srpskim velikodržavnim planovima označen od strateške važnosti. Tri generacije muškaraca su istrijebljene, čime je izvršena radikalna destrukcija bošnjačke nacionalne, etničke i vjerske zajednice. Riječ je o zločinu genocida, svjesnom, namjernom i ciljno svrsishodnom istrebljenju civila i civilnog stanovništva u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani svoje teritorije sigurne zone Ujedinjenih nacija

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zračnu podršku u odbrani svoje teritorije, sigurne zone Ujedinjenih nacija, niti u zaštiti i spašavanju civila i civilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajačkih srpskih ciljeva ni spriječile zločin genocida, postupajući suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Polazeći od bitnih stanovišta političkog i vojnog rukovodstva Ujedinjenih nacija, te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini, Ghali-Akashi i Janvier-Smith bitno su reducirali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u Republici Bosni i Hercegovini, posebno o upotrebi zračnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija - teritorije i civilnog stanovništva na toj teritoriji, svodeći ga isključivo na vlastitu samoodbranu (samoodbranu UNPROFOR-a), samo radi očuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mirovnih pregovora. To je bio očigledan i tipičan primjer zavjere u odgovornom sprovođenju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u njima, što je omogućilo najneposrednije (mirne i sigurne) pripreme, organizovanje i izvršenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrječnosti sa temeljnim odredbama dokumenata međunarodnog prava, posebno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948) i Ženevskim konvencijama (1949) i Dodatnim protokolima (1977). U aparatu Ujedinjenih nacija nije bilo političke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i spriječi genocid, pri čemu posebno nije bilo političke volje da se upotrijebi odlučna zračna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva. Srpski agresor je uz učešće svojih kolaboracionista i petokolonaša iz Republike Bosne i Hercegovine, u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995, u toku jedne sedmice na hiljade zarobljenih Bošnjaka likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake je sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; prisilno premjestio oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog pakla. O tim “scenama nezamislivog divljaštva” postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice - primarne, sekundarne i tercijarne. To su, prema međunarodnim sudovima, “zaista scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”.

Tomašica, masovna grobnica žrtava genocida u Prijedoru

Genocid u Bosni i Hercegovini nije samo Srebrenica
Genocid u Srebrenici po svojim je razmjerama tipičan primjer zločina uništavanja Republike Bosne i Hercegovine i istrebljenja Bošnjaka. U i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice posebno je izražen karakter oružanog sukoba i priroda zločina u Republici Bosni i Hercegovini. Agresija je bila perfidna i otvorena, brutalna, osvajačkog i genocidnog karaktera. Na tom području je tada ponovo javno, uz prisustvo i saučesništvo vojnika Ujedinjenih nacija (Holandski bataljon), izvršen genocid nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine. Dosadašnja stečena i verifikovana naučna saznanja do kojih je Institut za istraživanje genocida Kanada došao nesumnjivo dokazuju i potvrđuju krucijalno saznanje o karakteru oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini i prirodi zločina, čiji osnovni sadržaj čine: međunarodni oružani sukob, odnosno agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi. Savezna republika Jugoslavija sa svojim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine jula 1995, kao i od 1992, Bošnjake Republike Bosne i Hercegovine s područja sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice ubijala na teritoriji 14 općina Republike Bosne i Hercegovine, dok su žrtve genocida porijeklom iz 12 općina Republike Bosne i Hercegovine. Genocid u Bosni i Hercegovini je zločin države Srbije i njenih institucija, preko aparata prisile, to jest, vojske i policije. Poricanje genocida je strategija države Srbije i brojnih njenih institucija. Genocid je proces. Srebrenica ne bi bila moguća 11. jula 1995. da nije bilo onoga što se dešavalo aprila 1992. godine, što i piše u optužnici koju je potpisao tadašnji glavni tužilac Ričard Goldston, i to 25. jula 1995. To je optužnica za genocid i nije podignuta 2002. ili 2003., već osam dana nakon egzekucija. Uz sve pritiske koje je imao, on je potpisao optužnicu u kojoj piše da su Mladić i Karadžić, koji su uhapšeni na teritoriji Srbije kasnije, odgovorni za genocid od aprila 1992. do 1995. godine.

Stradanje Bošnjaka u agresiji i genocidu je položena ogromna kolektivna žrtva ne samo u odbranu i jačanje bošnjačke nacije, već i bosanskohercegovačke države
U cilju istrebljenja Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine, srpske snage su u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice s namjerom izvršile genocid. Bošnjaci su branili sebe kao narod, svoju vjeru, historiju, kulturu, tradiciju, svoju državu ali i osnovne principe Evrope. Međutim Evropa je odbila braniti Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Međunarodni sudovi koji su nadležni da odluče šta je genocid, a šta nije, donijeli su odluku da je to genocid. Patnja žrtava traje 20 godina, rane žrtava još krvare. Pravo i pravda trebaju biti dostižni svakom čovjeku, a ne samo onim koji su najjači. Zločinci moraju znati da nikada neće biti sigurni i mirni i nikada neće moći mirno spavati. Nemojmo dozvoliti da žrtva bude važna samo kada treba da svjedoči. To znači, ako zločinac ima pravo na kaznu, žrtve imaju pravo da dođu do istine i pravde. Pozivamo prijatelje istine i pravde da ne dozvole da žrtve Srebrenice i drugih stratišta u Bosni i Hercegovini budu zaboravljene, te da učine sve kako bi počinitelje brojnih zločina u Bosni i Hercegovini stigla zaslužena kazna. Nekažnjivost nije opcija, pravda mora biti zadovoljena, iz teških lekcija iz srebreničke i bosanskohercegovačke prošlosti je neophodno izvući poruke i pouke za efikasno djelovanje i izgradnju bolje budućnosti. Mir i prosperitet se moraju graditi na istini i pravdi. 20 godina od genocida u Srebrenici je i prilika da se oda počast žrtvama, te da se sagledaju izazovi i problemi u krivičnom dokazivanju zločina genocida i ukaže na koji način se odvija prevencija genocida, te da se dodatno rasvijetli trenutni položaj žrtava i svjedoka genocida, kao i da se razmotri na koji način se suprostaviti negiranju genocida. Moramo učiti o genocidu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini ne samo kao o histoprijskim činjenicama. Već i kao načinu da našu djecu učimo o opasnostima rasizma, antisemitizma,, islamofobije i drugih primjera ljudske netrpeljivosti. Moramo učiti mlade naraštaje da cijene demokratiju i ljudska prava i slobode i hrabriti ih da odbacuju mržnju, netoleranciju i etničke i vjerske sukobe tako da „nikad više“ postane istinito, da se nikada više ne dogodi Srebrenica. U Srebrenici i Bosni i Hercegovini „nikad više“ nije urodila plodom. Ako u istinu želimo spriječiti buduće genocide moramo učiniti mnogo više od suosjećanja sa žrtvama. Moramo shvatiti psihološki bezdan počinitelja i ravnodušnost promatrača genocida. Poslije Srebrenice Ujedinjene nacije trebaju redefinirati svoju misiju slanja umijeća mira protiv umijeća ratovanja, pravednog mira protiv pravednog rata, svetog mira protiv svetog rata. Genocidu u Srebrenici u srcu Evrope pokazuje čovjekovu slabost i mogućnost da počini genocid protiv svoga bližnjega. Mi koji nismo željeli rat, mi koji nismo bili nikome prijetnja, mi koji nismo imali ni nacionalnih ni teritorijalnih pretenzija u odnosu na susjede. Kažnjeni smo agresijom na našu državu i genocidom nad našim narodom. Svijet je propustio da zaštiti Bošnjake od genocida, a potom ih ostavio bez jake samo održive države. Jedino se Bošnjacima osporavaju prava većine, jedino država Bosna I Hercegovina ima tri predsjerdnika, plemenski ustav i teritoriju podjeljenu po etničkim principima. Samo je za Bošnjake obaveza da se mire sa zločincima. Samo se Bošnjake treba nadzirati jer im se ne vjeruje, dok oni treba da vjeruju svima. Samo u Bosni i Hercegovini pojedinac nije osoba, nije važno njegovo individulano pravo i sloboda, već je njegovo pravo i sloboda u zamišljenom nacionalnom toru u kojem se on ne prepoznaje kao osoba, već ako dio plemena u kome elita ima sve, a pojedinac ništa. Nadam se da je Evropa priznala svoj grijeh prema Bošnjacima, a to će praktično pokazati ako se stvano obaveže da više nikada Bošnjaci neće biti ubijani i protjerivani sa svoje zemlje zbog njihove vjere, kulture, historije, tradicije, nacije.

Genocid u Srebrenici nije samo pitanje Bosne i Hercegovine, nego i cijelog svijeta
Genocid u Srebrenici dio je neposrednih priprema Dejtona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin, radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa, Podrinja. Taj zločin genocida samo je vrh ledenog brijega zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava izvršenih u kontinuitetu četiri godine na gotovo tri četvrtine državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi. Kazna za zločince i pravda za žrtve je trajan zadatak i obaveza, kako se genocid više nikada i nigdje ne bi ponovio. U godini kada se navršava 20 godina od genocida u Srebrenici, največeg zločina poslije holokausta u Evropi ukazujemo na neophodnost prevladavanja kulture nekažnjivosti, te na neophodnost sprečavanja negiranja genocida u Srebrenici, koji je potvrđen relevantnim sudskim odlukama, kao i na spoznaju da je njegovo priznanje prvi korak na putu do pomirenja. Kultura sjećanja na žrtve genocida je od egzistencijalne važnost. Genocid u Srebrenici nije samo pitanje Bosne i Hercegovine, nego i cijelog svijeta. Važno je ukazati na potrebu memorijalizacije genocida i kolektivnog sjećanja. Kroz memorijalizaciju genocida i kolektivno sjećanje radimo na historijskom pamćenju, kao bitnom faktoru otpora fašizmu, destrukciji i agresiji. Čuvajući uspomene na genocid u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, danas snažno afirmišemo univerzalne vrijednosti: bogatstvo različitosti, antifašizam, svetost mira i razvijamo aktivizam i internacionalno suprostavljanje nepravdama i svim devijacijama vremena u kome živimo. Čuvajući uspomene na genocid u Srebrenici i Bosni i Hercegovini sprječavamo buduće genocide u vremenu kada se širom svijeta dešavaju brojni zločini.

Bošnjačko kolektivno pamćenje mora biti određeno bošnjačkom nacionalnom i narodnom potrebom, mora biti kolektivna strategija, namjera i sistem
Kultura sjećanja na žrtve genocida je od egzistencijalne važnost. Kroz činjenice, lične i kolektivne priče, te naučna istraživanja, pokazujemo sveobuhvatnu sliku genocida, čin, razloge i posljedice genocida. Genocid u Srebrenici nije lokalno, već globalno pitanje. Važno je suočavati se sa genocidom. Važno je ukazati na važnost memorijalizacije genocida i kolektivnog sjećanja. Kroz memorijalizaciju genocida i kolektivno sjećanje radimo na historijskom pamćenju, kao bitnom faktoru otpora fašizmu, destrukciji i agresiji. Čuvajući uspomene na genocid u Srebrenici, danas snažno afirmišemo univerzalne vrijednosti: bogatstvo različitosti, antifašizam, svetost mira i razvijamo aktivizam i internacionalno suprostavljanje nepravdama i svim devijacijama vremena u kome živimo. Čuvajući uspomene na genocid u Srebrenici sprječavamo buduće genocide. Osnovni elementi strategije pamćenja su: očuvanje sjećanja na genocid nad Bošnjacima , djelovanje na suzbijanju: negacije genocida, antibošnjaštva, dehumanizacije bošnjačkog identiteta kao osnovnih preduvjeta za opstanak Bošnjaka na svojoj pradjedovskoj zemlji Bosni i Hercegovini. Bošnjačko kolektivno pamćenje zauvjek kazuje ne zaboravu agresiji i genocidu, osuđuje negatore genocida, trasira put poništavanja legalizovanih rezultata agresije i genocida na bosanskohercegovačkoj zemlji i kolektivno radi da se Bosna i Hercegovina počne graditi na moralnom, političkom, znanstvenom i kulturnom odnosu prema genocidu. Bošnjaci su narod koja ima obavezu na samopoštovanje i pravo na poštovanje od drugih na temelju bošnjačke povijesne autohtonosti, nacionalne samosvjesnosti, kulturne, historijske i tradicijske samobitnosti i moralne samoodgovornosti. Na taj način Bošnjaci imaju pravo i odgovornos na sjećanje i pamaćenje. Genocid u Srebrenici je mjesto stravičnog zločina genocida, ali i simbola stradanja građana u Bosni i Hercegovini, simbola stradanja svih nevinih ljudi u Evropi i svijetu. U nemanju sistemske strategije u kulturi pamćenja, genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini se svodi na genocid u Srebrenici, a genocid u Srebrenici se svodi na vjersko političku manifestaciju. Time se iskrivljuje i prikriva sadržina genocida. Svi oni koji genocid u Bosni i Hercegovini reduciraju samo na genocid u Srebrenici, a genocid u Srebrenici reduciraju na vjersko politički čin ne razumiju suštinu genocida niti suštinu kulture pamćenja genocida. U Srebrenici se zaokružuje i dovršava agresivni, genocidni barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio veliku Srbiju. Srebrenica je čvorno mjesto mape i mreže zločina nad Bošnjacima. Pravosnažne presude internacionalnih i nacionalnih sudova za genocid u Srebrenici su sasvim dovoljan materjalno-pravni razlog da se ukine Republika Srpska. Strategija bošnjačke kulture pamćenja podrazumijevalo uključenje akademskih i umjetničkih potencijala u naučno i kreativno osmišljavanje formi putem kojih bi se Bošnjaci saživjeli sa cijenom svoga opstanka. Dostojanstvo bošnjačke žrtve se brani i jača od bošnjački individue preko bošnjačke porodice, do bošnjačkih ustanova, zajednica, društva. Kultura pamćenja nije u suprotnosti sa antifašističkim tekovinama Ideje Bosne i Bosanskog duha, ali jeste u suprotnosti sa dejtonskom Bosnom i Hercegovinom koja je zarobila tu ideju i taj duh. Genocid nad Bošnjacima gradi novu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će Ideja Bosne i Bosanski duh ponovo imati svoju bitnost i bitisanost.

Srebrenica treba biti svaki dan sa prijateljima istine i pravde, jer je ona trajno odredila svijetsku budućnos
Trajno međunarodno posmatranje i tretiranje zločina genocida u Srebrenici daje nadu da će slobodni svijet i međunarodna zajednica izvršiti pritisak da se u vrhu političke elite srpskog naroda u bosanskohercegovačkom manjem entitetu i u Srbiji prizna genocid kroz priznavanje presuda međunarodnih sudova, a to će zasigurno biti osnova da se započne izgradnja povjerenja i mira. Od 2007. godine kada je potvrđeno da su vojska i policija entiteta Republika Srpska počinile genocid, Srebrenica je postala simbol stradanja, ali i topos nade savremenog čovječanstva i znanja o ljudskim nedjelima i zločinima

Tekst je objavljen temu genocida u Srebrenici u društveno političkom mjesečniku Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske «Preporod» br. 176.

------
Izvori:
Naučno istraživački radovi Akademika, prof. dr. Smaila Čekića
Naučno istraživačka arhiva Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva
Nučno istraživačka arhiva Instituta za istraživanje genocida, Kanada
Arhiva Međunarodnog suda pravde
Arhiva Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju

---

/Autor je direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada {IGK}/

---