Elmedina MUFTIĆ: Sinoć ispred Vječne vatre u glavnom gradu BiH, Sarajevu, desetine hiljada građana BiH je pokazalo kako se voli domovina, postali su najbolja poruka da sunce bosanskog neba najbolje grije, da gdje god otišli osjetit ćemo hladnoću tuđine, da je Sarajevo grad koji nudi više ljubavi od Beograda, Zagreba, Ankare. Sinoć su se rušili desetljećima pravljeni mitovi o tome kako u Sarajevu nema mjesta za Srbe i Hrvate. Sinoć je u glavnom gradu svoje države Njegoš Sikirić doživio ovacije iz grla pedeset hiljada okupljenih građana i osjetio slast pobjede koju nigdje drugo osjetio ne bi. Sinoć smo svi pjevali „Bosnom behar probeharao“ i Džanan, Lazar, Vedran, Emir, Njegoš... su u glas sa nepreglednom masom ljudi uzvikivali „NAPRIJED BOSNO NEDAJ SE“. Sinoć su pali svi planovi o trećem entitetu kad je Josip Pandža plačinim glasom uzvinknuo „VOLIM TE BOSNO“...

Ne znam o kojoj je zemlji na ovom dunjaluku ispjevano više pjesama kao o Bosni. Sama riječ Bosna se prevodi kao ljubav. A Bosna i jeste ljubav, baš isti smisao imaju, koliko se daješ za ljubav toliko ljubavi i dobijaš. Bosna je zemlja koja hiljadama godina svojim kćerima i sinovima daje sebe, i oni joj uzvraćaju istom mjerom. Čudna je veza koja Bosnu veže za nas i koja nas veže za Bosnu. Tolika je jačina te ljubavi da se to neda u riječi prevesti, to se samo kistom emocija da naslikati.

Bosna se mora voljeti, jer ona bez ljubavi ne može opstati. Bosna je kao cvijet ako je zalijevaš cvijeta najljepšim cvatom i daje opojan miris koji opija dušu onoga ko ga osjeti. Niko u Bosnu nije došao, a da se u nju nije želio vratiti. Bosna osvaja srca ljudi. Divlje pripitomi. Neukrotive ukroti. Nesretne usreći. Bolesne izliječi. Sirotima majka postane. Sestra onome ko sestre nema. Prijatelj napuštenom. Ruka koja miluje onome ko nježnost vapi.
Bosna je naš san o njoj.

Dočekom kojeg su građani BiH priredili kadetskoj košarkaškoj reprezentaciji BiH za osvojeno prvo mjesto na EP u Litvaniji, počeli smo živjeti san o Bosni. Desetine hiljada ljudi na ulicama Sarajeva okićeni zastavama jedine nam države iz srca su pjevali voljenoj zemlji. Čast je osjećati se građaninom BiH. Bosna i Hercegovina je slavila pobjedu. Slavila što je na tronu Evrope, ali više od toga slavila je pobjedu nad onima koji je ne vole. I zato je sinoć u Sarajevu na dočeku reprezentacije pobijedila BiH, sitnim ali sigurnim koracima je krenula putem kojim joj odavno dušmani nedaju da krene. BiH je na krilima pobjede koju je izvojevala njezina mladost poletila u visine emocionalne nedokučivosti. Mnogo je zemalja u svijetu koje osvajaju zlatna odličja, mnogo ih je koje blistaju, ali nema zemlje na svijetu koja se ovoliko voli i čijem se uspijehu njezine kćeri i sinovi raduju kao što je zemlja Bosna. Baš kako samo djeca umiju, bez kalkulacija, iskrenom emocijom i čistim srcem, mladi košarkaši su činili da BiH počne živjeti svoj san. Sinoć ispred Vječne vatre u glavnom gradu BiH, Sarajevu, desetine hiljada građana BiH je pokazalo kako se voli domovina, postali su najbolja poruka da sunce bosanskog neba najbolje grije, da gdje god otišli osjetit ćemo hladnoću tuđine, da je Sarajevo grad koji nudi više ljubavi od Beograda, Zagreba, Ankare. Sinoć su se rušili desetljećima pravljeni mitovi o tome kako u Sarajevu nema mjesta za Srbe i Hrvate. Sinoć je u glavnom gradu svoje države Njegoš Sikirić doživio ovacije iz grla pedeset hiljada okupljenih građana i osjetio slast pobjede koju nigdje drugo osjetio ne bi. Sinoć smo svi pjevali „Bosnom behar probeharao“ i Džanan, Lazar, Vedran, Emir, Njegoš... su u glas sa nepreglednom masom ljudi uzvikivali „NAPRIJED BOSNO NEDAJ SE“. Sinoć su pali svi planovi o trećem entitetu kad je Josip Pandža plačinim glasom uzvinknuo „VOLIM TE BOSNO“... Sinoć su morali zavoljeti BiH i oni najtvrđeg srca, jer kako ne voljeti ljubav. Kako ostati hladan na čistoću i nevinost ove mladosti, koja nam iz svijeta donosi trofeje i koji osim ljubavi i normalne države u kojoj će biti tretirani kao ljudi ne traže ništa. Ova mladost je zaslužila da ima zemlju iz svojih snova. Zaslužili su da dobiju tekst himne. Zaslužili su da ih više niko ne truje mržnjom i lažnim mitovima, kako će biti voljeniji ili dobro došli više u Beogradu i Zagrebu nego u Sarajevu. Zaslužili su da ih se tretira kao sportiste, da se vlast pozabavi njima, a ne da na takmičenja idu od sadake ili da im se zbog nedostatka novca prijeti da će biti izbačeni sa Europskog prvenstva. Jer oni nisu za sadaku, oni su zlatni i sijat će taman i u blatu bili. To moraju znati i sebični vlastodršci u BiH koji ovim mladićima nisu na vrijeme omogućili sredstva za takmičenje...

Sinoć je Sarajevo pokušalo (izgleda i uspjelo) da iz kome dozove Peru Gudelja koji je zaslužan za ovaj uspijeh, jer nije žalio dati novac tamo gdje je najbolje u sport i zdrav duh i još zdraviji um. Izgleda je Pero Gudelj čuo glas naroda koji mu daje podršku, glas ovih momaka koji ga bodre da izdrži jer mu valja zajedno sa njima još tronova osvojiti. Glas koji podiže i najravnodušnije osobe sinoć je plijenio duše svih nas koji smo ga slušali, čovjek koji jednostavno voli sport, voli BiH, voli mladost, čovjek čija se pozitivna energija i kroz male ekrane osjeti, Sabahudin Toplabećirević, harizna pred kojom ustaju pošetni i iskreni, a oni jadni koji se boje priznati vrijednost drugog misleći da će time ugroziti sebe pokušavaju da joj naude, kao da je ikad trn ruži ljepotu umanjio. Baho je pokazao da je čovjek čiji se snovi ostvaruju, to je tako a nek' miševi režu ruke. Zahvalnost ekipi Face TV na čelu sa Senadom Hdžifejzovićem koji su omogućili svima koji vole svoju domovinu, da od Bosne pa širom svijeta budu sa svojim zlatnim momcima.
'Što nas ima maša-Allah' pjevalo se na desetine puta, svaki put sa sve većim žarom, i Amel Ćurić je došao da podrži pobjednike, i sam je takav. A onda čovjek koji je sinonim za humanost, jednostavni Halid Bešlić sa pobjednicima je otpjevao „Ko bi reko čuda da se dese“, a čuda su se već desila, čuda i postoje da bi se ostvarila, samo ako se u njih istinski vjeruje....

I tako smo živjeli san o Bosni. Pjevali sa visoko podignutim zatavama i još većim ponosom što smo građani najljepše zemlje na svijetu Bosne i Hercegovine, jedne i jedine....

I dok ovo pišem u misli mi dođoše stihovi Dine Merlina, kojima bih opisala Bosu i Hercegovinu...

„Ti si sve ovo vrijeme ostala dijete
Nevino, čisto do srži
A ko je ikad, igdje na svijetu
Vidio dijete da mrzi
Ti si sve ovo vrijeme ostala dijete
Nevino, čisto do srži
Što se za ljubav rukama
Čvrsto k'o za mamine dimije drži“