Aziz HUREM: Muslimani su narod koji se najviše i najčešće obraća Bogu. Nadaju se da će On riješiti sve ono što oni neće, ne mogu, sve ono što im je mrsko i lijeno, sve ono oko čega se ne mogu dogovoriti, nadaju se da je Allah dž.š. na njihovoj strani zato što su muslimani itd, itd. Ako bi bilo po tome onda Kinezima, Japancima, Nijemcima, i skoro svim narodima industrijskih razvijenih zemalja je već davno trebalo da krene tumbe. Zašto? Pa ti narodi su skoro pa zaboravili Boga. Ali oni rade ono i onako kako im je Bog naredio i odredio. Ne kršeći ni ljudske a, kamo li Božije zakone.

Sramim se pogledati u oči svom komšiji katoliku koji ima razumijevanja naspram sirijskih izbjeglica, ne zato što se ja stidim tih nesretnika nego zato što moja vjera nalaže sasvim suprotno od onoga sa čime se mi općenito susrećemo i onoga šta rade kvazi-muslimanski autoriteti i njihovi trabanti i simpatizeri.

Danas će se izliti rijeke ili čak more dova i želja upućenih Svevišnjem. I kada bi samo jedan dio bio primljen i uslišan kod Onog kojem su upućene vjerujem a, vjerujte i vi da bi muslimani već narednog dana bili vodeća i respektabilna svjetska zajednica.

Ovakvih molbi imamo ne samo danas na Arefatu i za vrijema Arefata, nego tako je i za vrijeme oba Bajrama, u toku Ramazana, mubarek noći kojih je četiri u toku godine, svakog petka i svaki dan pet puta u toku cijele godine tokom čitavog života.

Svi znamo i to da „djela se vagaju po namjeri“ ali rezultati tih djela se vagaju i mjere po upornosti. I istina je, i morate mi priznati da se niko na svijetu lakše ne predaje nego muslimani. Niko se neozbiljnije i neodgovornije ne ponaša kao muslimani, prema sebi i prema Gospodaru i prema drugima, baš kao maloljetna djeca u okrilju majke nadajući se: pa oprostiće mi ja sam njezin sin/kćerka, ja je volim i ona mene voli u to sam ubijeđen pa za hatar te ljubavi mogu ktšiti sve zakone.

Ustrajnos i upornost je njihova (naša) najtanja strana. Ovakvi kakvi smo sada a ni sutra nećemo biti bolji ako ne budemo gori ne daj Bože prijeti nam vazalski hal još gori nego do sad.

Muslimani su narod koji se najviše i najčešće obraća Bogu. Nadaju se da će On riješiti sve ono što oni neće, ne mogu, sve ono što im je mrsko i lijeno, sve ono oko čega se ne mogu dogovoriti, nadaju se da je Allah dž.š. na njihovoj strani zato što su muslimani itd, itd. Ako bi bilo po tome onda Kinezima, Japancima, Nijemcima, i skoro svim narodima industrijskih razvijenih zemalja je već davno trebalo da krene tumbe. Zašto? Pa ti narodi su skoro pa zaboravili Boga. Ali oni rade ono i onako kako im je Bog naredio i odredio. Ne kršeći ni ljudske a, kamo li Božije zakone.

Ne želim da se petljam u principe Islama, niti da bilo šta od toga oduzimam ili dodajem ali, da već odavno nešto ne štima sa muslimanima i da su pogriješno poredali kockice to je više nego izvjesno.

Tražiti krivca bi otvorilo još neslućeno velikih bolesti i velike frontove između samih nas.

Od Myanmar/Burma preko cijele Azije i Afrike do Maroka, Mauritanije i do Bosanskog vilajeta složit će te se da nam drugi određuju i naređuju, šta ćemo i kako ćemo raditi, i skoro da nam bukvalno prave jelovnik i raspored časova. Da ne nabrajamo sve segmente života i rada: privreda, obrazovanje, politika, vojska, kultura, školstvo, .... pa čak i vjeru i nevjeru hoće da nam utjeraju u kafez.

Bijeg iz sirijskog ratnog pakla (Foto: AP)

Ovdje sa nama i danas dolazi do izražaja ona poslovica: „najveća sreća nas bogatih je što siromasi jedan drugom ne vjeruju“.

Ne može mi niko objasniti, a nadam se ni vama da: vojne i ekonomske sile Zapada ne mogu zaustaviti rat u Siriji. Naravno da mogu, i to u roku 24 sahata, ili da ne postoji drugo rješenje za sirijske beskućnike i prognanike osim put u neizvjesnost na kojem većina strada, (ne želim da me pogrešno razumijete jer ja se radujem njihovom izbavljenju). Ne, ne, mogu oni to, mogu zapadne sile zaustaviti rat u Siriji, i sve ratove na Bliskom istoku i u muslimanskom svijetu, ali duboko sam ubijeđen da to ne žele njihovi „muslimanski“ moćnici. Kao što je i našim bosanskim političarima u interesu da produže konfuzno stanje kako bi što bolje i duže mogli da love u mutnom. Jer da nije tako, svaki pomak prema EU bi skraćivao njihove nadležnosti, čitaj prste. I zato im nije u interesu da im neko određuje pravila igre.

Ne mogu, a ne možete ni vi, razumjeti da političari, vlastodršci, i svi ostali čija se makar malo pika sve to posmatraju kao fudbalsku utakmicu ili neznam šta. Tako će biti i sutra na Kurban-bajram od Mašrika do Magriba gdje će se odazvati 10 do 15% muslimana: Ulema će kazivati vazove, mi ćemo upućivati dove, davati na sergije za prognane, unesrećene i bolesne,... Dakle opet ćemo se ponadati da će neko drugi rješavati naše probleme. Naše je samo: brigo moja pređi na drugoga. A, već sljedečeg dana ćemo pjevati staru pjesmu.

Svi oni koji budu sutra ujutro na Bajram-namazu, ako Bog da, primijetit će da je prvi saff rezervisan za prvu političku i ulemansku postavu.

Smatram da bi ovima iz prvog saffa trebao vaiz koji bi im svakodnevno držao ders.
Najvjerojatnije da većina vjeruje, i priželjkuje da je rješenje da sirijski predsjednik završi kao Hosni Mubarak, Gadafi ili Sadam Husein.

Ali, da nije tako i da to neće biti znaju oni iz sutrašnjeg prvog saffa, ali ne znaju oni i zadnjeg, na žalost.