Mehmed Meša DELIĆ: Helem nejse, nije u tome problem, već smo navikli da nam krv muslimanska mjerena u barelima bude jeftinija od nafte. Problem je u tome što većina muslimanskih vođa, mislioca, vjerskih radnika..., u svijetu još uvijek nisu čuli kucanje na njihovim vratima od strane njihove braće koji možda i ne pitaju o jadnom stanju u kojem se nalaze ti muslimani. To je zato što neki od muslimanskih vođa, mislioca, vjerskih radnika..., ne shvataju da je od islamskog ahlaka (morala) prispjeti u pomoć svom bratu muslimanu kad god mu je pomoć potrebna, pa i sada kada im kršćanski Zapad pomaže. Dužnost je svakog muslimana, a posebno muslimanskih vođa, mislioca, vjerskih radnika..., da spriječe i onemoguće nasilje koje se nad njihovom braćom čini.

Svjedoci smo jedne jasne, krvave slike (na)crtane između Istoka i Zapada, koja nam se svakodnevno prikazuje pred očima. To je možda jedna od najbolnijih slika i prizora koje paraju srca ljudi, a posebno muslimana.

Vidimo muslimane kako se grupišu na granicama Zapada, na kojima se podižu i ograde od bodljikave žice, vojska, policija sa pendrecima, vodenim topovima, suzavcem. Nisu oni baš dobrodošli, jer su muslimani.

Mnogi ih pitaju: Zašto ne idete na Istok, u bogate islamske zemlje, zašto na kršćanski Zapad? Znaju oni i odgovore, neki odgovaraju, a neki samo šute i trpe, jer su naučili da trpe tiranine u svojim domovinama.

Pa ipak, muslimani „okreću leđa“ Istoku i odlaze na Zapad, preko sedam mora i sedam gora i na tom putu ih šiba kiša poniženja, uvreda, pljačke. Puno njih gine, umire, na tom dugom, neizvijesnom putu.

Jedno od osnovnih povoda slabosti muslimana i njihove duhovnno – materijalne propasti jeste i razilaženje među njima, a koje je rezultat slijeđenja prohtjeva i strasti onih koji su „okvalifikovani“ kao vođe muslimana tj, pretežno islamskih država.

Da li će ovo (raz)uvjeriti i one muslimanske vođe, mislioce, vjerske radnike..., koji su su veoma često koristili jednu od rečenica: „Da su muslimani u svijetu najčešće žrtve kafirsko – nevjerničkog nasilja (terora)“. Ili: „Da je krivica muslimana u tome što su islam izabrali za svoju vjeru i zbog toga moraju „ispaštati svoj grijeh“ time što će ih njihovi neprijatelji fizički likvidirati.

Bože, ko je danas veći i gori dušmanin muslimanima, kafiri ili muslimani?
Bratoubilački rat u islamskim državama i ubistvo muslimana u njemu je postao pravi „modni trend“ na što bi nam i najveće modne kuće na Zapadu pozavidile. Nećemo se iznenaditi ako neki od tih „modnih kreatora“ smrti uskoro počne nositi i majice natopljene muslimanskom krvlju, jer, moda je.

Helem nejse, nije u tome problem, već smo navikli da nam krv muslimanska mjerena u barelima bude jeftinija od nafte. Problem je u tome što većina muslimanskih vođa, mislioca, vjerskih radnika..., u svijetu još uvijek nisu čuli kucanje na njihovim vratima od strane njihove braće koji možda i ne pitaju o jadnom stanju u kojem se nalaze ti muslimani. To je zato što neki od muslimanskih vođa, mislioca, vjerskih radnika..., ne shvataju da je od islamskog ahlaka (morala) prispjeti u pomoć svom bratu muslimanu kad god mu je pomoć potrebna, pa i sada kada im kršćanski Zapad pomaže.
Dužnost je svakog muslimana, a posebno muslimanskih vođa, mislioca, vjerskih radnika..., da spriječe i onemoguće nasilje koje se nad njihovom braćom čini. Dužni su pružiti im ruku pomoći, jer Poslanik a.s., kaže:
„Koji god musliman ponizi drugog muslimana u situaciji u kojoj ovaj gubi svoju čast, Allah će ga poniziti u situaciji kada mu je potrebna Njegova pomoć. A koji god čovjek pomogne muslimanima u situaciji u kojoj ovaj gubi svoju čast, Allah će ga pomoći u situaciji kada mu je potrebna Njegova pomoć.“



A Ibnil – Džeuzi kaže:
„Nasilje je gore od svih grijeha jer se ono sprovodi samo na one koji zbog svoje slabosti i nisu u stanju da uzvrate.

Poslanik a.s., je u svojim hadisima naredio muslimanima da priteknu u pomoć svojoj potlačenoj braći. Musliman ne smije nijemo posmatrati nasilje koje se čini njegovom bratu:
„Musliman je brat muslimanu, neće mu nasilje učiniti, niti će dozvoliti da drugi nad njima nasilje čini. Ko pomogne svome bratu u nevolji, Allah će njemu pomoći u njegovoj nevolji. Ko otkloni od muslimana jednu nevolju, Allah će od njega otkloniti jednu od nevolja Sudnjeg dana; ko prikrije (mahanu) jednog muslimana, Allah će njega prikriti na Sudnjem danu (oprostiće mu neki grijeh).

Da li poslije ovih Poslanikovih riječi mi muslimani možemo dopustiti sebi da svakodnevno slušamo, gledamo vijesti u kojima se govori, prikazuje o stradanju naše braće širom svijeta i onih koji su krenuli na Zapad kako bi sačuvali živote, ugled, dostojanstvo!?

Slušamo i gledamo da braća muče braću na načine od kojih se ledi krv u žilama, od toga smo nijemi i nepokretni!!! Moramo pomagati svojoj braći svim raspoloživim sredstvima koje posjedujemo, a kako to ide pokazuju nam primjeri sa kršćanskog Zapada.

U predislamsko doba, muštrici su pomagali svoju braću u dobru i zlu. Islam je zadržao i upotpunio ovu instituciju time što je pomaganje u zlu preinačeno na način koji je spomenut u hadisu Poslanika a.s.:
„Pomozi svome bratu koji čini nasilje ili se njemu čini nasilje“
„Allahov Poslaniče! Pomoći ću ga ako mu se čini nasilje, ali kako da ga pomognem ako on čini nasilje!?“- upita neko od prisutnih ashaba,
„Zabranićeš mu da čini nasilje, time si mu pružio pomoć.“ (Prenosi Buhari).

Oni koji iskreno pomažu svoju braću, nadajući se Allahovoj dž.š. nagradi, to su oni koje On Uzvišeni voli. U hadisi kudsiji stoji:
„Moju ljubav zaslužuju oni koji se zbog Mene pomažu.“

Islam mora nakon toliko vremena u kome su se (is)trošili muslimani napokon imati ljude (žene i muškarce), borce koji će se međusobno (pot)pomagati u pozivu ljudi u islam. Ako se oni ne pomažu neće biti života pozivu njihovoj vjeri. Najniži stupanj pomaganja svome bratu jeste otklanjanje nasilja sa njega, a najveći stupanj je potpomaganje među muslimanima.

Oni koji će na Sudnjem danu biti srećni i spašeni, njihove su osobine pomaganja muslimanima i odbrana Allahove, dž.š., vjere. Što se tiče onih (a ima ih puno) što ne pomažu svojoj braći u trenucima njihove nevolje i nedaće i ostavljaju ih na cjedilu ne trudeći se da im pomognu ili da bar suosjećaju sa njima, takvi ljudi su pravi licimjeri i kukavice s kojima se ne treba družiti sve dok se takvog ponašanja ne okanu.

Zahvalimo se kršćanskom Zapadu, a Allaha dž.š., molimo da nas sačuva ove veoma ružne osobine koja ne smije naći mjesta u duši i srcu jednog iskrenog mu'mina koji vjeruje u Allaha dž.š., i nada se lijepom susretu sa svojim Gospodarom...