Dženaza majci Naziji Beganović bit će obavljena u Durakovićima kod Đulića u srijedu, 30. septembra, poslije podne namaza.

Nazija Beganović iz zaseoka Durakovići u selu Đulići kod Zvornika, kojoj su vojnici Srbije i Crne Gore, pod komandom iz Beograda i Podgorice, u jednom danu ubili šest sinova i muža. Ostaje nam emanet koji nam je ostavila da se nikad ne halali i ne zaboravi. Da generacijama koje dolaze umjesto uspavanke pričamo priču Nazije Beganović, Have Tatarević i inih bošnjačkih majki koje su na pravdi Boga bez evlada ostale. Na nama Bošnjacima je obaveza da pronađemo i kaznimo zločince sinova Majke Nazije, Majke Have… da kaznimo svakog krvoloka koji je planirao, naredio i počinio genocid nad nevinim Bošnjacima i Bošnjakinjama…

Elmedina MUFTIĆ: U Bosni je smrću živjela majka Nazija Beganović iz sela Đulići kod Zvornika. Nazija je 1.juna 1992.godine umrla šest puta u jednom danu. Nazija Beganović je majka kojoj su na početku državne agresije Srbije i Crne Gore na međunarodnu priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, zvjerski ubili šest sinova: Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu i Fahrudina, kao i supruga Mustafu. Ona je ostala da prkosi zlu. Ostala je da svjedoči istinu o jednom zločinu, koji nadilazi granice zvjerstva koji je paradoks samome sebi. Živjela je majka Nazija život koji mogu da žive samo odabarni, samo oni koje Gospodar predodredi da mogu teret iskušenja dostojanstveno ponijeti. Živjela je tiho, onako kako žive oni koju umru prije smrti. Oplakivala ih je bez suza, jer suze su davno presušile.

"Svaka majka voljela bi
mjesto čeda umrijeti,
nego bolna i kaharna,
za njim suze roniti,
aman Allah, za njim suze roniti"

Da li je moguće umrijeti više puta u životu? Mnogi bi rekli da nije. Umire se samo jednom. Onog časa kad Azrail po naredbi Gospodara dođe da dušu od tijela rastavi. Da. Tada preselimo s prolaznog u vječni život. Smrt nije što i preseljenje. Smrt je kad umreš, a živiš. Kad ti ubiju smisao, a ostave ti emociju. U Bosni se vijekovima umire da bi se živjelo. U Bosni je umrijeti preduslov za život. U Bosni se prvo umre da bi se rađalo. U Bosni stanuje paradoks.

U Bosni je smrću živjela majka Nazija Beganović iz sela Đulići kod Zvornika. Nazija je 1.juna 1992.godine umrla šest puta u jednom danu. Nazija Beganović je majka kojoj su na početku državne agresije Srbije i Crne Gore na međunarodnu priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, zvjerski ubili šest sinova: Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu i Fahrudina, kao i supruga Mustafu. Ona je ostala da prkosi zlu. Ostala je da svjedoči istinu o jednom zločinu, koji nadilazi granice zvjerstva koji je paradoks samome sebi. Živjela je majka Nazija život koji mogu da žive samo odabarni, samo oni koje Gospodar predodredi da mogu teret iskušenja dostojanstveno ponijeti. Živjela je tiho, onako kako žive oni koju umru prije smrti. Oplakivala ih je bez suza, jer suze su davno presušile. Misao o težini smrtnih muka kojima su bili izloženi, razdirala joj je srce. Znala je Nazija krvoločnost srpsko-crnogorskih vojnih, policijskih i paravojnih četničkih jedinica. Pitala se: Da li im je majka na umu bila kada su zadnjim pogledom ovaj svijet napuštali? Svoju tugu je opisivala tišinom. Ona je dovom tražila pravdu. Nije kletvom pozivala na osvetu. Imala je samo jednu želju da im ubijenim kosti pronađe, da u kabur ih spusti da zna majka gdje im kosti ostaju. Na kabur da im dođe i fatihu prouči. Nije ih majka dugo za ruku držala, ali ih je u srcu čitav život nosila. Bili su njezina prva i zadnja misao, ubijena nada i rođena želja da se što prije s njima susretne. Da im u svanuće vječne zore u susret krene, da ih smirenošću duše pomiluje i uzdahom dunjalučku bol opiše.

Nije joj se želja do kraja ispunila, u mezar je spustila kosti dva sina i muža, pronađene u masovnoj grobnici Crni vrh, četvorica sinova ostala su joj briga i u vječnosti. Dušman je i u smrti bio krvoločan, pogan i prezren. Dušman ni dvadeset godina nije prestao biti monstrum, pa šuti o tijelima ubijenih. A majke polahko ovaj svijet napuštaju, a da u zemlju nisu tijela svojih evlada spustile.

Majka Nazija će svoj hakk tražiti i, ako Bog da, dobiti. Krvnici će svoju kaznu iskusiti. Ona će im svjedokom biti. Njezine presušene suze će ih optuživati. Uzdasi njezini će dušmanima na mizanu teret golem biti. A njezinih sedam šehidskih duša, ako Bog da, će je u Džennetu dočekati i po baščama vječnosti je provesti.

Majka Nazija Beganović je svoju dušu predala Gospodaru. Preselila je. Napustila je Dunjaluk. Otišla je na Ahiret. Nazija. Herojina. Majka koja je imala snage da živi i onda kad su joj uzeli smisao za životom. Otišla je duša Gospodaru, smirena i pokorna. Otišla je da bude svjedokom protiv krvnika. Preselila je u vječnost, tamo gdje stanuje pravda, tamo gdje će svako za svoja (ne) djela odgovarati i račun polagati. Gdje će svi biti kažnjeni i nagrađeni shodno onome kakva su djela na Dunjaluku činili, šta su na pijaci Dunjaluka pazarili. Majka Nazija će svoj hakk tražiti i, ako Bog da, dobiti. Krvnici će svoju kaznu iskusiti. Ona će im svjedokom biti. Njezine presušene suze će ih optuživati. Uzdasi njezini će dušmanima na mizanu teret golem biti. A njezinih sedam šehidskih duša, ako Bog da, će je u Džennetu dočekati i po baščama vječnosti je provesti. Nazija je svoja dunjalučka iskušenja nadživjela, dostojanstveno i časno je dunjalukom hodila, pazeći da svojim hodom zemlju ne povrijedi, i ako su joj scre sedam puta iz prsa isčupali, ona nije željela nikome ni trun tegobe da nanese. Duša je njezina ovaj svije napustila, Gospodaru se svome vratila, smirena, čista kao da je tek iz Ezela izašla.

Polahko odlaze majke šehida. Napuštaju ovaj svijet, a da nisu pronašle kosti svojih najmilijih. S njihovim preseljenjem ne prestaje naša odgovornost, da svaki ubijeni Bošnjak mora biti pronađen i ukopan. Na nama ostaje odgovornost da se nikad ne smije zaboraviti jedna životna priča Nazije Beganović iz zaseoka Durakovići u selu Đulići kod Zvornika, kojoj su vojnici Srbije i Crne Gore, pod komandom iz Beograda i Podgorice, u jednom danu ubili šest sinova i muža. Ostaje nam emanet koji nam je ostavila da se nikad ne halali i ne zaboravi. Da generacijama koje dolaze umjesto uspavanke pričamo priču Nazije Beganović, Have Tatarević i inih bošnjačkih majki koje su na pravdi Boga bez evlada ostale. Na nama Bošnjacima je obaveza da pronađemo i kaznimo zločince sinova Majke Nazije, Majke Have… da kaznimo svakog krvoloka koji je planirao, naredio i počinio genocid nad nevinim Bošnjacima i Bošnjakinjama…

Jasno je, da nije isto umrijeti i preseliti. Umiru samo oni koji su život živjeli da prožive. A preseljavaju oni koji su život doživjeli. Dunjaluk je samo stanica na putu ka vječnosti. Majka Nazija Beganović je u vozu života izašla na stanici vječnosti, gdje su duše smirene i zadovoljne. Na stanici na kojoj izlaze duše kojima je Gospodar zadovoljan.

Allahu Svemogući učini da Majka Nazija što prije očima duše, ugleda svoje evlade i da im se duše u Džennetu sastave, na onom mjestu gdje su duše šehida i tvojih najodabranijih robova. A nama, Svemogući podari umjeće ispravnih koraka. Da umijemo razaznati istinu od laži. I da nam borba za istinu bude draža od života na ovom svijetu. Amin!