Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Bosnjaci - Genocid u kontinuitetu'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

Islamizacijom počinje formiranje mentalne i kulturne osobenosti Bošnjaka – muslimana
NASTANAK OSOBENOSTI BOŠNJAKA - MUSLIMANA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 12. October 2015. 01:10:54
Mehmed Meša DELIĆ: Uslovi i način života izgradili su i poseban mentalitet. Privilegije, često ratovanje, sudbonosni vojni uspjesi i neuspjesi, neprestana mobilnost, nepristupačnost tekovina zapadne civilizacije i specifičan uticaj islamskih propisa razvili su kod domaćeg bošnjačko – muslimanskog stanovništva shvatanje o višoj vrijednosti svoje civilizacije, o bogomdanosti privilegovanog položaja, ponositost i eksplozivnost u odbrani svojih shvatanja života, stoicizam u trpljenju nedaća itd.
Na bazi opisanog historijskog razvoja, kod islamiziranog stanovništva u centralnim dijelovima bivše Jugoslavije, formiralo se osjećanje posebnosti, osobena kultura i poseban mentalitet, što ga je učinilo posebnim bošnjačko – muslimanskim narodom.

Početak novog etnogenog procesa koji je pod vlašću turskih feudalaca zahvatio jedan dio stanovništva u našim krajevima, obično se obolježava islamizacijom.
U peridu vlasti turske države u nekim krajevima znatan dio domaćeg stanovništva prihvatio je islam kao svoju vjeru.

Da li je bilo islamizacije?

Da je islamizacija izvršena, to nije sporno, kao i to da nije bilo (pri)sile, to nije sporno za nauku. U postojećoj naučnoj literaturi nema cjelovitijeg odgovora na pitanje kada i kako je izvršena islamizacija domaćeg, posebno stanovništva na Balkanu.

Islamizacija Bosne i Hercegovine

Kako je tekao proces islamizacije na području Bosne i Hercegovine, o tome je „puno“ toga (na)pisano. Bilo pod uticajem primjera pojedinaca ili odluka bogumilskih rikovodilaca o islamizaciji i apela na vjernike i agitacije u tom smislu, tek u Bosni se počela odvijati intenzivna islamizacija.

Masovna islamizacija stanovništva u Bosni i Hercegovini nije samo olakšala turskim feudalcima da učvrste vlast u toj oblasti, već im je pomagala da iz nje, kao baze, nastave uspješne ofanzivne operacije prema sjeveru i zapadu. Uz pomoć islamiziranog stanovništva oni su zadržali vlast u ovim krajevima sve do 1878. godine.

O procesu islamizacije u peridu osvajanja Bosne od strane turskih feudalaca, citiraćemo opširnije dr. Aleksandra Solovjeva:

„Ti nasilno pokatoličeni bogomili, lišeni svojih propovednika, počeli su lako da prelaze na islam. Ima izvesnih podataka da je taj prelaz počeo još pre definitivnog osvajanja Bosne. Već od 1428 g. gradovi Hodidjed i Vrhbosna nalaze se u turskim rukama. U ovo vreme pada osnivanje Sarajeva, gdje su podignuti Careva džamija i tekija. Značajna Isabegova vakufnama iz februara 1462 g. prikazuje nam Sarajevo još za života posljednjeg bosanskog kralja. Vidi se da je u Sarajevu i njegovoj okolini bilo vrlo mnogo muslimana. Muslimani su, bili u Sarajevu u većini, veli Vl. Skarić. Po poreklu su oni bili domaći ljudi i došljaci iz raznih turske države. Od domaći ljudi spominje se Balaban sin Bogčinov, verovatno sin vlastelina Bogčina Stipkovića čiji je grobni natpis poznat: Imao je velika zemljišta od kojih je jedan deo prodao Isabegu.

I na selu je već bilo muslimana. Ista vakufnama 1462. g. spominje muslimansko groblje u selu Bulinu u Kasetićima. Najverovatnije je da je to bogomilsko selo koje je prešlo na islam mnogo pre konačnog pada Bosne“.


Dakle, osnovna masa koja se islamilizirala u Bosni i Hercegovini bila je bogumilska, koja je stupila u novu fazu svog društvenog razvoja sa zajedničkim osjećajem posebnosti, izgrađenim u višestoljetnoj borbi za iste društvene ciljeve. Sasvim je vjerovatno da se kod ove mase u tom periodu i na toj osnovi razvila i osobna kultura i poseban mentalitet.

Oni su (pre)uzimali od Turaka ono što su smatrali da je to dobro za njih, a odbacivali ono što bi ih asimiliralo, kao recimo - jezik.

Činjenica da se islamiliziralo stanovništvo i u prošlosti i sadašnjosti služilo i služi isključivo jezikom autohtonog stanovništva, govori da je njegovo porijeklo autohtono.

Nikakav do sada poznati školski aparat ne bi moglo naučiti stranom jeziku stotine hiljada primitivnih stočara, ratara, zanatlija i trgovaca, raštrkanih po bespućima i kasabama, često bez višegodišnjeg dodira sa ma kakvim civilizacijama. Pogotovo to nije mogao učiniti tadnji školski sistem, sa svojom organizacijom i sredstvima.

Svi poznati izvori i naučna literatura jednoglasni su u konstatacijama da je u našim krajevima izvršena masovna dobrovoljna islamizacija autohtonog stanovništva. Nikakve masovne migracije turskog etničkog elementa u područja Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore, nisu zabilježene. Mali broj Turaka funkcionera uprave, specijalnih zanatlija i pripadnika vojnih garnizona, nije mogao namnožavanjem stvoriti tursku etničku zajednicu.

Doseljeni Turci, kao vlastodršci, osobito ako su stanovali u kompaktnim naseljima, nisu imali razloga da uče jezik domorodaca. A, radi potrebe služenja civilizacijom koju su Turci donijeli, trgovine i privilegija koje je donosilo tursko obilježje u to vrijeme, zbog toga pojedini ljudi su učili i turski jezik.

Tako je prilikom austrijskog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 1910. godine (pro)nađeno 2.289 onih koji su znali turski jezik, a 448 onih koji su znali arapski jezik.

U svom radu „Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovini“ – Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1953. godine, Špiro Kulišić ukazuje na arhaične oblike govora koji su se sačuvali u sporazumijevanju muslimana u Bosni i Hercegovini, kao što su ikavština u zapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, tragovi ikavštine u srednjoj i istočnoj Bosni i šćakakavština u srednjoj Bosni, koji se ne bi mogli akomodirati u seljačkom elementu da nije autohtonog porijekla.

U svakom klasnom sistemu, a pogotovo u feudalnom, vlastodrdršci su nastojali da dobiju podršku religiozne organizacije koja ima uticaj na široke slojeve stanovništva.

Hršćanstvo i islam su najznačajnije religije feudalizma evropsko – mediteranskog područja.

Društvena previranja vezana za bogumilski pokret
Ako se sumiraju opšti razlozi i metodi koji su doveli do islamizacije jednog dijela domaćeg stanovništva, treba tražiti uzroke i u specifičnim društvenim odnosima koji su uslovili pojavu i nestanak bogumilstva.



Masovnost bogumilstva u Bosni bila je takva da su se oni njeni vladari iz perioda do 15. stoljeća, koji su se pod pritiskom pape i mađarskih feudalaca odricali bogumilstva povinovati opštem raspoloženju i radije prihvatali borbu umjesto kapitulacije. Zato su represalije krstaša i bile onako masovne.

A sada jedan mali osvrt na ona pitanja koja mogu pomoći da se bolje razumiju uspjesi bogumilskog pokreta u bosanskoj državi.

Prema popisu zabluda bosanskih heretika koji je sastavila katolička crkvena hijerarhija oko 1375. godine, profesor Anto Babić ovako rekonstruiše njihovo vjerovanje:
*Postoje dva tvorca, stariji bog koji je stvorio duhovni, pravedni svijet, i mlađi, đavo, koji je stvorio rđavi, materijalni svijet.

*Hrist je prividno uzeo oblik čovjeka, a njegova smrt i uskrsnuće nisu stvarna, već prividna zbivanja.
*Tijelo ne može uskrsnuti, nego samo duh.
*Smrtna kazna je grijeh.
*Zabranjeno je ubijati životinje radi ishrane.
*U vjerske zajednice se primaju odrasli, sposobni da rasuđuju, bez obzira na pol, a ne djeca, po nasljeđu.
*Nije važna funkcija u religijskoj hijerarhiji, već kvalitet onoga koji je vrši; svi članovi bogomilske zajednice su jednaki međusobno.
*Stariješina bogomila je nasljednik svetog Petra.
*Odjeća svećenika je obična.
*Kod oblika religioznog ispovijedanja nema krsta, krštenja niti ikona.
*Postoji obred zajedničkog lomljenja hljeba.
*Obredi se obavljaju u običnoj kući za stanovanje (nema posebnih bogomolja).
*Grijesi se opraštaju javnim priznanjem, poslije čega skup vjernika odlučuje hoće li ih oprostiti.
*Postoje dvije vrste vjernika: idealni (vođe) i pridružni, koji mogu ponekad i pogriješiti.

Različite konfesionalne organizacije u jednoj državi, logikom suprotnosti njihovih interesa, razdiru jedinstvo države, slabe je. Otuda pomoć nosioca vlasti religioznoj unifikaciji.
Zato je car Dušan vršio pritisak na katolike, Nemanja na bogumile, Austrija na pravoslavne, katolici zapadne Evrope na protestante i druge. Jezuiti su pokušali da, u interesu zajedničke borbe protiv islama, pridobiju na uniju, preko cara Petra Velikog, rusku pravoslavnu crkvu.
Turski feudalci nisu progonili ni jednu hršćansku crkvenu organizaciju na svojoj teritoriji, pa čak ni katoličku, koja se u Bosni borila protiv njih. Zašto bi onda progonila bogumilstvo?
Česti ratovi ili stalna opasnost od njih, zahtijevali su unutarnji mir i mobilizaciju protiv spoljnih protivnika.

Organizovanje i snaga uticaja hršćanskih crkava na izrabljivano stanovništvo bili su takvi da nisu dopuštali rizik otvorenog sukoba sa njima.

Teritorija koju su naseljavali Bošnjaci - muslimani od Cazinske krajine do Sandžaka, na primjer, ličio je na šahovsku tablu na kojoj su izmješana polja srpskog, hrvatskog, crnogorskog i muslimanskog stanovništva. Da je na tom području i u svim tim godinama islamizacija vršena (pri)silom, islamizirana teritorija bila bi vjerovatno kompaktnija, a ne kao šahovska tabla. Kasnije je korišten i termin: „leopardova koža“.

Na kraju vladavine Turske u Bosni i Hercegovini je bilo preko 80% islamiziranih porodica koje su živjele od neposredne proizvodnje. Od toga pola u zemljoradnji.

Kultura Bošnjaka – muslimana

Osjećanje posebnosti rezultiralo je životom u sopstvenom krugu, međusobnim orođavanjem i ekonomskim kontaktima, a sve je to razvijalo posebnu kulturu.

Razumljivo je da je bosansko stanovništvo koje se islamiliziralo, s obzirom na istovjetnu ideološku orijentaciju i društvene veze koje su proizlazile iz političkih prilika, bilo izloženo kulturnom uticaju Turaka.

Dok se za kulturnu posebnost hršćanskog stanovništva brinula crkvena organizacija, dotle je put uticaja istočne kulture u muslimanske mase bio daleko šire otvoren.
Sprovođenje religioznih normi islama i šerijatskog prava u oblasti bračnih i imovinskih odnosa davali su poseban pečat načinu života masa.

Jedinstven kulturni uticaj na muslimanske mase vršili su duhovni ljudi, samouci ili učeni, koji su svojim držanjem i propovijedima (za)dobijali ugled dobrog, odnosno svetog čovjeka, pa su živjeli od naturalnih ili novčanih poklona za svoje usluge.

Način molitve (pet puta dnevno) i mnoštvo bogomolja u vezi s tim osiguravali su radna mjesta za veliki broj duhovnika.

Religiozno prosvjećivanje u organizaciji Vakufa doprinosilo je također mnogo izgradnji jedinstvene kulture masa.

„Prvo versko obrazovanje sticalo se u mektebima, početnim verskim školama, kojih je bilo veliki broj u svima gradovima, manjim mestima pa i mnogim selima Bosne i Hercegovine. U mektebima se učilo čitanje i pisanje arapske azbuke i pravilno čitanje Kur'ana, učenje izvesnih poglavlja iz kur'ana i sve ostalo što je potrebno za obavljanje verskih obreda“. - Abduselam Balagija: „Uloga Vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju muslimana“ Beograd 1933. godina.

Ograničenost biološkog miješanja, kulturnog i ekonomskog saobraćaja, pa i relativna politička izolovanost, održavali su prostor za život posebne kulture koja se razlikovala od kultura ostalih naroda bosanskog jezičnog područja više nego što su se one razlikovale međusobno.

I gradske i seoske aglomeracija su specifične. Česti dnevni religiozni obredi i potrebe odbrane zbile su kuće oko džamije, gdje su obično i uslužne radnje. Oko kuća su visoke ograde koje sprečavaju pogled na odraslu žensku čeljad.

Kuće su obavezno popođene drvetom, a podovi se često peru i prekriveni su ćilimima ili ponjavama. Po kući se nikada ne hoda u vanjskoj obući. Na zidovima nema umjetničkih slika, njih obično zamjenjuju umjetnički izrađeni ćilimi i izreke religiozne sadržine. Ne spava se na krevetu, nego na dušecima koji se prostiru na pod.

Matija Mažuranić ovako opisuje muslimansku kuću za stanovanje u Sarajevu:
„Po većih varoši sve bolje kuće obzidane su same za se kao jedan grad, a u onom zidu od dvorišta načinjene su mazgale (puškarnice). Vrata od drveta su ponajviše malena, a gdjegod se može i to videti, da ako su na dvoru velika vrata, tako stoje uvek zamandaljena. Kod vratah (kapie) je načinjen kapidžik (vrataca), a opet sam vidio na jednom mestu, gde izvan zida priziraju zubi kameni, po kojih se penje preko zida u dvoru i izvan dvora. U nutri bude najviša kuća, u kojoj sede saibija (gospodar), do nje se drži harem (ženski stan), kraj njih je muftak (kuhinja) i ahar (konjušnica, štala); po dvorištu rastu ruže i cvietje, iako mu je zgodno, dovede česmu (vodovod). U soba neima nikakva pokućstva, nego pod zastrt ćilimi (sagi), pod ćilimi su muntavi (mutapi, pokrovci od strune), a pod muntavi hasure (rogoznice). Uz duvar ispod ćilima su dušeci i na duvar naslonjeni jastuci. Totu danju sede, a noću spavaju. Noćna odela stoje danju u dolafu da nepače. Sobe su nizke, koliko velik čovek može glavom dokučiti. Nebo u sobah (plafond) je iz dasakah, koje jim degramidžie (tišljari) lepo izrežu. U okolo sobe po duvaru je načinjena rafa (polica). A s ove strane od vratah koliko je široka soba, toliko je dolap (ormar); rekao bi, da iz doi peć prizira, a gde su vrata od sobe, ondi je dolap načinjen kao jedan svod, pa se kroz njega prolazi. U dolapu za pećju je amandžik (kupelj), a s ove strane peći stoji odora. Pendžeri stoje nizko i redko su stakleni; najviše su papirom zalepljeni; pendžeri od harema imaju drvene rešetke izvana.
U preostalih sobah peći se lože iznutra poradi kafe, koju svaki čas peku, i radi čibuka; a u peći je sazidan lonac, u kom se voda grije za abdest uzimati. U gospodarskih kućah ima jedna soba, gdje se peče kafa za domaće i za svakoga koi dođe, i zove se kafana ili kafeodžak. Ima jedna soba, gdje stoje sedla i različno oružje i zove se saračana. Dole na zemlji ima jedna shrana od različitih potrebnih stvarih i zove se magaza. Kraj divanhane je načinjeno, gdje se obično umivaju i abdest uzimaju. – Siromašnie kuće su plotom ograđene na okolo; po sred dvorišta je kućica, i u njoj ima, vele, po dvie sobice, jedna se zove ženska soba, a druga muška. Po dvorištu jim obično raste kukuruz, bundeve, lubenice i dinje. Kuće nisu ni po varošim jedna do druge, nego su svaka napose na sred dvorišta tako sagrađene, da se po dvorištu sa svih stranah okolo njih hoditi može; a iako se nađe gdjekoja kuća, da je radi tesnoće dvorišta na jednom kraju do ulice sagrađena, tuto ipak ne ima nigde nikakva prozora na ulicu, nego samo navedene puškarnice, i samo dvorište od različnih kuća mogu se među sobom ticati: a ulice su svakako iskrivudane i najviše tesne“.


Odijevanje vrlo često, a na selu u pravilu, je drugačije od odijevanja hršćana i ima neka jedinstvena obilježja. To su obično široke čakšire, kapa bez oboda, čalma i široki platneni pojas oko struka kod muškaraca, a kod žena dimije od raznobojne lahke tkanine.

Ishranu karakteriše odsustvo svinjetine i alkohola. Ona je posnija, manje kalorična, ali sa više nijansi, naročito u tjesteninama. Slatka od tijesta i voća, kahva i slatki napitci su česti. Objeduje se za niskom sofrom, kolektivno iz jednog suda, sjedeći prekrštenih nogu na podu, tvrdo jelo se uzima prstima, sa obaveznim ritualnim pranjem ruku prije i poslije objeda.
A što se tiče govora i razgovora kojim su se služili Bošnjaci – muslimani, mada iznijansiran prema užim reonima u kojima su živjeli i izložen uticaju načina govora ostalih naroda srpskohrvatskog jezičnog područja, dobio je neka jedinstvena obilježja koja ga karakterišu kao cijelinu. Među najrasprostranjenije osobenosti tog govora mogu se ubrojiti naročito: česta upotreba slova (h), zamjena slova (č) slovom (ć), naglasak na drugom slogu, služenje ikavštinom (zapadna Bosna i Hercegovina, srednja i istočna Bosna) i šćakavštinom (srednja Bosna).

Literarno stvaralaštvo Bošnjaka – muslimana na bosanskom jeziku

Narodna književnost, Bošnjaka – muslimana na bosanskom jeziku, kao i kod ostalih naroda srpskohrvatskog jezičkog područja, dijelila se na priču, ljubavnu i epsku pjesmu.

Narodne priče imaju mnogo zajedničkog sa srpskim, hrvatskim i crnogorskim, ali među njima ima više priča sa Srednjeg istoka, naročito o Nasrudinhodži.

Među ljubavnim pjesmama bilo je onih koje se pjevaju po pravilima važećim za epsku pjesmu, ali su daleko rasprostranjeniji tekstovi sa posebnim melodijama – sevdalinke (sevdahlinke). One istovremeno spadaju u najvrednije narodno stvaralaštvo Bošnjaka – muslimana.

Sevdalinka je nastajala u posebnoj atmosferi ratujućeg feudalizma. To je atmosfera fizičke nesigurnosti zbog mobilnosti u borbi na granicama prema hršćanskom svijetu, kao i prema susjednim hršćanima. Njoj je davala pečat ženska potčinjenost i izolovanost.

Sevdalinku je stvarala žena koja iza rešetaka čeka voljenog muškarca koji je otišao na vojnu. Sevdalinku je stvarao muškarac koji pogleda za mladim ženama koje ponekad promaknu sa česme i krišom otkriju dio lica, pokazujući unutarnji osjećaj čežnje za muškarcem. Stvarao ju je muškarac, tužan na sudbinu nesigurnosti u bogatstvu, na nemoć da voli koga hoće.

Sevdalinku je stvarao svakodnevni život. Njeni motivi su raznovrsni, a izraz regristruje tanana osjećanja, gotovo uvijek sa prizvukom sjete.

Zato je sevdalinka najbolje odražavala život Bošnjaka – muslimana.

Sevdalinka je značila jedan viši, prefinjeniji muzički domet, uslovljen raznovrsnijim unutarnjim životom i izrazom tadašnjeg bošnjačko – muslimanskog stanovništva, koji je opet proizašao iz njegovog materijalnog položaja i elemenata istočne kulture. Sve to nije bilo dostupno hršćanskom svijetu, čija je kultura bila prigušena, odsječena od zapadne kulture, rasla uglavnom na materijalnoj bazi naturalne privrede.

Epsko stvaralaštvo koje opjeva junaštva domaćih Bošnjaka – muslimana, može se podijeliti na tri osnovna ciklusa: ciklus Đerzelez Alije (Đerzelez – Junak Ilijas) panonski i dalmatinsko – lički ciklus.

Ciklus Šerzelez Alije je najstariji, ima pretežno mitski, nadnaravni karakter, te je kao takav najsličniji o Kraljević Marku.

Panonski ciklus opijeva hrabrost pojedinca u borbama po srednjoj Evropi.
Dalmatinsko – lički ciklus obuhvata bojeve sa tog područja, on je najbrojniji i najcjelovitiji. Određen broj ličnosti pojavljuju se u raznim situacijama: lički Mustajbeg, Hrnjica Mujo, Gojeni Halil, Budalina Tale, mletački poglavari Stojan Janković, Kostreš Harambaša i drugi. U ovom ciklusu su opjevani i domaći saveznici turskih i južnoslovenski muslimanskih feudalca, Maljković Stipan i Uskok Rade Mali.

Epsko stvaralaštvo je deseteračko, i širilo se uz gusle. Najpoznatiji guslari čije su pjesme sačuvane su Salko Vojniković i Mehmed Kolaković.
Osim gusala, lirska raspoloženja izražavana su raznim vrstama žičnih instrumenata, usnih svirala i svirala na mijeh.

Bosansko pismo – bosančica

Pošto su jedni učitelji pisma bili religiozni službenici, osnovni cilj učenja pismenosti bio je da se što bolje savladaju religiozni propisi i učvrsti uvjerenje. Bosanskim pismom – bosančicom su se, istina dugo vremena služili pojedini muslimanski feudalci.

Kod nekih porodica sačuvala se nekadašnja bosanska pismenost sve do početka 20. stoljeća. Majka Idriza Ljubovića, stara 80 godina, iz Jajca, poručuje sinu 1927. godine bosančicom:

„Idrizu, ako hoćeš, a ti kupi mesa“

(Spomenica dvadesetpetogodišnjice Gajreta 1903 – 1928, Sarajevo – 1928).
Kao prvi pisac umjetnik koji je pisao na maternjem (bosanskom) jeziku poznat je Muhamed Hevaji Uskjufi iz Donje Tuzle, koji se svojim pjesmama javlja 1651. godine. Najpoznatije mu je djelo rječnik „Potur Šahidije“, a pored toga je pisao i pobožne pjesme.

Dvije didaktičke pjesme napisao je krajem 17. stoljeća Hasan Kaimija iz Sarajeva. U to doba pisao je didaktičke pjesme i Hadži Mehmed Razi iz Sarajeva. Možda iz tog vremena potiče i žalopojka nepoznatog autora „Duvanjski arzuhal“.

Mula Mustafa Bašeskija pisac je značajne hronike o savremenim događajima u Bosni (18. stoljeća), kao i religioznih i didaktičkih pjesama.

Kao što se vidi, svi ti javni radnici nose turska prezimena, jer su se školovanjem u turskim školama automatski „civilizirali“ u oblicima gospodujuće kulture.

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća pisali su pjesme i Sejid Vehab Ilhamija iz Žepča (umro 1821. godine), Šejh Abdurahman Sirija iz Fojnice (1785 – 1847), Ahmed Karahodža iz Žepča umro 1847) i ženska pjesnikinja Umihana Ćujdina iz Sarajeva, Omer Humo iz Mostara (umro 1875) napisap je religiozno djelo „Shutul Vusul“ i zbirku didaktičkih pjesama „Svjetlost“
I na istočnim jezicima, prema Bešagiću, pisalo je 85 domaćih stvaralaca.

Ovdje ćemo dodati da je turska kultura ostavila najviše uticaja na hršćansko stanovništvo u istočnom dijelu Balkana (Srbija) zbog toga što se vladavina Turske tamo najduže zadržala. U raznim slučajevima Srbi su imali razloga da ovladaju i turcizmima.

Matija Mažuranić navodi da „Pravog turskog jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji: jerbo ga u Srbiji čarilie smatraju kao nekakav izobraženi jezik, i zato svaki varošanin govori turski“.
I danas u srpskom, književnom jeziku ima oko 4.000 turskih riječi.

Dometi stvaralaštva Bošnjaka - muslimana

U periodu od 1918. do 1941. godine dalje je napredovalo i osavremenjavalo se kulturno stvaralaštvo Bošnjaka – muslimana.

Pored brojnih publikacija, javljaju se i drugi radovi u oblasti književnosti na bosanskom jeziku.
Jedan od pisaca iz perioda Austro – Ugarske nastavio je da stvara (Bjelavac, Bašagić, Mulabdić i drugi). Drugi, ponikli poslije rata, kao što su pjesnik, pripovjedač i romansijer Hamza Humo, dramski pisac Ahmed Muratbegović, zatim Hamid Dizdar, Rasim Filipović, Husnija Čengić, mada pretežno obrađuju teme iz bošnjačko – muslimanskog života, obraćaju se i publici ostalih zajednica.
Talenti koji se javljaju tridesetih godina i kasnije sve se više bave socijalnim temama i idejno oslanjaju na vrijeme u kojem su živjeli i stvarali. Hasan Kikić, Skender Kulenović, Safet Krupić, Mak Dizdar i Zija Dizdarević.

U oblasti likovnog stvaralaštva razvijaju se slikari Omer Mujadžić, Ismet Mujezinović, Sabahudin Hodžić, Hakija Kulenović, Enver Krupić, Rizah Štetić i Zulfikar Džumhur.
U oblasti nauke postigli su zapaženije rezultati biolog Vejsil Ćurčić i histograf Hamdija Krešavljaković.

Mentalitet Bošnjaka – muslimana

Uslovi i način života izgradili su i poseban mentalitet. Privilegije, često ratovanje, sudbonosni vojni uspjesi i neuspjesi, neprestana mobilnost, nepristupačnost tekovina zapadne civilizacije i specifičan uticaj islamskih propisa razvili su kod domaćeg bošnjačko – muslimanskog stanovništva shvatanje o višoj vrijednosti svoje civilizacije, o bogomdanosti privilegovanog položaja, ponositost i eksplozivnost u odbrani svojih shvatanja života, stoicizam u trpljenju nedaća itd.

Prilikom pisanja ovog teksta koristio sam se podacima i citatima iz knjige: „Muslimani srpskohrvatskog jezika“, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo 1968. godine, autor Salim Ćerić (1918 – 1987).



Ostali prilozi:
» DA LI VJEROVATI VUČIĆU?
Mr. Milan Jovičić | 23. March 2017 18:11
» DVIJE FOTELJE POD JEDNIM KROVOM
Samir Beharić | 23. March 2017 15:00
» DIRLIJA IZ LAKTAŠA
Said Šteta | 23. March 2017 00:48
» MTV IGMAN NIJE I NIKADA NEĆE BITI BOŠNJAČKO SIROČE
Sead Zubanović | 22. March 2017 01:10
» BOŠNJACI, POTAJNA SUBVERZIJA MOŽE BITI OPASNIJA OD RATA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. March 2017 13:39
» EVROPSKE VRIJEDNOSTI HDZ INKVIZITORA
Elmedina Muftić | 20. March 2017 01:14
» EVROPSKE VRIJEDNOSTI IZ NEUMSKOG KUPLERAJA???
Mr. Milan Jovičić | 19. March 2017 00:56
» SKLAPANJE BRAKA
Prof. Habib Mandžić | 19. March 2017 00:37
» JE LI NAROD BEZ GLAVE, A DRŽAVA BEZ DOMAĆINA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 16. March 2017 13:33
» ČETNICI, MAJKU VAM BALIJSKU
Sead Zubanović | 15. March 2017 16:19
» KUKAVIČJA JAJA SE PONOVO POSTAVLJAJU U BOŠNJAČKA GNIJEZDA
Dr. Safet Agović | 15. March 2017 02:27
» BOŠNJACI I VLAST (I DIO)
Džebrail Bajramović | 13. March 2017 17:43
» JEDNA LUKA I DVIJE NUKLEARNE SILE
Dr. Nedim Makarević i Mr. sci. Faruk Borić | 13. March 2017 15:00
» REGISTRAR MEĐUNARODNOG SUDA UBIO PREDMET NA SAMOM POČETKU
Prof. dr. Sakib Softić | 12. March 2017 14:23
» GENOCIDAŠI OPET LIKUJU
Zijad Bećirević | 12. March 2017 14:00
» ČETNIČKO-USTAŠKI ZVJERINJAK U DRŽAVNOM PREDSJEDNIŠTVU
Elmedina Muftić | 11. March 2017 19:28
» ZAŠTO JE MEĐUNARODNI SUD PRAVDE PRIHVATIO PORAZ PRED POČINITELJIMA GENOCIDA U BOSNI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. March 2017 13:17
» SANU I SPC
Ismet Zukorlić | 08. March 2017 15:18
» ISTINA JE JEDINI LIJEK ZA NAŠU BOLJKU
Zijad Bećirević | 07. March 2017 17:06
Ostali prilozi istog autora:
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01
» ZBOGOM, ISTOK, MI ODLAZIMO NA ZAPAD
27. September 2015 22:39
» I B A D E T
16. June 2015 15:38