Jedanaesti novembar je Dan sjećanja. Dan kada se sjećamo svih onih koji su svoje živote dali za slobodu. Dan kada se sjećamo svih oni koji su širom svijeta položili svoje živote za ljudska prava i slobode, za demokratiju, za tolerisanje drugog i drugačijeg. Posebno se danas sjećamo onih koji su dali svoje živote za suverenu, nezavisnu, slobodnu, jedinstvenu BiH koja na žalost još to nije. I baš na Dan sjećanja u gradu simbolu največeg zločina poslije holokausta, genocida u Srebrenici, treba doći predsjednik vlade države koja još ne priznaje pravnu, političku, historijsku i naučnuu činjenicu o genocidu u Srebrenici. Njega po ko zna koji put doćekaše politički predstavnici žrtava. Ima li kraja našem samouništenju, našem samoponižavanju, samoiživljavanju, šta će biti s našom djecom, našim unucima? Zašto se tako odustaje od borbe za istinu i pravdu? Zašto se tako trenira um protiv istine i pravde? Zašto je značajnije biti sa predstavnikom sistema uništenih vrijednosti, nego istinski predstavljati žrtvu? Dijelili su nas, čupali iz korijena, preseljavali, ubijali, mijenjali nam tradiciju, kulturu i identitet. Poslije vojnog dijela agresije i genocida nas uvjeravali da ima nešto važnije od istine i pravde. Bez istine i pravde nismo narod, već stanovništvo, amorfna masa koja se može oblikovati po želji više od 25 000 slobodnih ratnih zločinaca u BiH koji se još slobodno kreću i kreiraju bosanskohercegovačko državno i društveno tkivo. Dakle dominacija zločinačkog uma ne miruje. Moramo shvatiti da su ratni zločinci još među nama, počinioci, pomagači i posmatrači genocida. Samo na izgled preobraženi i dalje njeguju duhovnu prazninu koja ne voli borbu za istinu i pravdu, koja se odrekla ljudskih vizija i vrijednosti. Još smo daleko od toga da je veličina poraza oslobađanje od zla. Svijest o zločinu, priznavanje istine i pravde, katarza i duhovno čišćenje je značajnije za budućnost od ekonomije. Ne, nisam protiv ekonimje. Pogotovo ne ekonomskog razvoja Srebrenice. Naprotiv. Ali bez katarze, bez priznavanje istine i pravde, bez duhovnog čišćenja, sam ekonomski razvoj može biti kontraproduktivan. Istina i pravda se ne kupuju novcem. Novac bez katarze hrani društvenu destrukciju u kojoj destruktivne snage dobijaju sve veći društveni i državni prostor. Jedna od manifestacija kontinuiteta destruktivnog uma je veličanja ratnih zločinaca, kojom se ne samo nasljeđuje mržnja već se generacije uče mržnji što predstavlja potpuno rastrojstvo pameti. Druga manifestacija istog kontinuiteta je kontinuirano čupanje žrtava iz njihovog duhovnog, nacionalnog, društvenog i državnog korijena. U kontinuitetu usporenog genocida nad Bošnjacima i dalje se ostvaruje strateški cilj srpskog veliko nacionalističkog programa – etnički čista Republika Srpska. Svijet i mnogi članovi bošnjačkog političkog i akademskog establišmenta su vjerovali ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću. A, on ih u tom slijepom vjerovanju izigrao i putem agresije i genocida krenuo u bitku za Veliku Srbiju. Zašto da se vjeruje Vučiću koji ne priznaje agresiju i genocid, koji bježi od istine i pravde. Pred činjenicom od više stotina ubijenih Bošnjaka, više desetina hiljada mućenih u koncentracionim logorima smrti, više desetina hiljada silovanih Bošnjakinja, više stotina hiljada na silu protjeranih..., pada demokratija, čovjek, civilizacija. Žrtve zaslužuju da budu tretirane kao moralni pobjednici, kao ljudi sposobni da žive u skladu sa standardima pravde i istine, rekao je u izjavi za javnost Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida - Kanada.