Teme
Povodom 25.novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine
HISTORIJSKE GREŠKE ZAVNOBIH-A
|
|
Objavljeno: 25. November 2015. 14:11:18
Tekst iz knjige autora, akademika, prof. dr. Omera Ibrahimagića, “Bosanska državnost i nacionalnost”. Izdavač ove knjige je Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca. Knjiga je izašla iz štampe 2003. godine.
“Bosna i Hercegovina je nakon gubljenja svoje državnosti 1463.godine kao zaseban ekonomski-kulturni i politički entitet imala dugu historijsku tradiciju suživota triju konfesija, u kojoj ni jedna etnokulturna zajednica u čijoj podlozi je konfesionalna pripadnost, nije činila apsolutnu većinu stanovnitva koja bi imala svoje historijsko ime po nazivu zemlje u kojoj su zajedno živjeli: Bonjani, odnosno Bošnjaci, a danas Bosanci. Unošenje naziv Hercegovina pored Bosne u naziv ove federalne jedinice je posljedica stilizacije člana 25. Berlinskog ugovora iz 1878. godine u kome je rečeno: „Austro-Ugarska će zaposjeti pokrajine Bosnu i Hercegovinu i upravljat će njima“. Otuda se naziv Bosna i Hercegovina odomaio i upotrebljava se do danas, mada je historijsko ime naše srednjovjekovne države, a kasnije i osmanskog pašaluka bilo samo Bosna.
Greška je ZAVNOBIH-a bila to da Bosna i Hercegovina nije obnovila svoju državnost kao federalna jedinica po kriteriju svoga historijskog imena Bosna i svoga političkog (državnog) naroda Bosanaca, umjesto samo po kriteriju ekonomske i kulturne zasebnosti i nabrajanjem triju etničkih zajednica. Iako je obnovila svoju državnost po kriteriju ekonomske i kulturne zasebnosti, a ne po nacionalnom kriteriju ekonomske i kulturne zasebnosti, a ne po nacionalnom kriteriju, nije mogao da se izbriše stoljetni učinak velikosrpske i velikohrvatske nacionalističke „krtice“ koja je, u međuvremenu, od bosanskih pravoslavaca napravila Srbe, a od bosanskih katolika Hrvate (iako su svi predratni popisi do 1941.godine bili ne po nacionalnosti, već po konfesionalnosti). Taj se učinak našao i u etničkom definiranju Bosne i Hercegovine u Rezoluciji Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a da ona nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. A zapravo je bila samo bosanska i njenih Bosanaca sve tri etno-kulturne zajednice.
Upravo iz razloga što Bosna i Hercegovina nije postala federalna jedinica po načelu nacionaliteta, kao drugih pet federalnih jedinica, već iz razloga njene ekonomske i kulturne posebnosti, pogrešno je bilo definirati je po etničkim zajednicama koje u njoj žive, već je to trebalo učiniti po kriteriju njenih državljana Bosanaca (Hercegovaca) bez obzira kojoj etničkoj zajednici i konfesionalnoj grupi oni pripadali. Propust koji je 1943. napravljen, sve tri etničke zajednice platiće visokom cijenom pedeset godina kasnije u ratu 1992.-1995. godine, raspadom Jugoslavije, kada su ponovo oživjeli velikosrpski i velikohrvatski projekti da od Bosne prave hrvatsku i srpsku zemlju i da na račun bosanske zemlje prave veliku Srbiju i veliku Hrvatsku.
Ni 1943. godine kada se obnavlja bosanska državnost, u Bosni i Hercegovini nije se odlučivalo po kriteriju političkog odlučivanja samo Srba ili samo Hrvata ili samo Muslimana (kako su u to vrijeme Bošnjaci sebe određivali), svakog naroda za sebe. Tada su odlučivali Bosanci i Hercegovci, stanovnici Bosne i Hercegovine koji su sticajem historijskih okolnosti bili pravoslavni (Srbi), katolički (Hrvati) i muslimani (Bošnjaci) na svom zajedničkom narodnom saboru ZAVNOBIH-u. Provjeravanje političke volje naroda nije provjereno referendumom već sa puškom u ruci, svrstanog u partizanske odrede, brigade i divizije, koji su zajedno kao vijećnici ZAVNOBIH-a, odlučili da BiH, kao njihova država, bude Federalna Bosna i Hercegovina, i da njihovom zajedničkom voljom na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29.novembra 1943. u Jajcu, uđe u sastav Demokratske Federativne Jugoslavije. Ni 1943. godine, kada je obnovljena državnost BiH, ni 1992. godine, kada je stečena nezavisnost BiH, po međunarodnom pravu nisu mogli odlučivati Srbi, Hrvati i Bošnjaci svaki za sebe već najplemenitiji dijelovi tih naroda i drugih naroda koji žive u Bosni, ne dovodeći u pitanje ni vjersku, ni etno-kulturnu posebnost svakog od tih naroda.
Iako je kako smo naveli BiH 1943. godine definirana kao zajednička domovina bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, dakle naroda koji u njoj žive, velikosrpskim i velikohrvatskim nacionalistima iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske nije smetalo da BiH smatraju svojom nacionalnom teritorijom i da na toj osnovi prave planove za stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske.“
Ovaj tekst mali je doprinos razmišljanjima na temu „Da li ZAVNOBIH zaista ima svoje greške i da li iste i danas usporavaju određene političke procese u našoj državi?“
Svim građanima Bosne i Hercegovine želimo sretan Dan državnosti, Press služba Stranke za BiH TK-a.
|
“Bosna i Hercegovina je nakon gubljenja svoje državnosti 1463.godine kao zaseban ekonomski-kulturni i politički entitet imala dugu historijsku tradiciju suživota triju konfesija, u kojoj ni jedna etnokulturna zajednica u čijoj podlozi je konfesionalna pripadnost, nije činila apsolutnu većinu stanovnitva koja bi imala svoje historijsko ime po nazivu zemlje u kojoj su zajedno živjeli: Bonjani, odnosno Bošnjaci, a danas Bosanci. Unošenje naziv Hercegovina pored Bosne u naziv ove federalne jedinice je posljedica stilizacije člana 25. Berlinskog ugovora iz 1878. godine u kome je rečeno: „Austro-Ugarska će zaposjeti pokrajine Bosnu i Hercegovinu i upravljat će njima“. Otuda se naziv Bosna i Hercegovina odomaio i upotrebljava se do danas, mada je historijsko ime naše srednjovjekovne države, a kasnije i osmanskog pašaluka bilo samo Bosna.
Greška je ZAVNOBIH-a bila to da Bosna i Hercegovina nije obnovila svoju državnost kao federalna jedinica po kriteriju svoga historijskog imena Bosna i svoga političkog (državnog) naroda Bosanaca, umjesto samo po kriteriju ekonomske i kulturne zasebnosti i nabrajanjem triju etničkih zajednica. Iako je obnovila svoju državnost po kriteriju ekonomske i kulturne zasebnosti, a ne po nacionalnom kriteriju ekonomske i kulturne zasebnosti, a ne po nacionalnom kriteriju, nije mogao da se izbriše stoljetni učinak velikosrpske i velikohrvatske nacionalističke „krtice“ koja je, u međuvremenu, od bosanskih pravoslavaca napravila Srbe, a od bosanskih katolika Hrvate (iako su svi predratni popisi do 1941.godine bili ne po nacionalnosti, već po konfesionalnosti). Taj se učinak našao i u etničkom definiranju Bosne i Hercegovine u Rezoluciji Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a da ona nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. A zapravo je bila samo bosanska i njenih Bosanaca sve tri etno-kulturne zajednice.
Upravo iz razloga što Bosna i Hercegovina nije postala federalna jedinica po načelu nacionaliteta, kao drugih pet federalnih jedinica, već iz razloga njene ekonomske i kulturne posebnosti, pogrešno je bilo definirati je po etničkim zajednicama koje u njoj žive, već je to trebalo učiniti po kriteriju njenih državljana Bosanaca (Hercegovaca) bez obzira kojoj etničkoj zajednici i konfesionalnoj grupi oni pripadali. Propust koji je 1943. napravljen, sve tri etničke zajednice platiće visokom cijenom pedeset godina kasnije u ratu 1992.-1995. godine, raspadom Jugoslavije, kada su ponovo oživjeli velikosrpski i velikohrvatski projekti da od Bosne prave hrvatsku i srpsku zemlju i da na račun bosanske zemlje prave veliku Srbiju i veliku Hrvatsku.
Ni 1943. godine kada se obnavlja bosanska državnost, u Bosni i Hercegovini nije se odlučivalo po kriteriju političkog odlučivanja samo Srba ili samo Hrvata ili samo Muslimana (kako su u to vrijeme Bošnjaci sebe određivali), svakog naroda za sebe. Tada su odlučivali Bosanci i Hercegovci, stanovnici Bosne i Hercegovine koji su sticajem historijskih okolnosti bili pravoslavni (Srbi), katolički (Hrvati) i muslimani (Bošnjaci) na svom zajedničkom narodnom saboru ZAVNOBIH-u. Provjeravanje političke volje naroda nije provjereno referendumom već sa puškom u ruci, svrstanog u partizanske odrede, brigade i divizije, koji su zajedno kao vijećnici ZAVNOBIH-a, odlučili da BiH, kao njihova država, bude Federalna Bosna i Hercegovina, i da njihovom zajedničkom voljom na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29.novembra 1943. u Jajcu, uđe u sastav Demokratske Federativne Jugoslavije. Ni 1943. godine, kada je obnovljena državnost BiH, ni 1992. godine, kada je stečena nezavisnost BiH, po međunarodnom pravu nisu mogli odlučivati Srbi, Hrvati i Bošnjaci svaki za sebe već najplemenitiji dijelovi tih naroda i drugih naroda koji žive u Bosni, ne dovodeći u pitanje ni vjersku, ni etno-kulturnu posebnost svakog od tih naroda.
Iako je kako smo naveli BiH 1943. godine definirana kao zajednička domovina bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, dakle naroda koji u njoj žive, velikosrpskim i velikohrvatskim nacionalistima iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske nije smetalo da BiH smatraju svojom nacionalnom teritorijom i da na toj osnovi prave planove za stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske.“
Ovaj tekst mali je doprinos razmišljanjima na temu „Da li ZAVNOBIH zaista ima svoje greške i da li iste i danas usporavaju određene političke procese u našoj državi?“
Svim građanima Bosne i Hercegovine želimo sretan Dan državnosti, Press služba Stranke za BiH TK-a.
