Sead ZUBANOVIĆ: Mnogi osviješteni Bošnjaci i Bošnjakinje su mi kazali da ova knjiga, naslova „Ko je bio Meša Selimović“, nije više moja, nego da pripada našem narodu i novoj bošnjačkoj književnosti u čije će temelje biti i ugrađena. A ja živim za dan kada će bošnjačka djeca umjesto velikosrpskih knjiga iščitavati, kroz nastavne programe, djela pisaca Bošnjaka, prije svih Isnama Taljića, Alije Nametka, Edhema Mulabdića, Mehmedalije Maka Dizdara, Envera Čolakovića i dalje redom...

Zaista se za dvadeset godina ove naše „demokratije“ nije desilo da jednog autora knjige, odmah po njenoj promociji, javno osude, popljuju i omalovaže novinski listovi: Avaz, Oslobođenje, Stav, beogradske Večernje novosti, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, urednik radio BIR-a Islamske zajednice BiH, pojedini imami, profesori književnosti Filozofskog fakulteta, pa neki od pisaca i mnogi prosvjetni radnici putem raznoraznih portala... I svi ti napadi su isključivo usmjereni na autorovu ličnost i kompetentnost, a argumentovana polemika o samom djelu se zaobilazi u širokom luku. Zaista je skoro neobjašnjivo kako su se u istom „safu“ našli svi pobrojani kada su njihovi politički, vjerski i svi drugi životni nazori, a prije svega interesi, nespojivi? Zašto oni horski i tako histerično upozoravaju javnost na opasnost od te knjige i skoro naređuju da se ne čita? Šta ih je toliko preplašilo?

Odgovor na ova pitanja je kratak i jasan. Umna elita, koja oblikuje bošnjačko javno mnijenje, u strahu je da će biti odbačena od strane naroda čije interese, navodno, zastupa. Mnogi od njih, iz različitih razloga, godinama evo, svjesno i nesvjesno, uspavljuju Bošnjake i rade na tome da mi opet nespremni dočekamo novi genocid. Oni se boje istine! A istina je da bošnjački narod, za razliku od komšija, ima intelektualce koji nisu njegova avangarda. Bošnjačka inteligencija ne živi za svoj narod, niti živi sa svojim narodom, ona samo živi od svog naroda! A zašto je to tako, široka je tema. Priznati da je od danas nešto crno, a pedeset godina se tvrdilo da je bijelo, nije lahko. To podrazumijeva priznanje vlastitog sljepila i neznanja. Za mnoge i gubitak pozicije. Da su se „oni“ pitali, nikada Hamdija Kreševljaković, koji je po profesiji bio učitelj, ne bi postao naš najbolji historičar, zato što se „oni“ pitaju, otkopavanje visočkih piramida je bilo čak i zabranjeno i nikada nije potpomognuto društvenim novcem. Oni su još uvijek na funkcijama sa doktoratima o socijalističkom samoupravljanju i diplomama iz perioda kada im je predsjednik države bio bravar i to im ne smeta. Za njegovog vremena su buduće hodže u Medresi učile zločinački Gorski vijenac napamet i u tom vremenu su ubijeđeni da su njihova vjera i Meša, jedno. A iz Srbije nam „prijatelji“, koji su čitavo vrijeme svojatali Selimovića, začudo, poslije ove knjige poručuju da je on i naš kao i njihov, potvrđujući tako da je rahmetli Alija Isaković, najveći bošnjački intelektualac, bio u pravu kada je odmah po izlasku 'Derviša' rekao za Mešu Selimovića da je megafon velikosrpstva. Novinar Miroslav Janković nas dobrohotno napominje da: „Andrićevom i Mešinom Bosnom vekovima teku potoci i reke krvi zato što se odvajkada veruje više ovakvim poput Zubanovića, a ne najumnijima“. Istinska briga onih koji ovako govore je što sada, poslije razotkrivanja podvale sa Mešom, nema više knjige kojom mogu udarati Bošnjake po glavi. Zaista je pametnom i išaret dosta.

Mnogi osviješteni Bošnjaci i Bošnjakinje su mi kazali da ova knjiga, naslova „Ko je bio Meša Selimović“, nije više moja, nego da pripada našem narodu i novoj bošnjačkoj književnosti u čije će temelje biti i ugrađena. A ja živim za dan kada će bošnjačka djeca umjesto velikosrpskih knjiga iščitavati, kroz nastavne programe, djela pisaca Bošnjaka, prije svih Isnama Taljića, Alije Nametka, Edhema Mulabdića, Mehmedalije Maka Dizdara, Envera Čolakovića i dalje redom...

Iz stoljetne rake ličnog prezira, koju je sam sebi, iz svoje naivnosti a po nagovoru drugih, iskopao i legao u nju, bošnjački narod mora ustati. Da li se sada ustaje ili se tek proteže, ili pomalo miče prstima, svejedno je. Najvažnije je da daje znakove života. A tek kada prohoda, progovori, znat će reći šta hoće, šta ga boli, šta voli. Sam sebi, ako Bog da, najviše će pomoći.

Promocija Zubanovićeve knjige „Ko je bio Meša Selimović“ u Gazi Husrev begovoj biblioteci u Sarajevu