Svaki petak, čim bi akšam počeo da pada i bijela sumaglica lagahno da klizi po našoj avliji, dok bi rumene ruže i žute lale zatvarale svoje latice, nana bi iz ljetne kuhinje donijela plitku zlatnu čašu punu vode i stavila na prozor. Razgrnula bi zavjese tek toliko da se vidi dio avlije. Znatiželjno smo je posmatrali dok bi to radila, obučena u cvjetne dimije i istu takvu bluzu. Na glavi je ovlaš zavezala bijelu maramu. Rumena i onako sitna kretala se po kući tiho i polahko. Stavivši čašu na prozor, otišla bi ponovo na verandu i vratila se sa tanjirom mirišljave halve. Tamna i sjajna, oblika kašike, savršeno poredana u krug, posuta krupnim šećerom, topila se u našim ustima.

• Nano, hoće mi nana Hajra doći da se napije vode? – pitala sam i gledala ka prozoru. Blaga svjetlost dopirala je kroz prozorska okna.

• Hoće sine, čim ožedni! – odgovorila bi nana, sjela na pod, podvila noge pod sebe, namjestila dimije, prstima uzela komad sjajne halve i tiho jela. Poredane jedna uz drugu, jele smo i gledale u čašu punu vode.

Nana Hajra je bila nanina komšinica, sitna, mršava ženica koja je živjela sama u trošnoj maloj kućici iznad Bajra. Svaki petak ujutro, nana bi nas spremila, uzela za ruke i mi bi se uputile uz Bajr.

Avliju je sakrivala drvena vratnica, koja su se otvarala uz škripu i otužan cijuk. Uzak putić, okružen raznim cvijećem vodio je do orahom natkrivene kuće. Uvijek svježe okrečena, širom otvorenih pendžera i vrata, iz nje se širio miris ruža. Na svakom prozoru su stajale tegle sa pokiseljenim rumenim laticama, umotane u šareni celofan i pričvršćene žutim gumicama. Oko kuće u saksijama raznobojno cvijeće a preko drvene ograde naredane tek oprane ponjave. Podno kuće stara česma iz koje je uvijek kapala voda.

Na jedinom širem betonskom dijelu avlije ispred kuće nana Hajra je nabacala šiljteta, u sredinu stavila veliku tacnu sa fildžanima i šarenim čašama punim đul-šerbeta.

• Evo meni mojih kona! – veselo bi uzviknula kada bi nas ugledala.

• Ih, ja gledam što vas to nema. Deder sjedite! – pokazala bi svojim tamnim rukama ma mekane spužve podno nje.

Naboranog, tamnog lica, suznih plavih očiju u kojima je bila neka iskra iz mladosti, osmjeh bi ozario njeno lice svaki put kada bi nas pogledala. Milovala bi nam kosu i u ruke trpala šarene šećerleme.

• E moja Đulso, ti bar imaš k'o da ti vode prinese kad budeš hasta – neki teški uzdah obuze joj srce i nastavi.

• Pog'le mene, sama i huda, ni kučeta ni mačeta, da mi šta bude niko ne bi znao. Umrla bi i žedna i gladna. – mahale su tužno glavama i glasno bi srknule kafu.

• Eh, jah! – dodala bi moja nana.

• Moja Hajro, imaš mene, zovi kad god ti zatreba, bio dan il' noć, u svaki nevakat!
Iz petka u petak odlazile bi mi nani Hajri i svaki put bi ona spomenula svoju tužnu sudbinu i samoću. Jednu zimu, zapada snijeg i ispred naše kuće napravi se velika prtina. Dođe i prođe petak a mi ne odosmo kod nane Hajre. Kasno navečer, na vrata nam dođe rođak Amir, uzdiše, zrak hvata, rumen i sav u znoju. I onako sa vrata reče:
• Tetka Đulso, preselila nana Hajra! – spusti se na prag, poge glavu i poče skidati snijeg sa pantalona.

• Uh, šta mi to reče! – sa nevjericom ga upita nana, prinese ruku ustima i tiho zajeca. Polahko se spusti na sećiju, stegnu jače maramu oko vrata i tiho u sebi poče da uči. Nas dvije, prislonjene uza zid, gledamo je tihe i tužne.

• Ne odosmo joj ovaj petak! – ponavlja nana i ruke lomi.

• Jadna i huda li je, umrje li mi gladna i žedna?

• Kukavna mi majka, a ja ne odoh kad joj najviše zatrebah!

• Umrje sama i niko joj ni čašu vode ne prinese! Teške li sudbe, majko draga - krupne suze teku niz nanino rumeno lice, uzdiše i plače za svojom konom, nanom Hajrom.
Pruži ruke prema nama, mi priletismo i zagrlismo je, udišući daleki miris proljetnih ruža iz Hajrine avlije.

I dok sneno čekamo pored prozora nanu Hajru da dođe i napije se vode, teška izmaglica proli se po avliji. Na trenutak k'o da osjetih lagahni dodir po glavi i tihi uzdah. San me polako savlada i u trenu prepoznah miris proljetnih ruža, težak i opor, kako mi golica nozdrve, uljuljkujući me nježno i tiho, sve dublje i dublje, poput same mjesečine koja se otima zagrljajima bijele sumaglice koja klizi oko našeg prozora.