Na dan 9.januara 2016.godine Bošnjaci se sjećaju genocida koji je tokom 1992-1995. godine počinjen nad njima. Širom domovine i dijaspore upriličena su druženja, tribine, izložbe, okrugli stolovi i drugi skupovi kojim Bošnjaci žele na dostojanstven način obilježiti ovaj dan. Građani se podsjećaju da je na današnji dan otpočela agresija na Bosnu i Hercegovinu čije su posljedice bile oko sto hiljada ubijenih, milion protjeranih, hiljade silovanih, otkrivene i neotkrivene masovne grobnice, zločinci koji još uvijek slobodno šetaju i dr.

Bošnjačka kulturna zajednica u BiH bila je isplanirala zajedničko druženje sa članicama Udruženja ''Gračaničko keranje'' iz Gračanice, ali je zbog snježnih nanosa odlučeno da organizatorke druženja Mersada Nuruddina Agović i Azemina Ahmedbegović, svaka u svom okruženju održe prisutnima čas o 9.januaru – Danu sjećanja na genocid nad Bošnjacima. Predsjednica Udruženja Azemina Ahmedbegović je o današnjem danu razgovarala sa svojim članicama, a profesorica Agović sa grupom sugrađanki. Recitovani su i prikladni stihovi na tu temu.

Sestra 'Zlatnog ljiljana' Nadira Brice, Samira Brica je govorila o svom bratu: ,,Svake godine, svaki januar poredim sa januarom 1993. godine. I onaj januar je bio hladan. Nije padao snijeg. Bila je studen od koje je pucalo drveće, a pogled se maglio. Tog januara sam posljednji put vidjela rahmetli Nadira. Bio je moj najbolji prijatelj, moj uzor i moj brat. Imao je samo 22 godine kada je poginuo.

Nadira je pokazala sliku brata Nadira Brice, nosioca Zlatnog ljiljana

Ovo je dan kada se trebamo sjetiti najvećih heroja naše domovine, a jedan od njih je svakako i moj Nadir koji je dao svoj život ne ustuknuvši ni koraka pred neprijateljem. Dok većina stanovnika i njegovih vršnjaka nije shvatala šta se sprema i kakvo zlo prijeti gradu, Nadir je otpočinjao pripreme za odbranu svog grada i domovine. Bio je jedan od osnivača Patriotske lige u G. Vakufu, te učestvovao u patrolama gradom i stražama, čuvajući najvažnije objekte u gradu. U tajnosti, krijući se odlazio je da obučava svoje vršnjake, a i starije kako da se suprotstave agresoru.

U drugoj polovini januara 1993. godine neprijateljske snage HVO-a su pokrenule ofanzivu velikih razmjera kako bi osvojile Gornji Vakuf. U tom napadu pored daleko brojnijeg ljudstva agresor je koristio i oklopna borbena sredstva i sve vrste artiljerije. Nadir Brica ni tada s par hrabrih saboraca nije razmišljo o povlačenju, u mislima mu je bila njegova porodica, njegov grad i domovina. Agresori nisu ni slutili da su pred njima borci koji su spremni dati život, a ne povući se. Jednom prilikom sam ga pitala zašto je toliko hrabar, zašto drugi nisu takvi i bježe sa ratišta? Rekao mi je: ,,Kada bih napustio položaj stidio bih se proći ulicom, stidio bih se samoga sebe.“

Nažalost, tu je, na Seocima, zajedno sa trojicom hrabrih saboraca Nadir izgubio svoj mladi život. Postao je simbol otpora svog Vakufa, svoje domovine. Za ispoljenu hrabrost i nepokolebljivost rahmetli Nadir Brica je posthumno odlikovan najvišim vojnim odlikovanjem 'Zlatnim ljiljanom'. Osim što je bio hrabar mladić, Nadir je pisao i pjesme. Iza njega su ostale desetine pjesama sakupljenih u zbirku, u čijem objavljivanju su ga spriječili rat i pogibija. Za ovu priliku izdvojila sam dvije njegove pjesme.'' – veli Samira.

Pitaš me majko: „Kamo se spremaš sine u ovaj odsutni i mržnjom okovan sat?“ Idem majko... idem da branim tvoje ime, tvoju čast i lunu u srpnju sa zvijezdom, kako u noći, tako i na grudima ti. Idem, da branim majko, nevini plač brata svog. I sestrin uvojak u osmijehu, I zlatni joj zadjenuti ljiljan, tek ocvali za uhom. Idem majko da branim očeve ruke i aleje bagremova koje on zasadi i kroz čije ću redove da odem. Ne plači majko, no hrabra budi i isprati sina svog. Prisustvo prisustva moga traži u zavjetnoj krvi, kojom su mi pretci, od neolita do dalekog sutra, oplemenili dušu bivstva mog. Pitaš me majko: „Kamo se spremaš sine u ovaj odsutni i mržnjom okovan sat?“ Idem majko da branim ovu pjesmu, i njenoj srži, sve što pripada. (Nadir Brica, 1992. god) NOĆAS ĆU MAJKO U PONOĆ POĆI JER DRUGA MAJKA NA MENE ČEKA DO SLOBODE MI MORAMO DOĆI TAMO GDJE NAŠA JE MODRA RIJEKA NE DAJ SVOM SRCU DA ZA ME BRINE NE ŽALI MAJKO ŠTO IMAŠ HEROJA JA DUŠMANE MORAM TJERATʾ DO DRINE JER SVE DO TAMO MAJKA JE MOJA Ref. ZNAM MAJKO ZNAM LIJEPO JE ŽIVJETI ALʾ ZAŠTA ĆU UMRIJETI JA JOŠ LJEPŠE JE UMRIJETI NOĆAS OBUZDAJ MAJKO SUZE SVOJE KAD MOJ OLOVNI KORAK KRENE POMOLI SE MAJKO ZA NAS HEROJE U MISLIMA SVOJIM BUDI UZ MENE Ref. ZNAM MAJKO ZNAM LIJEPO JE ŽIVJETI ALʾ ZAŠTA SAM UMRO JA JOŠ LJEPŠE JE UMRIJETI (Nadir Brica, 1992. god)

Nadirova sestra Samira je svom bratu posvetila stihove koje je napisala:

Sječanje na Krč Iz mira u rat u prošlost u odlazak vraća me iz daljine moj plač Vječito tamna brda pamtim tamu i likove ili sjene nad njima Stvarno i jezivo kao noć pogibije Gore to je moj plač pošto ga nisu zaustavili kao mene Kao nestvarno Kao iz nestvarnog dolazi sa vječito tamnih brda lik ili sjena moj plač moja slutnja noć bez povratka 22. januar (Samira Brica, 1994.)

Druženje sa obje grupe učesnika prošlo je u znaku bolnog sjećanja na 9.januar. Azemina Ahmedbegović je za kraj poručila da se danas, 9.januara dokazuje istina o genocidu nad nevinim Bošnjacima. (N.A.)