"Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je." (El-Ahzāb, 33:59)

Elmedina MUFTIĆ: Predugo smo živjeli u ćoškovima ljudskih prava, predugo smo preživljavali od mrvica ljudskog dostojanstva, da bi smo se danas tako olahko odrekli toga. Sloboda je imperativ življenja, zagarantovana svakome od nas samim rođenjem. Gospodar nas je stvorio slobodnima, na nama je da li ćemo takvima ostati ili ćemo se povijati kud vjetar puše.

Kad je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka srušen komunizam kao društveni, politički sistem na teritoriji bivše Jogoslavije. Kad smo kao narodi oslobođeni tereta jednoumlja i ateizma, rodila se nada da je pred nama renesansa ljudskih prava i sloboda.

Predugo smo živjeli u ćoškovima ljudskih prava, predugo smo preživljavali od mrvica ljudskog dostojanstva, da bi smo se danas tako olahko odrekli toga. Sloboda je imperativ življenja, zagarantovana svakome od nas samim rođenjem. Gospodar nas je stvorio slobodnima, na nama je da li ćemo takvima ostati ili ćemo se povijati kud vjetar puše.

Za slobodno ispoljavanje vjere, za nacionalni identitet i za državu u kojoj ćemo svi imati zagarantovana prava koja čovjeka čine dostojnim življenja, pale su mnoge žrtve u protekloj agresiji Srbije i Crne Gore na BIH. Toliko je šehidske krvi proliveno da se možemo i moramo osjećati slobodni u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Šehidi su ugradili svoje živote u temelje ove države da bi mi danas nesmetano mogli biti ono što jesmo, Bošnjaci, muslimani i mu`mini. Po svim konvencijama o ljudskim pravima, pravo na slobodu vjere spada u elementarna prava čovjeka. I zato me čude glupe i nadasve morbidne odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) po kojoj se uposlenicima u pravosuđu zabranjuje nošenje vjerskih obilježja, gdje nam nekolicina pametnjakovića pokušava oduzeti pravo na slobodu vjere i slobodu pokoravanja i ispunjavanja Allahovih dž.š. naredbi. Treba si doista biti „inetelekutualno nadaren“ da bi se donosile ovakve odluke koje se kose sa svim konvencijama o slobodi ispoljavanja vjere. Nošenje hidžaba nije pitanje nikakvog simbola, nije pitanje modnog detalja niti obilježje koje može a i ne mora da bude prisutno na čovjeku ili uz čovjeka. Hidžab je za ženu pripadnicu islama farz, Allahova dž.š. odredba o kojoj se ne raspravlja. Hidžab nije nikakav rekvizit, nego je sastavni dio identiteta onih žena koje se pokoravaju ovoj Allahovoj dž.š. odredbi. Nisam teolog i ne želim da sa teološkog aspekta tumačim ovakve nebulozne odluke ozbiljnih institucija, teološko tumačenje će dobiti od IZ u BiH kao krovne duhovne institucije koja štiti prava vjernika. Kao slobodan građanin ove zemlje, kao osoba koja priznaje samo principe slobode i djelujem u skladu s istima, želim da poručim svima koji se namjerno ili nenamjerno usuđuju da diraju tamo gdje se dirati ne smije.

Hidžab je moje pravo, moj živo i moj izbor. Hidžab je sastavni dio moje ličnosti, moja sloboda za koju sam spremna boriti se ne žaleći ni život. Hidžab je moj i samo moj izbor, moja odluka o kojoj niko osim mene same nema pravo da odlučuje. Smatram diskriminacijom krajnje vrste ovakve odluke VSTV BiH u kojima se osobe ocjenjuju prema vanjštini odnosno odijelu koje nose, a ne po sposobnosti koju posjeduju. Moje pravo je da se oblačim kako želim, nikome ne određujem kako će da se oblači, ali zabranjujem i drugima da odlučuju kako da se ja oblačim, odnosno da me diskriminiraju u vezi mog načina oblačenja. Bosnu i Hercegovinu vidim kao zemlju u kojoj su zagarantovana ljudska prava, bez diskriminacije po vjeri, naciji, rasi… Ili se varam. Možda je ovo zemlja u kojoj nema slobode, ili je opet ima ali ne za sve. Možda je ovo zemlja po mjeri samo jednih, dok neki drugi treba da se prilagode… Ne! Što smo se prilagođavali , prilagođavali smo se! Za sebe ne tražim ništa više od onoga što drugi odavno imaju. Svojim načinom oblačenja ne uznemiravam nikoga, nikome ne činim nepravdu, isto kao što ni meni ne čine nepravdu oni koji se oblače drugačije. Za mene je sloboda čovjeka stil života svjesna da moja sloboda prestaje tamo gdje počinje pravo i sloboda drugog čovjeka. Ali isto tako pokušavam da izborim da i sloboda drugog prestaje tamo gdje počinje moje pravo i sloboda. Tražim li previše! Ovo smatram alarmom! I zato sam više nego zabrinuta! Jer ovo doživljavam tek početkom, koji govori slijedeće: prvo ćemo uklonit mahramu iz državnih institucija, onda ćemo u sljedećoj čistki hidžab ukloniti iz realnog sektora, pa ćemo ga uloniti iz škola, onda ćemo hidžab ukloniti iz života. Vrlo studiozno razrađen plan, koji ovoga puta neće da prođe. Jer su žene naučile šta znači sloboda. Niko više neće u naše ime da određuje kako ćemo da budemo obučene. Niko više neće da nas diskriminira po bilo kojoj osnovi. Prošlo je vrijeme kad su našim nanama skidali feredže pod pritiskom Tita, Partije i Drugova. Naši šehidi su dali živote za našu slobodu, naše gazije nam i danas svojim životima garantuju tu slobodu, i, mi žene smo same spremne boriti se za istu. Znam da je u pravosuđu vrlo moderan i zastupljen način da se u radno vrijeme u radnim prostorijama radi jutarnja gimnastika bez odjeće na sebi. Pa možda im se to osladilo. Ne znam. I to je sloboda! Ne bi je uzimala za zlo, samo neka ne diraju u moju slobodu.

Jednom izvojevana sloboda se nikad više ne pretvara u ropstvo. I zato moje pravo na hidžab nikad više neće biti upitno. S hidžabom polažem puno pravo da radim u svim institucijama države, u skladu sa svojim intelektualnim, obrazovnim , stručnim mogućnostima. Hidžab je moja pokornost Bogu, moja odluka da živim u skladu s principima vjere islama, moje zagarantovano i neosporno pravo, koje koristim i koje mi niko ne može oduzeti, jer je to zadiranje u ljudska prava, koja vjerujem da su spremni da brane svi ljudi koji slobodu doživljavaju kao imperativ. Meni ne smetaju ni drugi ni drugačiji, tražim da ni ja ne smetam njima. Moj hidžab ne treba da bude problemom bilo koga, dok za mene pretstavlja izbor, pravo, slobodu i stil života. Odluka je moja… Hidžab je moj izbor, a izbor nije samo pravo nego i obaveza. Slobodna sam onoliko koliko sebe učinim takvom. Moja spremnost da se borim za slobodu, jača je od njihove potrebe da me učine robom.

Pokoravam, Ti se Gospodaru, pokoravam, je moja snaga koju ne mogu da unište nikakve odluke, nikakva vijeća, moja sloboda je u meni u mom pogledu na svijet, u mom poimanju slobode…