Promotori knjige

Povodom promicije knjige "Krvave staze" autora Ali Daci iz Rožaja, pored brojni građana Rožaja prisutni su bili predsjednik organizacie “Kosovo za Sandžak” prof. Ismet Azizi i generalni sekretar BNV za Sandžak” Ahemdin Škrijelj sa saradnicima, govirili mr. Mehmet Bardhi, advokat Velija Murić, književnik Safet Hadrović Verbički, dok je moderator bio Mirza Luboder. Promocija je održana u čitaonici Narodne biblioteke Rožaje.

U nastavku objavljujemo osvrt na knjigu poznatog bošnjačkog pisca Safeta Hadrovića – Verbičkog i advokata Velije Murića.

---

Safet Hadrović Verbički, književnik


Osvrt na knjigu: Krvave staze, autor: Ali Daci,
Izdavač: Ars Poetika, Priština 2015. godine


Sve neka ostane zapisano
Kao pouka. Kao poruka
Onima koji će doći poslije nas
Sve Vam to kazuje pjesnik
Svjedok vremena.
dani Kurban Bajrama
mart mjesec 1999.godine. Rožaje.

Korijeni zla i kontinuitet njihovog trajanja
Vjekovima zadajani epikom kosovskom mita, pa čak i stihovima modernih pjesnika:
Koliko vojske pred nama, / toliko zemlje iza nas, srpski umnici Akademije nauka, vrha srpske svetosavske crkve, svesrdno podržani od strane dotadašnje jugoslovenske narodne armije, slijedeći ratne projekte: „Ram“ i „Spržena zemlja“,„3 – Z“zapaliti, zarobiti, zaklati); tajno osmišljenih od strane samog vojnog vrha, devedesetih godina prošlog vijeka, sa cjelokupnom mašinerijom ispraćenom u po bijela dana iz samog centra Beograda, a uz to još okićenom buketima cvijeća, krenula je u otvoreni razur države koja se do tada zvala Jugoslavija.
Za njima; za tom razularenom hobotnicom; iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, ostajala su popaljena i opustošena sela, čitave regije, ostajali su razureni gradovi, a njihovi zločini bivali sve veći i sve teže pojmljivi zdravom ljudskom razumu.
Ta bezumnost je dobila čak i prećutni legitimitet od strane perfidne svjetske politike koja je za nepojmljiva zlodjela i zločine učinjene prema Bošnjacima u Bosni i Albancima Kosova, unijela u politički a potom i pravni vokabular, termin: etničko čišćenje, kao da je riječ o nužnom
odstranjivanju sa čitavih prostora dveju država Bosne i Kosova, nečeg nečistog i nezdravog što treba pošto-poto zbrisati da ne postoji, a ne o genocidu izvršenom nad domicilnim narodima koji imaju svoje hiljadugodišnje historije trajanja, čija je jedina krivica u tome što su sljedbenici islama.
To od strane pravednih ukleto vrijeme - vrijeme divljanja bezumnika, za koje je jedan od prvih njihovih vođa, Karadžić sa Durmitora, slavopojno izrekao krajnju bogohulnu misao, da je u tom njihovom mandatu i sam bog Srbin, bilo je; ništa drugo do vrijeme cvjetanja zla, vrijeme sakatih
umom. Kud god su pošli, a pošli su kud god su htjeli, i činili sve što je njihovoj poremećenoj svijesti palo na um, za njima su ostajale samo krvave staze.
Zadnji čin tragedije bezumlja, čiji su vinovnici aktivni pripadnici iste te Jugoslovenske vojske (tada Srbija i Crna Gora nijesu bile podijeljene), izvršen je tokom proljeća i ljeta 1999. godine, kada su presretali, lovili, i snajperima nemilosrdno ubijali: djecu, žene i starce, koji su; od iste te vojske bježali sa Kosova, ostavljajući cjelokupnu svoju imovinu, da kao izbjeglice nađu spas u Crnoj Gori, koja tada, po izjavama njenih zvaničnika nije bila u ratu.

Ubistva izbjeglica
kidnapovanja i torture
Ti putevi očajnika koji su gajili nadu da će prelaskom preko sniježne Hajle i okolnih planina naći utočište i spas u Rožajama i okolnim selima (većina njih su ovdje imali blisku rodbinu), natopljeni su njihovom nevinom krvlju, postali su: krvave staze, kako i svjedoči istoimena knjiga koju je kao vjerodostojno svjedočanstvo o ukletom vremenu i zlim ljudima; za štampu priredio, i objavivši istu, od zaborava sačuvao publicista Ali Daci.
Ova knjiga nam neporecivo svjedoči da su na Giljevom Polju ubijeni: Faruk Murati iz Trebovića, koji je imao svega 18. godina, čije je tijelo masakriranmo.
Ubijen je i Arif Arifaj, koji se nakon što je zbrinuo porodicu u kolektivnom smještaju – Fabrika papira “Dekor” – Rožaje, povratio na planinu da se pobrine o stoci. Imao je 40 krava i teladi. Uhvaćen je od strane vojske, da bi nakon torture bio ubijen i bačen u jednu rupu.
Knjiga nam svjedoči o ubistvu trojice braće Redžaj. Mehmet, Ajet i Hatem (ubijeni 21. maja u blizini sela Balotići).
Knjiga nam svjedoči o ubijenom starcu: Musa Redžaj, koji se čitav život bavio isključivo poljoprivredom i stočarstvom. Njemu su; prije nego su ga prebili, oteli 5000 maraka. Ubili su ga pred porodicom kojoj nijesu dali ni da ga sahrane. Za sedam punih nedjelja niko nije smio prići da uzme njegove posmrtne ostatke. U toj grupi izbjeglica u kojoj je bio i stari Musa Redžaj, bilo je 54 muškarca – izbjeglice. Svi su zarobljeni i odvezeni u andrijevačke tamnice, gdje su svirepo mučeni punih dvanaest dana i noći.
Knjiga nam svjedoči o ubistvi Muhameda Bljakaja, čiji je leš nađen tek 13. jula 1999. godine. Knjiga nam svjedoči o ubistvu starca koji se zvao Sadik Ramčaj, koji je umro vezanih nogu sa Alijom Bećirajem, koji je takođe umro od batina vojske Jugoslavije, a čije tijelo je bez traga izgubljeno.
Knjiga nam svjedoči o ubistvima na Hajli, gdje su snajperom ubijeni: Sokol Lajći, Ramo Lajći, i starica Tana Husaj. Sokol je imao svega 15. godina. A Tana Husaj punih sedamdeset.
Knjiga nam svjedoči o svirepim ubistvima u selu Kaluđerski Laz, gdje su ubijeni: Labinot Kastrati, jedinac među šest sestara. Imao je samo 14. godina. Milazim Pelaj. Starica Nemka Brahimaj, rođena Demić, majka petoro djece, koja je tada imala punih 69. godina.

Ubijeni su:
trojica braće Brahimaj Redžep, Mursel i Šerif.
Knjiga nam svjedoči o žrtvama; ljudima koji su se zvali: Afrim Gjuraj i Selim Kelmendi, ubijenu u selu Gornji Bukelj.
Knjiga nam svjedoči o kidnapovanju šesnaest Albanaca od strane vojske- kidnapovanje izvršeno: 18. 4. 1999. godine. (potpunije; str. 108).
Knjiga nam takođe svjedoči o zarobljavanju trojice muškaraca iz bratstva Mavraj, dveju žena i jednog djeteta. Žene i dijete su držani punih dvanaest dana zarobljene u planinskoj kolibi. Daut, Alija i Idriz Mavraj; “držani su puna četiri dana i noći neprekidno vezanih ruku i nogu, na snijegu pod klekama, bationajući ih s vremena na vrijeme”. Nakon toga su ih vojnim džipom odvezli u Novi Pazar. Pod izgovorom da su ih kao opasne neprijatelje države uhvatili u Novom Pazaru, odveli su ih pred sud, gdje su ekspresno osuđeni: “bez advokata i porote po 30 dana zatvora”.
“Tokom 25-to dnevnog boravka u novopazarskom zatvoru, susreću se i sa drugim kidnapovanim Albancima: Sabit, Idriz, i njihov otac iz Kline, druga dvojica rodom iz Mitrovice, koji su živjeli u Novom Pazaru.. (potpunije: str. 109).
Neporeciva vrijednost ove knjige kao historijskog dokumenta, koja se odnosi na vrijeme cvjetanja zla, sastoji se u toke što pored imena žrtava, sadrži i njihove fotografije, potpune biografske podatke. Knjiga sadrži i nepobitnu činjenicu da su u pitanju izbjeglice, a izbjeglice su po svim normama običajnog i važećeg prava kod svih civilizovanih naroda, zaštićena grupa, oni kojima se štiti i čuva; i čast, i obraz, i život, što nažalost ovdje to nije uvažavano.
Takođe knjiga sadrži potpune podatke svjedoke zločina: njihova imena, fotografije, iskaze. Knjiga sadrži i imena izvršilaca zločina. Dakle; knjiga Krvave staze sadrži sve bitne činjenice za pokretanje krivičnog postupka za zločine izvršene nad civilnim stanovništvom.
Sa svim ovim nepobitnim činjenicama blagovremeno su upoznati svi relevantni međunarodni subjekti, a takođe i javno mnjenje.

Sudski postupak
i negacija zločina
Ovlašćeni od strane porodica i rodbine stradalih, advokati: Velija Murić, u ime Komiteta pravnika za zaštitu Prava i sloboda u Rožajama, i Zejnel Mekaj, iz Peći, u ime Odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, podnijelu su prvu krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Crne Gore – za specijalnog tužioca, dana: 18. 04. 2005. godine. Dopunu krivične prijave na istu adresu dostavili su: 14. 04. 2006. godine.
Postupak je tekao godinama, da bi krajem decembra 2013. godine, svi optuženi za zločine učinjene nad civilima, bili oslobođeni, zato što po riječima sudije Boškovića, “nijesu dokazani navodi optužnice”.
Takva drska negacija zločina i to od strane sudije Vrhovnog suda jedne države, može se formulisati samo kao izrugivanje pravdi.

Knjiga kao neoborivo svjedočanstvo
o bezumlju jednog vremena
Znajući kao nacionalno svjestan čovjek šta mu je nakon svega činiti, publicista Ali Daci, je; da bi napisao knjigu o tom sramnom vremenu i nedužnim žrtvama svojih sunarodnika, pitao svjedoke, skupio potrebnu građu, pa tek onda priredio i štampao knjigu sa jedinim opravdanim naslovom Krvave staze.
U knjizi je sve posloženo onako – kako knjiga takve tematike i treba da bude pripremljena. Ova knjiga će imati dug vijek trajanja, kao neoboriv dokaz da smo tih godina živjeli u vremenu sakatih umom.

Sve neka ostane zapisano
Kao pouka. Kao poruka
Onima koji će doći poslije nas
Sve Vam to kazuje pjesnik
Svjedok vremena.

(Promocija knjige Krvave staze, autor Ali Daci,
Centar za kulturu Rožaje: 15. 04. 2015. god.).

---

Advokat Velija Murić:

Žrtvama zločina vječni spomenik;
zločinu i zločincima trajnu presudu!
Dame i gospodo, zaista veoma težak trenutak, na jednoj strani jake impresije koje naviru iz stranica knjige koja nam je povod što smo tu, a na drugoj bol i sjećanje na ono vrijeme koje je autora zaokupilo idejom da ovom knjigom praktično zaustavi vrijeme.

Dragi prijatelji, poštovaoci pisane riječi,
Priče i kazivanja o devedesetim godinama prošloga vijeka, što sa ove vremenske distance nije bilo tako davno, trajaće onoliko koliko će o sudbinama onih kojih više nema, trajati sjećanje o vremenu koje niko od nas, čak ni u snu, nebi želio da se ponovi.

Kako je ljudski vijek u osnovi kratak a bez svake sumnje i prolazan, živa sjećanja se vremenom neminovno gube, blijede i konačno nestaju. Zbog toga, ne čudi kada se kaže: da ono što nije zapamćeno, zapisano i što nije pretrpjelo kritički istorijski i sud vremena, valjda kao i da se nije ni desilo. Slijedom te istine, usudjujem se kazati: osudjujem svakog pojedinca, svaki narod i svako vrijeme, koje iz kakvog nemara ili razloga koji nikada ne može biti pravim razlogom, dogadjaje, životne tokove, istine i neistine, pa čak i porodične rodoslove, prepušta zaboravu i vremenu koje odnosi sve - jer svaki zaborav je sam po sebi ljudski neprijatelj.

Ovo je zaista rijetka prilika, jer su sa nama i svjedok i svjedočenje o vremenu i ljudima, koji su svojevrsna protivteža zaboravu. Drugo izdanje knjige "Krvave staze", koja se od prve do poslednje stranice čita iz jednoga daha, nije ni roman, niti kakav esej o nečemu. Nije to ni zbirka pripovjedaka a još manje kakav lijepo sročeni izliv mašte razigranog pisca. Ona je po svom žanru, prije svega istorjia, ona je djačka čitanka a po najviše, na žalost zbirka teške istine o otsutnosti uma o poniranju, ljudskom besčašću i isčašenom vremenu. Isto tako a možda i po najviše, ona je faktografsko svjedočenje o ljudskom stradanju nevinih.

Ne obazirujući se na nevolje, godine, uzrast ili kakvo drugo ljudsko svojstvo žrtava, tada zakon jačega kao da se oteo kontoli svevišnjega, svakodnevno je odradjivao sulude naloge one sotone iz Beograda, valjda, provjeravajući do koje mjere čovjek može izdržati zlo bez mjere, bez insafa i granica neshvatljivog. Uz pokušaj da nadje odgovore ili pak čitaoca vješto navede, da sam prodre u sve kontroverze suludog dijaloga dželata i žrtve, ovo štivo koje je pred nama, prije svega kao obavezno pamćenje obavezuje, pa ga, da vrijeme ne utone u zaborav, treba isčitavati i danas i sjutra i sve dok nas bude bilo - jer stara je istina: - pored razuma i prošlost je nezaobilazna učiteljica budućnosti.

Ispisani redovi ove knjige, vraćaju nam sjećanje na ono vrijeme kada su se neki, nama do juče bliski ljudi, odjeveni u državne uniforme a naoružani arsenalom za koji smo svi od usta odvajali, pretvorili u ljudske zvijeri. Zar nije zvijer čovjek, koji pogazi oficirsku čast i vojničku zakletvu datu državi i narodu, koji mimo svega toga, naredi da njegov vojnik ubije dvanajestogodišnjeg Labinota Kastratija, iza koga ostade neutešnih šest sestara. Zar nje zvijer, vojnik koji u podignutoj marami Nemke Brahimaj, nehtjede da prepozna ljudski razum i samilost prema nedužnoj ženi. Zar nijesu zvijeri ili više od toga, vojnici koji uzeše Selima Kelmendija iz ruku ćerki i supruge Hajrije. Njegov otac Madjun, na daleko poznat po dobroti i poštenju i danas neutešno plače i kune a kad njega nebude više, ostaće kletva kao pamćenje surovom vremenu.

Sve ono i više od toga, čime se u knjizi "Krvave staze" rafinirano bavi naš autor, profesor, publicista, novinarski i televizijski izvještač Ali Daci, desilo se u vremenu od marta do prve polovine juna 1999. g., i to, što bi kazali, ne negdje tamo, već tu nadomak Rožaja. Upravo ovih dana, svojim proširenim i drugim izdanjem i prevodom, Ali Daci je okončao dugogodišnje istraživačko i spisateljsko umijeće na ovu temu, kojim je
Vidim, sa nama su brojni članovi porodica žrtava zločina koji su se te 1999. g., dogadjali na ovim prostorima. Uz zahvalnost autoru, što im je knjigom očuvao sjećanje na nemile dane, ja prema njima izražavam poštovanje što su opet u Rožajama koje im je bilo tada spas a sve ove godine i teško sjećanje. Sve ih znam, u njihove domove sa autorom knjige sam boravio više puta, pokušavajući da za potrebe krivičnog progona zlikovaca dobijem podatak više. Suočen sa nevjerovatnim ljudskim stradanjma nedužnih, sizifovski krenuo sam tada a to činim i sada, bez nagonskog straha u nepoznato i neizvjesno, pa sam zato i ja postao dio priče iz knjige koja je pred nama . Očigledno, sudska pravda ne samo da je izostala već je po svemu sudeći ona još uvijek daleko. Umjesto toga, knjiga "Krvave staze", ponoviću, je jedno veliko i trajno svjedočanstvo o tim danima, koja nije samo to, ona je istorija, ona je svojevrsna presuda i vremenu i ljudima, ako uopšte oni koje bih ja nazvao neljudi, takav atribut zslužuju. Ona je kamen spoticanja svim zlim naumima a istovremeno i opomena da se zločin ne zaboravlja, neoprašta i da se ne ponovi. Knjiga Ali Dacija, od prve do zadnje stranice, satkana je od istinitih činjenica i jezivih ljudskih priča i detalja, koji ostavljajući čitaoca na trenutke bez daha, dopiru do najačeg ljudskog bola. Originalnim kazivanjima ljudi, brojnim ilustracijama o zaustavljenom vremenu i sopstvenim svjedočenjem, autor nas na faktografsko istorijski ali istovremeno i literaran način, vodi iz dogadjaja u dogadjaj, iz sudbine u sudbinu, otkivajući istovremeno, nevinost žrtava i svojih sagovornika, njihovu ljudsku snagu i veličinu, istovremeno satkanu od snage života, ali i neizdrživog bola. Polazeći od samog naslova, koji sam za sebe praktično najvljuje svojevrsnu naraciju, preko njenog uzbudljivog sadržaja, koji je po mnogo čemu izdvaja iz žanrovskog, jeste posebna vrijednost knjige koja čitaocu bukvalno neda da je makar na trenutak ostavi, sve dok je isčitavanjem ne izlista do zadnje stranice. Posebni kuriozitet knjige su zaista vrijedne ilustracije, kojima kao da je autor, na samo sebi znani načn i faktografski uredjenom kompozicijom teme i sadržaja, ovjerio sve ono čime je godinama bio zaokupljen, da nepristrasno a samim tim i krajnje profesionalno, predstavi dogadjaje a da spontano žrtvama podigne najveći i najljepši spomenik koji nikada niko nemože srušiti.

Isto tako, ono što autora izdvaja, jeste njegov pristup po kome on ne ostavlja prostor izvjesnim književnim improvizacijama, koje su po nekad i dozvoljene. Na potiv, autor primjenjuje investigativni žurnalzam, dakle istražuje činjenice, provjerava ih i sve to podvrgava kritičkom sudu vremena, pa tek onda, mudro i u stilu iskusnog književnog stvaraoca, zrelo istinu pretače u pisanu riječ, ulazeći tako na mala vrata u društvo vlikih i neponovljivih.

Bez lične patetike, mada sam i ja, kakok sam već kazao dio priče iz knjige Ali Dacija, prepuštajući da to učine ili će učiniti, nadam se oni kojima je pisana riječ bolja strana, svjesno sam izbjegao da prezentiram djelove knjige. U mjesto toga i onoga što je dao u vidu zapisane istine, ipak za ovu priliku nezaobilazno je pomenuti, da je autor knjige "Krvave staze", dao nesebičan doprinos u realizaciji filsmskog ostvarenja reditelja Eda Murića, koji je u jednoj žanrovsko-eseističkoj formi dokumentarno-igranog dugometražnog filma "Svitanje" gledaocima nekoliko televizijskih kuća u zemlji i inostranstvu, takodje približio istinu, odaslao poruku i izrekao umjetnički sud o zločinu nad nevinima.

Moja pravnička umijeća su već deceniju i više zaokupljena slučajem koji je tema onoga čime se u knjizi "Krvave staze" bavi naš autor. Uz naša danonoćna druženja u traganju za istinom i nastojanjima da probudimo očigledno uspavanu pravdu, nošeni neminovnim ljudskim emocijama, prilikom susreta sa porodicama žrtvava zločina, suočavali smo se sa bolnim trenucima, kada bi zatečeni trenutkom, bukvalno i sebe smatrali žrtvama. Bilo je i onih trenutaka kada smo u porodicama žrtava grlili i darivali djecu koja su nas vidno doživljavala kao rodbinu, trenutaka kada bi nas emocije nadvladale do mjere sjedinjavanja sa onima koji su ostali iza žrtava zločina. Tako, zaista teško je bilo zadržati suze uz priču šest Labinotovih sestara, koje kako kažu tješi samo istina što je njihov dvanajestogodišnji brat Labinot, nevino životom platio i sebe ugradio u novi život i slobodu Kosova. Nosio je vodu i hljeb umornim civilima kada je 18. aprila te godne, na mostu u Kaludjerskom lazu, iz puščane vatre sramnih vojnika i isto tako tada sramne vojske u jednom trenu prekraćen život njegov, Nemke Brahimaj i njena tri sina.

Zaista bez pretjerivanja, ovom malom digresijom i mojim kratkim obraćanjem i obraćanjem mojih kolega promotera, ni približno nije moguće iznijeti sve ono što je satkano u uzbudljivo ispisanim stranicama knjige "Krvave staze" a posebno nije moguće dati sveobuhvatan sud o njenoj vrijednosti. Upravo zbog toga, kao svaka dobra i ova knjiga, čitaocu neće uskratiti zadovoljtvo da on, koji uvijek ima zadnju riječ, donese konačan sud, što je praktično njena najbolja preporuka.

Sasvim na kraju, vašu pažnju bih zadržao na jednom citatu iz mojeg dokumenta koji je ad-literam prikazan u knjizi našeg autora.

"I ako kada je riječ o žrtvama zločina, kod svakog razumnog čovjeka postoji trajan bol, ipak žrtve svih zločina pa i ovih, našle su mir u svojoj smrti koja mada jeziva biva uvijek ljudska. Zločinci ili oni koji zločincima opraštaju, makar oni bili njihovi najmiliji, čak i nakon svoje smrti, neće naći smisao svog postojanja niti smiraj svoje duše".

Hvala vam.

Velija Murić, adv.