Elmedina MUFTIĆ: Dostojanstvo je vrijednost na koju se ne smije nikad okačiti cijena. Bošnjaci su uvijek bili dostojanstveni i časni, ne znam zašto se u ovom vaktu prodaja dostojanstva smatra linijom pomirenja. Pomirenje se ne gradi na samoponižavanju, ne gradi se ni na lažnim susretljivostima i ustupcima. Pomirenje se gradi na prihvatanju istine i uvažavanju civilizacijskih vrijednosti u koje spadaju vjerska i nacionalna sloboda. Ako mi zabranite da kažem i dokažem da sam Bošnjak ne znam čemu onda i džamija; ako mi ne dozvolite da slobodno hodim ovom zemljom s ljiljanima kao simbolom moje nacije onda mi ne vrijedi ta riječ koju uludo trošite, a zovete je sloboda. Ako mi i na trenutak oduzmete identitet, trajno mi nanosite bol.

Ferhat-pašina džamija u Banja Luci, našem uhu bliska kao Ferhadija džamija izgrađena je 1579. godine. Izgradio ju je i uvakufio čuveni Ferhat-paša Sokolović. Ova džamija nije predstavljala samo spomenik islamske arhitekture i mjesto gdje muslimani obavljaju namaz, nego je bila blago u riznici svjetske kultrune baštine. Međutim, njezin značaj, ljepota i sklad kojim isijava nisu bili dovoljni da spriječe poremećene umove srpsko-crnogorskog agresora i domaćih četnika koji 07. maja 1993. godine planski postaviše eksploziv i uništiše ljepotu, kulturu, civilizaviju. Ali, tada i danas smo svjedoci da nisu uspjeli da unište njezinu snagu, dostojanstvo i trag koji je za sobom ostavila. Njezina snaga je bila jača od srpsko-crnogorskog barbarizma njihove potrebe da je zbrišu sa lica zemlje i zatru trag na mjestu na kojem je odolijevala vremenu i ranijih okupatora i osvajača. Svjedoci smo da banjalučka Ferhadija, kao i 700 drugih bosanskih ferhadija, nije mogla da se odupre srpsko-crnogorskom zlu, mržnji i fašizmu, ali i pokošena, ostala je uspravna u srcima ljudi širom svijeta bez obzira na vjeru i naciju.

Da mržnja nije prolazna kategorija nego genetika koja se prenosi s koljena na koljeno i biva jača i opakija iz generacije u generaciju, dokazalo se osam godina nakon rušenja, 07. maja 2001. godine, kada je položen kamen temeljac za obnovu banjalučke ljepotice, pri čijem polaganju su sistematski organozovani srpski teroristi koji sebi tepaju četnici (oko 4000) napali skupinu Bošnjaka, koji osim čistog nijjeta da Banja Luci, BiH i svijetu vrate ljepotu, druge namjere nisu imali. Međutim, fašizam ne umire on se rađa i živi, cijenu srpskog barbarizma, šovinizma i fašizma platio je i Murat Badić iz Cazina, koji nije preživio teroristički napad četničkih hordi mržnje.

Iako su instruisani i pomagani od strane velikosprske politike, srpski teroristi nisu uspjeli da zaustave izgradnju Ferhadije, i time podignu spomenik zlu i mržnji.

Dvadeset tri godine poslije rušenja, Ferhadija je obnovljena i sija u ponoj ljepoti i dostojanstvu, kojim može da zrači mjesto gdje se veliča Stvoritelj svega.

Srca Bošnjaka su puna ponosa kad vide kako se iz pepela rađa život. Obnovljena Ferhadija je dokaz da je nemoguće ubiti narod, kulturu, tradiciju i vjeru. I zato obnavljanje Ferhadije nije samo obnavljanje bogomolje, nego obnavljanje dostojanstva, ponosa, života, nade.

I taman kad nam se srca ispune ljepotom, kad preživimo i opstanemo i iz mezarova ustanemo jači i dostojanstveniji, s jasnim ciljem kud treba da idemo, nađu se neki da nam pokvare osjećaj.

Pokušavam da razmišljam pozitivno, da nađem moguća opravdanja za postupke koji mi se ne čine nimalo normalni, još manje mi se čine potrebnim u ovom trenutku bošnjačkom narodu, a tiču se otvaranja Ferhadija džamije zakazan 7. maja 2016. godine u Banja Luci, odnosno programa i protokola i zvanica koji su predviđeni za ovaj poseban događaj u historiji Bošnjaka. Pokušavam da razumijem ili pak naslutim političke poteze koji se kriju iza ovako snishodljivih postupaka naših vjerskih i političkih prvaka. Ne želim da budem od onih koji u svemu traže mahanu, ali ne mogu da budem ni od onih koji vide, a prave se slijepim, ne mogu, i ne smijem. Strah me.



Ne daju mi da šutim i pravim se da je sve u redu, da sam sretna i ponosna, oni čiji su životi uzidani u temelje ove države, oni čija krv je nevino prolivena i po čijim se kostima rasutim i danas gazi, ne daju mi da šutim majke šehida, jetimi, silovane djevojčice, djevojke i žene, ne daju mi da zatvorim oči slike užasa iz Manjače, Keraterma, Omarske i drugih logora u kojima i mučiše Bošnjake, ne daju mi da se pravim da je sve u redu hiljade grobnica rasutih diljem ove zemlje, ne smijem da šutim kad znam da nepravda caruje. Ne smijem da pokažem radost dok je ubica Murata Badića na slobodi. Ne mogu da aplaudiram Miloradu Dodiku na poklonjenim ćilimima obnovljenoj džamiji i da to promovišem kao gestom dobre volje, kad znam da je to politikantstvo, igra s inteligencijom našeg čovjeka, jer u vaktu u kojem jesmo dobra volja se pokazuje na vitalnim pitanjima, a ne na ćilimima, kojih džamiji ne manjka. Ferhadija je zastrta i bez Dodikove hedije. Ako je Dodik želio da pokaže dobru volju imao je on dosta prečih stvari da uradi, da krenemo redom, da prestane sa negiranjem genocida u Srebrenici i BiH od strane srpske vojske i policije, da se istinski pokaje i u ime sprskog naroda uputi izvinjenje žrtvama genocida i ratnih zločina, da osigura građanska prava koja pripadaju povratnicima Bošnjacima u manjem bh entitetu genocidnoj tvorevini, između ostalih, pravo na jezik, nacionalnu grupu predmeta, rad i ostalo. Da iz avlije Fate Orlović bez političkog odlaganja, kalkuliranja SPC ukloni bespravno izgrađenu crkvu. Da se javno odrekne presuđenih ratnih zločinaca, koji su osuđeni za genocid i druga zlodjela, a ne da ih veliča i od njih pravi heroje. Međutim, Milorad Dodik ništa od ovoga nije uradio, čak šta više radio je i radi sve suprotno i čemu onda ćilimi, da ih donese taman toliko da njima prekrije čitavu Bosnu i Hercegovinu ne može prekriti ni milimetar krvavog obraza.



Ne mogu da ostanem nijemi posmatrač na još jednu podvalu iliti autogol koji sami sebi zadajemo a tiče se "promocije" KORANA kojeg je s ruskog na srpski jezik preveo Mihajlo Mićo Ljubibratić, vojvoda i jedan od organizatora ustanka u Hercegovini 1875. U korist Srbije protiv Bosne. Neprimjereno i mjestu i događaju. Ponižavajuće za dostojanstvo Bošnjaka. Ne razumijem potrebu za ovakvim ispadima onih koji su ponijeli breme organizacije otvaranja Ferhadija džamije. Sigurno se i moglo i moralo bez Ljubibratića, uz svo uvažavanje njegovog truda na prijevodu Kur`ana časnog, ali mu ni vakat ni mjesto nije ovdje i sada. Ne znam kako se ne sjetiše da naprave promociju "Hadži Lojo" ili "Ilhamijin put u smrt". To bi valjda bilo proturječno datom trenutku u kojem treba da glumimo teletabise i onako retardirano jurimo jedni prema drugima uz povike "zagiliiii", u stilu mir, mir niko nije kriv, ni kad se dokaže.

Ono što je posebno poražavajuće jeste proglas IZ u kojem od onih koji žele da prisustvuju programu otvaranja Ferhadija džamije u Banja Luci 7. maja 2016. godine se traži da ne nose nikakva obilježja, vjerska i nacionalna, što bi u prijevodu na bosnaski značilo: Bošnjaci, odustanite sami od sebe; tog 7. maja zaboravite i ko ste i šta ste, budite svjesni samo kuda idete, a idete tamo gdje vam nije dozvoljeno da budete Bošnjaci, gdje još uvijek slobodno šeta ubica Murata Badića, ne smijete da svojim prisustvom uznemirite zvijer koja leži a reži, nego tiho na prstima dođite i još tiše i brže otiđite iz Banja Luke, koja eto kao da nije u Bosni i Hercegovini nego u Srbiji, pa se ljiljani razviti ne smiju. I dok se vi budete na prstima prikradali, oni što su vas kamenovali 2001. će sigurno opet naći razlog da vas vrijeđaju, oni će se potruditi da obuku majice na kojim su likovi ratnih zločinaca. I dok vi poniženo po zemlji hodite, oni će oholo da vas vrijeđaju.



Dostojanstvo je vrijednost na koju se ne smije nikad okačiti cijena. Bošnjaci su uvijek bili dostojanstveni i časni, ne znam zašto se u ovom vaktu prodaja dostojanstva smatra linijom pomirenja. Pomirenje se ne gradi na samoponižavanju, ne gradi se ni na lažnim susretljivostima i ustupcima. Pomirenje se gradi na prihvatanju istine i uvažavanju civilizacijskih vrijednosti u koje spadaju vjerska i nacionalna sloboda. Ako mi zabranite da kažem i dokažem da sam Bošnjak ne znam čemu onda i džamija; ako mi ne dozvolite da slobodno hodim ovom zemljom s ljiljanima kao simbolom moje nacije onda mi ne vrijedi ta riječ koju uludo trošite, a zovete je sloboda. Ako mi i na trenutak oduzmete identitet, trajno mi nanosite bol.

Ne vidim zašto nekoga treba da vrijeđa moje dostojanstvo i moja svjesnost o sebi. Zar i ove mjere opreza koje se provode u povodu otvaranja džamije nisu dokaz da u genocidnoj tvorevini postoji opasnost od srpskog ili pravoslavnog terorizma? Zašto se o tome ne govori slobodno, nego se nešto zamotava u celofan?

Kako bilo, Ferhadija će biti, sve drugo će proći. Ostaje samo još jedna propuštena prilika da pokažemo da smo faktor koji ima stav. Ovako ćemo još jednom pokazati da smo dezorjenitisani, frustrirani i poniženi. Da li će nam ovakve poteze halaliti generacije koje dolaze?