Aziz HUREM: Među ove ekstremiste koji marširaju Evropom možda bi trebali na prvo mjesto staviti one koji se deklarativno izjašnjavaju da im smeta svako ko nije kao oni, a, takvi su: Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj, Dodik i njegovi mali i veliki vukovi koji su mu pri ruci, Nigel Farage, Panos Kammenos, Viktor Orban, Jaroslaw Kaćinski, Geert Wilders, HC Strache, Marine Le Pen, Mateo Salvini, Silvio Berluskoni, Frauke Petry..., i kada bi poimenično nabrajali nevidi im se kraj. No, svi oni su stalni ili povremeni akteri zabranjenih ili jedva dozvoljenih pol. partija kao što je SDS, SNSD, SRS, Ravnogorski pokret, NPD, Afd, Front Nationale, NSDAP, FPÖ, PVV, LPF itd. a koje su opet u uskoj sprezi i sa onim koje su manje radikalne a, koje zapravo imaju slične ili približne ciljeve i programe, pa su zato bliže desnoj nego lijevoj ili srednjoj opciji.

„Po jutru se dan poznaje“, ako je suditi po ovoj poslovici, onda nam je mrka kapa. Jer, ako analiziramo nekoliko zadnjih predsjedničkih ili parlamentarnih izbora, ovdje i tamo, radikali raznih oblika i formata dobijaju na omasovljenju. Hronološki gledano, u cijelom Svijetu, samo u zadnjem stoljeću primijetno je da su sukobe svih oblika, i užih i širih dimenzija inicirali i proizvodili uglavnom, ekstremisti raznih boja.

Zašto i zbog čega u zadnje dvije tri decenije ponovo kvasa ta nacionalistička strast teško je objasniti? Ovaj fenomen je najizraženiji u Evropi, ali i u cijelom Svijetu, nacionalizam skoro pa uvijek najvažniji i najjači adut i argument za pridobijanje pristalica i prisvajanje vlasti, te ujedno i osnovni i glavni generator ratova. I upravo taj negativni nacionalizam je u ekspanziji i porastu u razvijenim „demokratskim“ zemljama zapadne Evrope - zamljama koje se skoro sapliću u demokratiji koja prijeti da pređe u anarhiju - a proteže se manje-više po cijelom Svijetu.
Je li se to narod zasitio mira? – u zemljama gdje vlada makar „relativni mir“ - pa glede onih koji bježe ispred ognja i mača hoće da i u sopstvenoj kući budu piromani. Je li to neki ekstremisti znadu bolji, kraći ili jednostavniji put do blagostanja i prosperiteta?
Šta je razlog pa na svakim sljedećim izborima u Evropi i Americi tobože uređenim i demokratskim zemljama i civiliziranim društvima ekstremisti dobijaju sve više glasova.
S druge strane imamo reakciju ili revanš onih koji se smatraju, potisnuti, pritisnuti, degradirani, uzurpirani, obespravljeni, protjerani, ....... ili .... a koji to u stvari i jesu.
Teško je vjerovati da ti evropski desničari imaju zdrave i poštene namjere. Zagovarajući vatreno svoj „humani“ koncept, sa velikom dozom averzije /da ne kažemo mržnje/ prema drugim i drugačijim, uz svoje stado pridobijaju samo one koji vjeruju da su im drugi krivi za njihov neuspjeh, loše stanje i nezadovoljstvo. Prije svega, kao da izgleda da se ta „bezlična masa“ zasitila punog trbuha i mirne jednolične svakodnevice pa za ne ostvarene svoje želje, traži krivca u drugom , umjesto u samom sebi.
Pojedinačne i grupne ekscese/atentate, odnosno, kako ih neki nazivaju teroristički akti su zapravo pojedinačni usamljeni paranoični delikti. Zavisno od doze pristrasnosti i od toga ko i kako prezentira javnosti - tako teške i tragične vijesti- i svakako od namjere novinara i reportera kakvom je bojom koji obojen, formira se javno mišljenje i zvanični stav u državi, društvu i općenito u javnosti, o onima i nasuprot onih prema kojima ta ekstremna svita ima animozitet i averziju odnosno mržnju.
I, dok se sve ovo dešava u „tobože“ demokratskim društvima i njihovi promotori se kite i šminkaju toplim izrazima lica, iz njihovog izlaganja i programskih ciljeva se može naslutiti ponovno prizivanje tamne prošlosti, fašizma, nacizma, i ponovna tragedija koja prijeti slabijim i nejačim – na svim stranama svijeta a pogotovo u Evropi.
Ne zaboravimo da su akteri i Prvog i Drugog svjetskog rata i onog zadnjeg u bivšoj Jugoslaviji /koji redovno treba nasloviti, naslovljavati i nazivati imenom „Velikosrpska agresija na ostatak Jugoslavije i nesrpske narode i međunarodno priznate države iz sastava bivše Jugoslavije“, da je to djelo očeva, djedova i pradjedova današnjih ekstremista.
Danas u Evropi, gdje i kada praktično nema ni gladnih ni žednih, nacizam/onalizam se razbuktava do te mjere da je za one druge egzistencija i koegzistencija vrlo upitna. Kriteriji prema kojim vas svrstavaju u nepodobne i nepoželjne je jako širok: vaš izgled i fizionomija, vaša kultura, boja kože, zemlja iz koje dolazite, jezik kojim govorite, vjera koju ispovijedate, odijelo u koje ste ili kako ste odjeveni...



Među ove ekstremiste koji marširaju Evropom možda bi trebali na prvo mjesto staviti one koji se deklarativno izjašnjavaju da im smeta svako ko nije kao oni, a, takvi su: Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj, Dodik i njegovi mali i veliki vukovi koji su mu pri ruci, Nigel Farage, Panos Kammenos, Viktor Orban, Jaroslaw Kaćinski, Geert Wilders, HC Strache, Marine Le Pen, Mateo Salvini, Silvio Berluskoni, Frauke Petry..., i kada bi poimenično nabrajali nevidi im se kraj. No, svi oni su stalni ili povremeni akteri zabranjenih ili jedva dozvoljenih pol. partija kao što je SDS, SNSD, SRS, Ravnogorski pokret, NPD, Afd, Front Nationale, NSDAP, FPÖ, PVV, LPF itd. a koje su opet u uskoj sprezi i sa onim koje su manje radikalne a, koje zapravo imaju slične ili približne ciljeve i programe, pa su zato bliže desnoj nego lijevoj ili srednjoj opciji.

Dugačka je lista nacistčkih partija u Zapadnoj Evropi čiji članivi su u konstantnom sukobu sa svim i svima oko sebe, vječito tražeći krivca u nekom drugom. Ti članovi nisu nikakva politička snaga, nego jednostavno buntovnici, huligani, besposličari, narkomani, nekvalifikovani i neškolovani koji su navikli da žive na račun roditelja do faze punoljetstva. Pa kada to više nije moglo, pali su na teret socijalnih ustanova, gdje im socijalna pomoč i subvencije svakako nisu dovoljne i zato redovno prizivaju period iz tridesetih i četrdesetih prošlog soljeća tzv. “Hitlerzeit/vrijeme Hitlera“ kako bi se u „legalnom bezzakonju“ domogli tuđeg blaga kao i u periodu 1936-45. -kada su pljačkali i prisvajali jevreski i ini kapital i imetak. Pa kako uvijek u životu biva -tuk na utuk- te da sve ima svoj eho, tako se najvjerojatnije i na drugoj strani aktiviraju protu snage kako bi svima stavili do znanja da i oni postoje. Ali, to svi karakterišu kao teroristčke akte ....
No, ovoga puta, - odnosno od strane drugih, u bijesu nezadovoljstva - oni iz suprotnog tabora, bez ikakvog koncepta idu korak dalje, te „nasumice“ birajući ciljeve napraviše tragediju u Madridu, zatim u Parizu, Londonu, Briselu, itd. – Mediji i analitičari nam kazuju da su oni marionete ili su u uskoj sprezi sa „IS“ –IDIL-ISIL-IŠIL i kako se još ne zove ta država koja ne postoji koja ih je tobože odaslala da na drugom kraju Svijeta prave teror i pomor ne bi li se eto odužili za višestoljetno ropstvo i za sadašnji hal u kojem se nalaze, a, za koje su krivi sami oni i njihovi ideolozi i nalogodavci.



Ne treba sumnjati da je ovo dobro smišljen posao od strane onih „do kojih je ne moguće dokučiti i koji vuku konce duboko iz pozadine“. Ko su ti daleki u pozadini, možemo samo nagađati.

A, da se historija ponavlja i, da je neki žele po svaku cijenu ponoviti potvrđuje činjenica da su u svim evropskim zemljama a, posebno u Austriji na zadnjim predsjedničkim izborima najviše glasova odnijeli ekstremisti kojima je deklarativno Islam i muslimani trn u oku i krivci za sve, i koji žele da zatvore svoje granice odnosno granice EU baš zbog navale beskučnika i nesretnika sa Bliskog Istoka. Mađarska, njezina komšinica već odavno to ne krije i javno se oglašava da Islam ne pripada Evropi /na šta je prilikom zadnje posjete ne urbanom gospodinu Urbanu reis ef. Kavazović održao lekciju, – u svoje kolo nastoje da pridobiju Njemačku i Švedsku, Belgiju, Holandiju, Francusku..., prizivajući nacional-socijalizam iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka.