Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||||
|
Komentari
TUZLANSKA MLADOST DA SE PAMTI Al riječ ako rekneš Neka bude teška kao svaka istina Neka bude rečena za čovjeka“ (Mehmedalija Mak Dizdar)
U Bosni i Hercegovini se stoljećima bivstvuje na ivici života, negdje na pola puta, taman toliko da se opstane i taman toliko da dušman nikad ne miruje. Negdje između provalije mržnje i grane spasa ljubavi. Tačno kako je Bosni rukom sudbine u emanet ostavljeno, da bude Džennetom na zemlji koji u sebi krije sve ljepote ali gdje nema pravde… Ni mjesec maj nije mogao da spasi sebe od užasa mržnje koja u sebi nosi zadahe smrti koji prijete da ubiju smisao postojanja. Da maj, ne bude mjesec mladosti, ljubavi, probuđenog i tek ustalasanog života pobrinuo se srpsko-crnogorski agresor koji 25.maja 1995. godine u 20:55 h sa planine Ozren, po naređenju Novaka Đukića, ispali granatu na najuži centar Tuzle, odnosno gradsko šetalište, na kojem se okupljala mladost Tuzle i Bosne i Hercegovine, koja je ubila 71, a ranila oko 150 osoba. Srpsko-crnogorski zlotvori, zadojeni četničkom mržnjom i omamljeni smradom tamjana ne osjetiše miris behara i bagrema, miris rascvjetale mladosti koja u sebi nosi snagu budućnosti. Pogled prekriven mrenom mržnje ih zaslijepi pa nevidješe ljepotu proljeća koje se oslikavala na licima onih čija duša zaigra u taktu prve ljubavi, čija stvarnost mjerena otkucajima srca koje osjeća da voli bijaše ljepša od najljepšeg sna, mladost koja ne prepozna opsanost mržnje jer vjerova u snagu ljubavi. Oni koji su odgajani uz najmračnije stihove genocidnog „Gorskog vijenca“, nisu u stanju podnijeti sreću onih kojima je ljubav lozinka, a osmjeh identifikacija, nisu mogli da se pomire s činjenicom da unatoč trogodišnjoj agresiji, ubijanju, progonu, silovanju, genocidu, urbicidu i ostalim zvjerstvima kojima su BiH i njezini građani posebno Bošnjaci bili izloženi, nisu uspjeli da ubiju duh Bosne koji živi i koji je snažio svakim njihovim počinjenim zvjerstvom. Oni su ubijali nas, a njih je ubijala naša potreba da preživimo, opstanemo i sačuvamo ljepotu Bosne i Hercegovine i smisao postojanja koja se opisuje s riječi ljubav. Ojađeni u svom četničkom zloduhu kojeg se ne mogu stoljećima osloboditi, odlučili su se za smrt, kao odgovor na život, na mržnju kao odgovor na ljubav, na suze, jecaje i ukočene poglede kao odgovor na probeharalu mladost koja priziva budućnost. Ispalili su granatu smrti i svirepo onako u stilu četnika, u stilu kukavica bez lica i naličja u stilu zla s najmračnijim scenarijem ubili 71 osobu čiji prosjek starosti je bio 24 godine. Ubili su budućnost u povoju, ubili su njihovu djecu i djecu njihove djece, ubili su svaki oblik humanosti i svaki osjećaj da čovjek pripada ljudskom rodu kao nositelju emaneta od Gospodara preuzetog. Ubili su harmoniju i sklad su ubili i Svemir su ubili u onom otvorenom pogledu koji osta željan života dvogodišnjeg Sandra Kalesića. Ubili su sve nas nebrojeno puta… Namjera je bila zatrti trag, ubiti nadu, raspametiti čovjeka i natjerati ga da postane zvijer, probuditi i rasplamsati zlo u srcu i duši gdje stoljećima živi ljubav i tako odsvirati kraj u kojem će pobijediti mržnja. Nisu uspjeli. Ljubav je pobijedila. Njih 71 su umrli da bi se živjelo. Postali su zalog za ljubav, odgovor za smrt. Oni su u stilu prve ljubavi, prvog uzdaha, prvog drhtaja srca, u stilu pobjednika, u stilu onih kojima je nepravda učinjena prešli s onu stranu rijeke, da svjedoče i opominju. Oni su tamo gdje kraj označava novi početak, tamo gdje duša počinje svoj život, tamo gdje mi tek trebamo doći dok svoj zadatak ispunimo. Dok njihov emanet do kraja iznesemo. Oni su otišli da bismo mi živjeli. Mi smo ostali da istinu pretočimo u pravdu. Da ne odustanemo dok se zločinci i počinioci i nalogodavci ne dovedu pred lice pravde. Mi smo ostali da dokažemo istinu, a ne da opraštamo, samo oni imaju pravo na oprost mi imamo pravo na pravdu. Oni koji posijaše smrt su i danas na slobodi, odgajaju nova pokoljenja zlikovaca koja će za zadatak imati da ispale neki novi plotun smrti na neku novu bosansku i bošnjačku mladost koja će u nekom novom vremenu da zasmeta njihovoj mržnji i smradu tamjana. Dok srpsko-crnogorski sijači smrti uživaju u svjetlu slobode i krvavim čizmama gaze po kostima i krvi svojih žrtava bez straha od suočenja s pravdom i osudom, mi obilježavamo 21. godinu od Tuzlanske kapije smrti, dostojanstveno izgovarajući imena onih koje su oni poslali u smrt: Sandro Kalesić, 2 godine Lejla Atiković, 14 godina Suzana Đušić, 14 godina Suzan Abulismail, 15 godina Muris Fatušić, 15 godina Vesna Kurtalić Veca, 15 godina Indira Okanović, 16 godina Elvira Hurić, 16 godina Lejla Bučuk, 16 godina Adnan Beganović, 16 godina Elvis Alagić Enko, 17 godina Ilvana Bošnjaković, 17 godina Sanja Čajić, 17 godina Selma Čaušević, 17 godina Vanja Kurbegović, 17 godina Adrijana Milić, 17 godina Selma Nuhanović, 17 godina Almir Jahić Bato, 18 godina Adnan Hujdurović Kindže, 18 godina Samir Čirak, 18 godina Asmir Bakalović, 19 godina Almasa Ćerimović, 19 godina Razija Djedović, 19 godina Alem Hidanović, 19 godina Nenad Marković Nešo, 19 godina Edin Mehmedović, 19 godina Edisa Memić, 19 godina Nihad Šišić, 19 godina Armin Šišić, 19 godina Azur Vantić, 19 godina Asim Slijepčević Asko, 20 godina Edhem Sarajlić, 20 godina Rusmir Ponjavić, 20 godina Dijana Ninić, 20 godina Nešet Mujanović, 20 godina Damir Kurbašić, 20 godina Šemsa Hasičić, 20 godina Ago Hadžić, 20 godina Amir Đapo, 20 godina Zada Dedić, 20 godina Elma Brguljak, 20 godina Edina Ahmetašević, 20 godina Amir Čekić, 21 godina Amira Mehinović, 21 godina Edin Mujabašić Mony, 21 godina Raif Rahmani, 22 godine Elvir Murselović, 23 godine Jasminka Sarajlić, 23 godine Mustafa Vuković, 23 godine Admir Alispahić, 24 godine Azur Jogunčić, 24 godine Franc Kantor, 24 godine Hasan Hrustanović, 25 godina Senahid Salamović, 25 godina Savo Stjepanović, 25 godina Amir Đuzel, 26 godina Senad Hasanović, 26 godina Adnan Zaimović Garo, 27 godina Damir Bojkić, 27 godina Nedim Rekić, 27 godina Sulejman Mehanović, 28 godina Samir Mujić, 28 godina Šaban Mustačević, 29 godina Nedim Hodžić, 30 godina Jasminko Rosić, 32 godine Fahrudin Ramić, 34 godine Indira Borić, 36 godina Pera Marinović, 37 godina Jelena Jezidžić Stojičić, 44 godine Hamdija Hakić, 48 godina Ilinka Tadić, 53 godine. Kao rijeka čiji talasi nose ljubav s usana silaze imena njih sedamdeset i jedno, da se pamti, da se čovjek skameni pred zlotvorom kojeg iz sebe iz svoje utrobe iz svog poroda iznjedri. Grme nečujni uzdasi, grme a zvuk im se ne čuje, jer neda prekinuta mladost da se nad njome u očaj pada, umjesto očaja iz duše grmi molitva kao kletva, kao nada, kao pravda. S drhtavih usana silaze imena u stih pretočena što ga pjesnik nekad davno zapisa kao predskazanje... „Nikad se zbog toga nećemo rastati mili Nikad se nećemo rastati Nikada tijelu mog tijela Dušo moje duše Nikada Znam…“ Zločinac Novak Đukić je pravomoćno osuđen na 25 godina zatvora za zločin ili genocid nad mladosti Tuzle, ali je isti u bjegstvu i nedostupan je Pravosuđu BiH, možda i jeste moguće pobjeći iz ruku ovozemaljske pravde, ali niko nije niti iko može pobjeći od Onog koji vidi sve. Svi ćemo mi s onu stranu rijeke, da okusimo slast onoga što na Zemlji činimo. Svi mi, pa i zlotvor Novak Đukić i njegova bratija po ideologiji zla. Čisto da podsjetimo da je puno načina da vlast s onu stranu Drine pokaže svoje dobre namjere, jedan od načina je i da uhapsi i isporuči BH pravosuđu Novaka Đukića i ostale ratne zločince koji svoje utočište nađoše u zemlji, koja je bila agresor i nalogodavac zla, a sad se pravi kao „prijatelj“ hvala im za to. |