Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Vijesti


Nove knjige u izdavaštvu Bošnjaci.Net
IZ ŠTAMPE IZLAZI KNJIGA "PRIČE SLUČAJNIH PROLAZNIKA" AUTORA MUHAMEDA MAHMUTOVIĆA
Procitaj komentar

Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 19. June 2016. 00:06:17


Narednih dana u Sarajevu u izdavaštvu web magazina Bošnjaci.Net iz štampe izlazi zbirka pripovjetki istaknutog bošnjačkog književnika Muhameda Mahmutovića. Zbirka nosi naslov "Priče slučajnih prolaznika". Ovo je šesta po redu Mahmutovićeva knjiga. I u ovoj Mahmutovićevoj knjizi recenziju je napisao ugledni bošnjački akademik prof. dr. Ferid Muhić.

Nakon izlaska knjige iz štampe prva promocija će biti održana u Sarajevu, 08.jula u velikoj sali Gazi Husrev begove biblioteke sa početkom u 18 sati. Kako saznajemo na promociji će prisutsvovati veliki broj poznatih ličnosti i medija.
Svi ljubitelji pisane riječi su dobrodošli, bujrum!

Novinar i književnik Muhamed Mahmutović rođen je u Krakači kod Cazina. Surađuje sa mnogim medijskim kućama u ulozi političkog analitičara, kolumniste ili autora televizijskih priloga. Mahmutović je do sada objavio šest knjiga:“Pokošeni cvjetovi Krajine”, “Bogatstvo beskućnika”, “Inat bosanskog goluba”, “Pacijenti” i "Tihe likvidacije" i "Priče slučajnih prolaznika".
Sve knjige su izašle u izdavaštvu Bošnjaci.Net iz New Yorka. Knjige su prevedene na strane jezike i doživjele su više izdanja.

Mahmutović se takođet pojavljuje i kao recenzent u više literarnih ostvarenja, te kao autor književnih prikaza poznatih svjetskih bestselera.

U književnosti prati postmodernistički model pisanja, uz mnogo dinamike, što mu je donijelo veliku popularnost kao romanopiscu.

Član je Bošnjačkog akademskog foruma (BAF).

U nastavku za sada objavljujemo jednu priču i recenziju akademika Muhića. U narednom periodu bit će više riječi o knjizi...



Strastveni pušač

“Veza između cigarete i čovjeka je najdirektnija i najstrastvenija. Ona izgori za njega, a on umire za nju.”


Vojničke čizme je mrzio, kako mi reče, još iz vremena kad ih je morao usred ljeta obuti i pješačiti trideset pet kilometara do mjesta gdje su imali prvo gađanje bojevom municijom u bivšoj JNA. Sad nije znao je li mu gore kad ga njom udara “drug” iz djetinjstva koji mu je “slučajno” čuvar u logoru Omarska ili kad vidi da njom zgazi tek zapaljenu skupocjenu cigaretu, za koju bi on, bez razmišljanja, dao dva litra krvi. Zlotvor je to dobro znao, pa je to radio često. Mrvio je cigarete, gasio posljednji žar u njima, pred očima čovjeka kome užitka i života neizvjesnog skoro da nije ostalo. Smrt je izvjesna, posljednji dim nije, često bi razmišljao slušajući udaranje čizama svog “druga” čuvara u logoru koji bi uzdignute glave hodao pušeći tek pripaljenu cigaretu.
Bio je strastven pušač. Na prstima desne ruke, između kažiprsta i srednjeg prsta imao je klasično pušačko žutilo. Vrijeme u logoru je prolazilo, trag nije nestao. Kažu da je mentalna ovisnost najteža. Ali, trebalo mu je nešto, nešto za što bi se uhvatio, kao za posljednji štap, veza s normalnim životom. I to mu je oduzeto, čovjeku koji je za cigaretu živio, budio se uz nju, kao uz mladu koja neće iznevjeriti, koju ljubi i koja bespogovorno uzvraća tu čudnovatu ljubav.
Niko to drugi nije mogao znati bolje od njegovog čuvara, jer su prve cigarete u životu zapalili zajedno, nakon što su mjesnom trgovcu odnijeli dovoljan broj ukradenih jaja za nekoliko cigareta, za koje je trgovac mislio da ih nose njegovom didu.
Pripovijedao mi je potanko kako su se sakrili u šumarak blizu kuće i radoznalo se spremali da zapale prvu cigaretu. Bili su u velikom strahu hoće li to uspjeti sa samo tri slaba drvceta šibice, koliko su našli u džepu didovog kožuha obješenog u drvarnici. Prvo i drugo drvce su vrlo neoprezno upotrijebili. Jedno je samo pustilo pisak kao da će se zapaliti i oksidiralo ne pustivši ni iskru. Drugo je naglo planulo i opeklo ga po prstima, pa ga je ugasio dok je mlatarao prigušujući bolan krik. Sve pušačke nade ostale su na posljednjem drvcetu. Prijatelj mu je psovao sve živo, prigovarajući što se nije strpio dok ne zapale pa onda uzeo na sebe tešku odluku da pokuša s posljednjim drvcetom.
Uspio je! Zapalili su jednu cigaretu filter “Drava”, a onda, onako kako su vidjeli da odrasli rade, zapalili još jednu. Kašljucali su, kikotali se i odjednom se, onako “odrasli”, nisu više bojali hoće li ko naići. Čak odlučiše da odmah ispuše svih deset komada, koliko su imali.
U tome su uživali na poseban način, najviše zbog činjenice da rade nešto zabranjeno, nešto po svojoj volji, protivno svim pravilima. To su bili trenuci odrastanja, stupanja u svijet odraslih i prebacivanja “norme” u broju ispušenih cigareta. Nisu u sebe uvlačili dim, ali i ono što se slučajno uvuklo u njihova čista dječija pluća bilo je dovoljno da ih prilično dobro omami pa su se kućama uputili teturajući se kao pijani.
Nije bilo razigranije i veselije djece u cijelom Prijedoru tog dana. Mislili su da se na njima vidi “napredak” koji su postigli. “Neće nas više gradski đilkoši moći postavljati za sakupljače lopti kad se bude igralo”, razgovarali su međusobno se bodreći dok su Prijedorom šetali kao dva mlada kićena pauna, kojima niko osim njih samih nije mogao vidjeti zlaćano perje. Dogovorili su novi poduhvat po svojim i tuđim kokošinjcima. Ovaj put su od trgovca kupili i čitav paketić šibica “Dolac”.
Onima koji su ležali s njim na pisti bilo je teško gledati kako četnici prosipaju vodu ili bacaju tek načeti batak s roštilja prkoseći tako logorašima, ali njemu je, veli, bilo teže gledati njihova blažena lica obavijena čarobnim dimom nego sve ostalo. Ta lica, koja su mu po svoj logici trebala biti vrlo mrska i odvratna, kroz taj dim su mu bila nekako ljudska. Još mu je teže padalo kad bi gledao kako bacaju tek pripaljenu cigaretu: “Vjeruj mi, da me je – kad je koji od njih, iz obijesti, povukao samo dva-tri dima i onda tu cigaru gnječio čizmom po asfaltu nedaleko od mene – boljelo kao da gazi po mojim prstima. On je to znao, i zato je to radio tako temeljito, da od nje ne bi ostajalo ništa, čak ni miris!”

*****


Gledam čovjeka koji me je doslovno probudio iz bolničkog kreveta. Bio sam još ošamućen narkozom, nakon operacije slijepog crijeva. Pričao mi je o svom stradanju u logoru, a ja slušam i ne mogu vjerovati da mu je u svemu tome najveću nevolju predstavljao nedostatak cigareta. Slušam ga kao u bunilu, baš kao da sam i sam ošamućen prvim pokušajima udisanja dima cigarete, i ne razumijem još sasvim dobro otkud se baš on, sa svojom pričom, našao sa mnom ovdje, u bolničkoj sobi na sjeveru zemaljske kugle.
Ja sam hitno operiran zbog puknuća slijepog crijeva. Doktori mi rekoše da je to bilo doslovno u posljednjoj minuti, a možda baš zbog cigareta nisam prepoznao simptome upale. S bolovima u donjem desnom dijelu stomaka hodao sam tri dana. Mislio sam da me to opet muči želudac, na kojem sam ne tako davno fasovao čir – zbog pretjeranog pušenja. Bio sam, po ko zna koji put u životu, u fazi “ostavljanja” cigareta kad mi se to dešavalo. Bolovi su mi dobrodošli, ako se tako može reći, jer mi pored njih nije bilo do pušenja. U to vrijeme sam često razmišljao o tome kako je bol prijatelj. Medicina kaže da je on znak da tijelo nešto govori u svoju zaštitu. Uvijek mi je bilo čudno da čovjek može odabrati izvjesnu bol za neizvjestan užitak. Teško je odgovoriti na pitanje na koje me je potaknuo pušač, nekadašnji ja: je li to slabost ili vrlina.
Pio sam čajeve i srkao tople juhe, ali bolovi nisu prestajali te nije bilo druge nego da nazovem ljekara i upitam za savjet. Međutim, nisam ni došao u priliku da govorim s ljekarom: medicinska sestra koja je razgovarala sa mnom odmah je prepoznala simptome i rekla mi na šta sumnja te napomenula da odmah odem u prvu ambulantu hitne pomoći. Bila je nedjelja poslijepodne, pa sam mislio to uraditi rano ujutro, ali su bolovi u neko doba postali nepodnošljivi te sam se, s krajnjim naporom, odvezao do hitne pomoći u švedskom gradu Vernamo. Dalje se ničega ne sjećam, osim studeni koja me je odjedanput obuzela kad su me smjestili u bolnički krevet. Shvatio sam da mi daju enormnu dozu antibiotika, kako bi ublažili infekciju i spremili me za operaciju iste noći. Bila je to moja prva noć u životu provedena u bolnici.
Mislio sam da sam umro i dospio u džennet kad sam se probudio iz narkoze i iznad sebe ugledao prelijepo lice medicinske sestre; mislio sam da je džennetska hurija. Ali me sad ovaj zemljak vraćao u surovu stvarnost sa svojom pričom, koju je često prekidao zaraznim i bezrazložnim smijehom. Ja se nisam smio smijati, nakašljati se pogotovo, budući da mi je i svaki pokušaj pričinjavao veliki bol. A i rekoše mi da mi nisu sašili ranu, kako ne bih imao ružnog ožiljka, te da se pazim i ne naprežem se previše. Međutim, izgleda da simpatični čovjek nije mario za to, nastavljao se naglas prisjećati nekih trenutaka iz djetinjstva i onih iz logora, ili nekih događaja novijeg datuma.
Moj razrogačeni pogled njemu je bio znak da ga pažljivo slušam, a ne da se sustežem da ne zakašljem ili da se, kao i on, zasmijem bez razloga, pa ga je to još više motiviralo da priča. Neko od ove mlađe generacije bi, gledajući i slušajući ovog čovjeka, pomislio: “Na čemu li je ovaj čovjek?”
Nastavio je sa svojom pričom…
Moj brete, da ti ispričam još i ovo, možda ne bude više vremena, jer će uskoro vizita. Slušaj! Ponekad se, preko veze, moglo u logor poslati nešto, komad odjeće, lijekovi, cigare ili nešto za jelo. Novac niko nije dobijao, niti je ko za njega mario. Za novac se ništa nije moglo kupiti. Znalo se koliko svaka stvar košta, ali ne u novcu, nego u cigarama. Dobra jakna, kožna jakna, koštala je od petnaest do dvadeset cigara, što je bilo pravo bogatstvo, a solidne cipele ili patike mogao si kupiti za upola manje. Ja nisam imao ni dobre jakne ni dobrih cipela, za koje bih mogao dobiti barem pet cigara, a, po svoj prilici, niko izvana mi nije imao ništa ni poslati, jer smo svi, butum, odjednom pohapšeni i sprovedeni u logore.
Sa mnom je bio brat nepušač (ostali su bili u Manjači i Keratermu), koji je, znajući za moju strast, prodao sve što je mogao i tako se osevapio. Moja supruga je u vrijeme dok su nas hapsili bila kod svoje rodbine u Bihaću. Srećom, i djeca su bila s njom, pa sam sve nedaće lakše podnosio…

– Slušaš li ti mene ikako?
– Slušaaaam, slušaaaam – prostenjao sam.
Eh, ali ona ti je nekako saznala gdje sam i uspjela mi preko nekih poznanika Srba poslati jedan – keks! Možeš li zamisliti koliko sam se naljutio?! Htio sam ga odmah zgaziti, kao onaj moj “drug” cigaru, ali sam se sjetio da i za keks neko daje tri do pet cigara, pa mi je ipak postao dragocjen.
Psovao sam u sebi danima pokušavajući bezuspješno prodati keks i pitajući se je li mi to ona namjerno uradila. Zašto mi nije, kad je već našla vezu, poslala koju kutiju cigara, pitao sam se hiljadu puta i nudio keks za minimalnu cijenu od dvije i po cigare, ali ga ni po toj cijeni niko nije šćeo uzeti, kao zainat, iako se radilo o velikoj kutiji miješanog keksa “Soko Štark”, za koji su neki u početku dobijali i po šest cigara, a ja, zamisli, ne mogu dvije.
I zamisli, moj jarane, šta će se desiti. Neki logoraš koji uopće nije pušač dobio kutiju cigara i podijelio prijateljima. Nasreću, zapamtio je da imam keks na prodaju i za mene sačuvao pet komada. Možeš zamisliti moju radost kad mi je rekao: “Ponesi onaj keks pa podijeli narodu, ja ni kekse ne volim plaho”, pokazujući pritom pet cigara. “Ma evo ti, radi s njim šta hoćeš”, mislim se i već se spremam da negdje nađem busiju gdje ću ih stući sve odjednom kad on raširi oči, prošarane crvenim kapilarima, kao ti sada, gledajući u poluotvorenu kutiju keksa. Iz kutije su virile lijepo poredane cigare!
E, kad me tad nije kap udarila, neće nikad!
Učinilo mi se da ih ima čitav kamion. Gledam čovjeka kao da vidim nekoga ko je dobio sedmicu na lotu, a ja mu svojom rukom ispunio listić. Svašta mi se motalo po glavi.

Tu zastade, kao da se prisjeća, ili kao da mi želi dati vremena da zamislim šta mu se moglo motati po glavi. Vidim čovjeka koji priča o dijelu svoje teške logoraške priče, trenutku oduševljenja nečim tako malim u odnosu na patnju koju je proživljavao. Pomislio sam da je moj zemljak u toj čitavoj tami tražio svijetlu tačku, makar ona bila vrh zapaljene cigarete.
I sȃm sam godinama bio strastveni pušač, pa sam mogao osjetiti njegov vrlo težak položaj u tom trenutku, ali me je sad živo zanimao nastavak priče i čekao sam da nastavi. Međutim, izgledalo je kao da on to ne namjerava.
– Nastavi – rekoh nakon poduže pauze.
– Aaaaaa, zainteresovalo te, ha? E sad ti meni reci imaš li koju cigaru, da me podmitiš i čuješ kraj priče, ha?
Nevjerovatno da sam u džepu baš imao paklo od deset cigareta “Marlboro light”, iako već dva mjeseca nijedne nisam zapalio. To mi je bio dio testiranja sebe, jedinog koji dotad nisam probao: da u džepu imam cigarete, a da neću da ih zapalim.
Ni trenutka se nisam dvoumio. Rekao sam mu da u jakni imam i cigarete i upaljač te da ću mu oboje sa zadovoljstvom pokloniti, ali da nemam predstavu gdje bi mogao zapaliti. To je za bolničke uvjete bilo nezamislivo, samo su u dvorištu bolnice postojala posebna mjesta za pušače. “Ne brini ti, jaro, evo ti para koliko hoćeš, a ja ću se već snaći”, mrmljao je dok je tromim korakom išao prema mom ormariću. Otprve je pronašao cigarete i upaljač, kao da ih je on tu ostavio. Ubrzo je nestao iz sobe…
Okrenuo sam se prema drugoj dvojici cimera; jedan od njih ležao je s prikopčanom infuzijom i činilo se da spava, a drugi, izrazito star čovjek vedra lica, listao je neke ogromne novine smješkajući se, kao da su humorističke. Vidio je da sam ostao bez društva te je za trenutak odložio novine kako bi mi dao šansu da otpočnem razgovor ako želim, ali ja sam duboko u mislima bio sa svojim sunarodnjakom, koji se vjerovatno neće pojaviti sve dok bude imao cigareta.
Imao je između pedeset i šezdeset godina, još pri snazi, potpuno ćelav i prosijede brade stare nekoliko dana. Imao je veliku mrenu na jednom oku, prirodnu ili nastalu od udaraca one čizme s početka priče. Ispod bolničkog ogrtača na sebi je imao skupocjenu trenerku, a ispod nje je virila zelena majica, koja nije bila u skladu s bojom trenerke. Srebreni lančić s grbom u obliku zastave Bosne i Hercegovine, sa šest ljiljana, samo je pomogao da nesklad bude veći. Lice mu je bilo izbrazdano mnogobrojnim ožiljcima, a sitne bore oko očiju svjedočile su o vedrom karakteru ovog dobrog Bošnjanina, koji je, očito, uprkos svim životnim nedaćama, koristio svaku priliku da se odsrca smije! Imao je i dvije duboke bore, koje su se protezale od jagodičnih kostiju sve do podbratka, ali su mu nekako pristajale i činilo se da se rodio s njima.
I to što sam uspio rekonstruirati o njemu rastužilo me je toliko da me je ljubazni starac upitao imam li bolove. “Imam”, rekoh i ljubazno mu se zahvalih na brizi, a onda dadoh i njemu priliku da nešto kaže.
“Ja sam odavde, iz obližnjeg gradića Hersta. Meni nije ništa, samo ponekad dođem ovamo da dokažem da se mogu sam brinuti o sebi, jer su već nekoliko puta pokušali da me smjeste u starački dom. Meni je tek osamdeset i osam godina i ne vidim razloga da me na to prisiljavaju?” Rekavši to upitno je podigao obrve prema meni, a ja potvrdno klimnuh glavom, što je kod njega izazvalo veliko zadovoljstvo. Potom je ponovo podigao novine i smješkajući se okretao listove naprijed-nazad.
Ja sam se udobno smjestio na jastuke i sve sam dok nisam utonuo u san razmišljao o svom sunarodnjaku pušaču, koji se nije pojavljivao. U polusnu sam, opterećen cigaretama i pokušajem da ih ostavim, pomislio da sam možda sve to sanjao. Čak sam u jednom trenutku bio siguran u to, ali nisam mogao ustati da provjerim imam li još uvijek u džepu onu kutijicu cigareta i upaljač. Sunce se već pomaljalo na nebu kad sam sebi poželio lahku noć i zaspao teškim, nemirnim snom.
Probudila me je vizita. Ispred mene je stajao hirurg, onaj koji mi je spasio život. Ljubazno se osmjehivao ponavljajući nekoliko puta da sam imao mnogo sreće. Pregledali su i ostale ne primijetivši da jedan pacijent nedostaje. Možda su mislili da je u toaletu. Kao da je virio iza ćoška, moj sunarodnjak se pojavio odmah nakon što su otišli. Kao preporođen, sjeo je na stolicu ispred mene, horan da nastavi s pričom koju sam na kratko vrijeme i zaboravio.
“I, šta misliš, moj zemo, kako se to završilo?” Slegnuo sam ramenima radoznalo iščekujući. “Lahko ti je pretpostaviti, brete, da bih ja, da se taj čovjek nije smilovao i vratio mi moj 'keks', zasigurno crko od muke. Heeeej, čak nije šćeo ni onih pet svojih uzeti nazad! Tom čoj'ku ne mogu to zaboraviti dok sam živ!”
Neću ni ja zaboraviti njegovu priču. Slučajni susret za pamćenje! Čovjek kojem od života nije preostalo ništa osim uživanja u malo duhana, njegovom simbolu slobode, djetinjstva i prkosa. Kažu, jedino cigareta izgori za čovjeka, za njegov merak, ćeif, i trošak. Ćeif usađen u samu prirodu našeg čovjeka. Kad mu braniš, baš hoće, kō naš dobri insan. Kao dijete je koje se veseli keksu ukradenom iz starog kredenca. Njegova priča ima loših trenutaka, ali i svijetlih, tragikomičnih, u žaru pripaljene cigarete, u žaru mladosti, u strasti starosti.
Cigareta, čovjek, zgažena sudbina – ko usud jednog naroda. Sve se prepliće. Ukrasti od vremena koju godinu više, još koji dan se smijati, proživjeti. U bolnicu se legne samo da se sam ne ostane, neko hoće cigarete, neko ljude. Dostojanstvo u običnoj cigareti, nada u bolničkom krevetu, jer još se može. Starac koji sa smiješkom čita novine još danas treba radost.




Recenzija: Ferid MUHIĆ

ISPOVIJESTI KAO PRILOG POVIJESTI
Muhamed Mahmutović, Priče slučajnih prolaznika


Poznati novinar Muhamed Mahmutović, afirmiran i kao autor serije romana koji su privukli pažnju književne kritike i izazvali živi interes čitalačke publike, u svojoj najnovijoj knjizi predstavlja nam se ujedno i kao novinar i kao književnik. Iako je u svakom njegovom romanu osim književne vidljiva i perspektiva profesionalnog novinarstva, prozna zbirka Priče slučajnih prolaznika doima se kao djelo dva vrsna, ali potpuno različita autora. Mada se svaki kreativni dualizam primijenjen u jednom umjetničkom djelu u principu izbjegava (zbog toga što dovodi u pitanje homogenost djela i integralni estetski učinak), neka briljantna djela književnosti napisala su dva autora, bilo da je riječ o dvije realne ličnosti (Iljf i Petrov) ili o fiktivnim, imaginarnim autorima, koje u priču uvodi stvarni autor kao realne ličnosti unutar jednog književnog djela (praksa popularna kod mnogih vrhunskih pisaca, a koju je posebno promovirao Edgar Allan Poe).
U knjizi Priče slučajnih prolaznika Muhamed Mahmutović otišao je korak dalje: sabrao je petnaest različitih sekvenci iz života petnaest različitih, ali potpuno realnih, ne imaginarnih, likova (uključujući i jednu reminiscenciju iz svog života) te ih saopćio kroz priče sabrane pod ovim naslovom. Već od početka, ovakva koncepcija nosi rizik da se svede na zbirku novinarskih reportaža, što dakako ima svoju vrijednost, ali što nikako nije bila autorova namjera. Mahmutović se ovom knjigom prihvatio složenog zadatka da uklopi u skladnu cjelinu dokumentarističku autentičnost svakog pojedinog svjedočanstva, s jedne, i lični književni izraz, s druge strane. Koliko god složen, ovaj zadatak, kao kreativni projekt, višestruko opravdava dodatni autorski napor. Jer, cilj ovog projekta nije bio samo da ispriča tih petnaest priča bez određene zajedničke poruke i jedinstvenog rezultata, nego da se kroz te pojedinačne priče saopći dio činjenica i autentičnog iskustva ljudi, prije svega Bošnjaka, doživljenog tokom najnovije historije Bosne, ali tako da krajnji efekt bude integralno, estetski i umjetnički vrijedno književno djelo, a ne stenogramski dokument istraživačkog novinarstva. Da bi taj cilj uspješno ostvario, Muhamed Mahmutović je u ovoj knjizi na najbolji način demonstrirao koliko mu je pomogla njegova izuzetna sposobnost – bolje reći: njegov dar! – da iskrenim i prisnim pristupom, čak i sasvim nepoznatim ljudima, koje susreće pod neobičnim okolnostima, za vrijeme kratkog avionskog leta, zajedničke vožnje automobilom, čak i putem obične e-mail poruke (iako po sadržaju više nego neobične!), izazove kod njih najdublje povjerenje.
Ovom knjigom Mahmutović se potvrdio trostruko: i kao čovjek nevjerovatnih komunikacijskih i socijalnih kvaliteta; i kao pisac koji sve više raste i razvija svoj autentični književni izraz, što potvrđuje upravo ova knjiga, koja je, u literarnom kontekstu, njegovo do sada najzrelije i utoliko umjetnički najkompletnije djelo; i, najzad, ali zaista ne na posljednjem mjestu, nego čisto po taksativnom redoslijedu rečeno, i kao izuzetan slušalac.
Ljudima je malo šta tako potrebno kao pažnja i malo ko ih može smiriti i utješiti kao dobar slušalac. Muhamed Mahmutović je rođeni slušalac. Ove životne sekvence koje su slučajni prolaznici podijeli s njim, a koje je on pretočio u književnost i nazvao pričama slučajnih prolaznika, zapravo su prave pravcate ispovijesti! Jer iz svake od njih zrači intenzivno iskrena želja, gotovo strastvena potreba da s čovjekom koji tako umije slušati, koji zna tako dobro razumjeti i koji može tako lijepo prenijeti ono što je čuo, sasvim prirodno, svako poželi podijeliti svu dubinu osjećanja, strahote i najpotresnije traume, sadržaj i najskrivenije pomisli. Zato svaka od ovih narativnih sekvenci tako uvjerljivo zrači autentično ličnim izrazom svih “prolaznika” uključenih u ovu neobičnu i dragocjenu knjigu. Kroz ove priče, koje su, bez sumnje, manje priče, a više ispovijesti, njihovi autori otkrivaju se u širokom dijapazonu karaktera, uz jednako intenzivan i neprestan osjećaj povjerenja i bliskosti koje vlada između pripovjedača i slušatelja. Muhamed Mahmutović, potvrđen kao novinar i književnik, ovom zbirkom se legitimirao i kao pravi putujući i leteći ispovjednik, čovjek čije prijateljstvo i dobronamjernost osvajaju i najtvrdokornije samotnjake povučene u sebe i otklanjaju svaki trag nepovjerenja.
Upravo ovdje, u ovoj fazi, pred Mahmutovićem kao autorom postavio se glavni problem. Kako sve to prenijeti? Ako se to učini maksimalno vjerno i autentično, knjiga će biti sasvim neujednačena, kao što su neujednačeni nivoi obrazovanja, karakteri, socijalni status, spol i uzrast pripovjedača/prolaznika i svest će se na stenogramski prepis: zanimljiv, instruktivan, vrijedan izbor zapisa, ali ipak – samo na izbor stenogramskih zapisa! A gdje je on kao autor, kao književnik, u tim i takvim zapisima!? Tu njega kao autora, jednostavno i jasno rečeno – nema! Ni od korova. S druge strane, ako bi se odlučio da kroz svoju autorsku redakciju svako od ovih svjedočanstava ispegla i ujednači jezički, stilski, afektivno, racionalno, propuštajući njihova kazivanja kroz prizmu ličnog pogleda na svijet i vrijednosnog sistema, oduzet će im svaku autentičnost i pretvorit će ih u bezbojne, apstraktne književne kreature, u obične zastupnike autorovih stavova!
Izlaz iz ove dileme nametao je dvije solucije: ili vraćanje autentičnom dokumentarnom materijalu, po cijenu odricanja od realizacije književno vrijednog djela; ili pokušaj da se sačuva i dokumentarna autentičnost i da se ne žrtvuje književna vrijednost, realizacijom umjetničkog efekta u svakoj pojedinačnoj priči, odnosno ispovijesti. Da bi postigao taj efekt, Muhamed Mahmutović morao je pristupiti pažljivoj i temeljitoj književnoj individualizaciji svakog pojedinačnog lika; morao je predočiti njihovu psihološku različitost, karakterne osobitosti, varijacije u temperamentu, njihov odnos prema svijetu i životu, ukratko, morao je sačiniti, makar samo za tu svrhu, svoju privatnu rekonstrukciju psihoportreta svakog od likova koji su, ako i nisu odmah našli mir i utjehu podijelivši s njim svoje jade i dileme, svakako pokušali da, makar privremeno, nađu mir i utjehu, otvarajući dušu pred čovjekom koji ih je tako dobro razumio i koji ih je s toliko pažnje umio saslušati.
I upravo ovaj najteži dio cijelog projekta uključivanja slučajnih sagovornika u jedinstvenu i koherentnu književnu cjelinu, Mahmutović je obavio na najbolji način. Uz nenametljivo, ali jasno prisustvo osjećanja posebne prisnosti koju je stvorio i povjerenja koje je stekao u očima tih slučajnih prolaznika, sa aurom naglašene i intenzivno prisutne ispovjedne atmosfere, Mahmutović u svakom od ovih kazivanja uspijeva prenijeti kvalitet individualno ispričane priče. Uz potpuno očuvanu faktografsku autentičnost na umu, pažljivije čitanje ove knjige dovodi čitatelje u nedoumicu: kako je uopće bilo moguće toliko različitih ličnosti, po godinama, spolu, karakteru, shvatanjima života i tako dalje, predstaviti tako jasno i pritom u njihovim pričama očuvati i odgovarajuću raznovrsnost izražavanja, i ostvariti koncizan, stilski ujednačen i uvjerljiv književnoumjetnički kvalitet?!

Kao što najčešće biva, i ovaj put tajna je u – autoru.
Ako bismo pokušali sumirati cjelokupni utisak o ovoj, najnovijoj knjizi Muhameda Mahmutovića, rekli bismo da je riječ o zbirci brižljivo odabranih ispovijesti ljudi koji su istinski protipovi, uistinu paradigmatične instance za razumijevanje psihologije ljudi pogođenih dešavanjima tokom agresije na Bosnu, dakle, o knjizi koja utoliko predstavlja dragocjen prilog najnovijoj povijesti ljudi s balkanskog prostora, prije svega iz Bosne! I kao novinar i kao pisac, Muhamed Mahmutović je naglašeno patriotski opredijeljen i angažiran, istovremeno beskompromisno pozicioniran unutar koordinatnog sistema univerzalnih humanističkih vrijednosti. Imajući u vidu da Priče slučajnih prolaznika ujedinjuju u sebi kako visoku autentičnost tako i dokumentarnu vrijednost, koja je već postala zaštitni znak Mahmutovićevog novinarskog i književnog djelovanja; da, utoliko, sama po sebi predstavljaju zanimljivo štivo, u kojem se smjenjuju dramatične i tragične priče s melanholičnim uviđanjima, priče o iznevjerenoj ljubavi s pričom o nepobjedivosti ljubavi koja se oslanja na dosljednost u vjeri, nevine žrtve s podmuklim zločincima, vrline s porokom, praštanja s osvetom; da se, konačno, sva ova raznovrsnost ljudskih identiteta, personaliteta i sudbina majstorski povezuje u cjelinu i formira kao vrijedno književno djelo koje podučava i oplemenjuje – jasno je da je riječ o knjizi koju svakako treba pročitati! Malo je knjiga za koje možemo reći da poslije njihovog čitanja čak i sami sebe bolje poznajemo; ovo je jedna od takvih knjiga.
Preuzevši na sebe ulogu putujućeg ispovjednika, koji umije saslušati svakog čovjeka na pravi način i pomoći mu svojim razumijevanjem, a zatim dio tih povjeravanja i ispovijesti prenijeti i u formi prave književnosti, Muhamed Mahmutović je knjigom Priče slučajnih prolaznika s velikim uspjehom u književnost na bosanskom jeziku unio jedan novi i moderan pripovjedački kvalitet.

VRH



Ostali prilozi:
» NAKON 40 GODINA SARAJEVOM VOZE NOVI TRAMVAJI
Anadolu Agency (AA) | 28. March 2024 13:27
» KLANJANA DŽENAZA ABDULAHU SIDRANU
Vijesti.ba | 27. March 2024 16:17
Ostali prilozi istog autora:
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif