Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Komentari
GODINU DANA OD UKRADENE DŽENAZE U POTOČARIMA
Prošlogodišnja tužna dženaza, održana dvadeset godina nakon groznog zločina imena genocid nad bošnjačkim narodom Podrinja, vješto je gurnuta u sjenu insceniranim i mudro osmišljenim događajem, navodnim napadom na predsjednika Vlade Srbije. Jedna bačena plastična flaša i par kamenica izazvali su pometnju, dodatno namjerno izrežirano uvećanu među prisutnim, što je bilo dovoljna da se mjesecima kasnije piše o navodnom pokušaju atentata i na takav način baci u sjenu činjenica da ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da bi se pronašli i ukopali zemni ostaci hiljada streljanih Bošnjaka. Niko više nije pričao o, po nekoliko puta, prekopavanim i izmještanim grobnicama nastalim zbog prikrivanja fašističkog zlodjela. Zna se da te radnje nisu mogli vršiti pojedinci, nego sistem, prije svega agresorske države Srbije (i Crne Gore), koja uporno i na sve moguće načine, ali uzaludno, pokušava pobjeći od bjelodane istine. Bilo je tužno i jadno gledati kako predstavnica srebreničkih majki, Cvijet sjećanja na žrtve genocida uključujući i Srebrenicu kači na rever Aleksandru Vučiću, koji će njoj, ali i svima nama, malo kasnije ukrasti prošlogodišnju dženazu. Asli, nije ona bila kriva. Postupila je po uputama umnih Bošnjaka iz vlasti. Ove godine su ogorčene majke Srebrenice, sa potpunim pravom, odlučile i kazale da u Potočarima više nikada neće biti mjesta za one koji negiraju genocid. Ni prije, ni poslije, ni za vrijeme obavljanja dženaze. Zauvjek, inša-Allah.
SREBRENIČANKA U oku njenom zb'jegove vidim Bez i jedne riječi sve mi je rekla Priznajem sebi, da, ja se stidim Znam kud ću poći, a šta nju čeka. Bila je sestra, bila je majka I Bošnji dobrom bila je žena Sreća joj biješe do bola kratka Tuga je sada prati k'o sjena. Koga li ima, dal' pitat smijem Dal' ću joj ranu pozlijedit neku Da li da šutim ili da idem Il' moje suze s njenim da teku. Pomoć joj želim, al' ne znam kako Kako se ona utješit' može Majci bez sina, mora znat svako Jedina ti si utjeha, Bože. SREBRENICA Opet pred starim gradom od srebra Hiljade ljudi dženazu klanja Tabuti kriju kosti i rebra Svaka je tuga od ove manja. Krvavoj priči po mržnje mjeri I kraj ovakav mora da bude Tu su po šumi troprste zvijeri Hvatali gladne, ranjene ljude. Streljali redom sve muške glave Oduvijek tako čine hajduci Kosovski poraz pobjedom slave Bošnjaci za njih samo su Turci. Vezali ruke, vezali oči Strah ih je bilo pogleda žrtve Bojeć se pravde koja će doći Kopanjem novim skrivali mrtve. U četiri jame jednoga sina Pronašli majci da ga ukopa Za takav zločin jasno je svim Pomućen razum nema ni stoka. Zbog čega pišem stihove ove I zašto tražim riječi za rime Želim da spriječim zločine nove I glasno kažem da lažu psine. Hiljada osam, to grad je cijeli Pobit tek tako za dva, tri dana I nakon svega kazat se želi Genocid nije, već bitka slavna. Zgaziti čizmom novorođenče Koje još majku dojilo nije Jedino može to ljudsko smeće Što kaže četnik da mu je ime. Zločin učinit na dijelu zemlje Koja se zove zona UN-a Podmuklost veća i od hijene Primjer je kakvog još nigdje nema. Ne smije Bošnjak nikada više Poštenja svoga da bude žrtva Mezarje ovo to pravo briše Zaborav riječ je u Bosni mrtva. |