Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ZLOCINCI'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

NEMA PRIZNAVANJA AGRESIJE I GENOCIDA DOK JE AKTUELNA IDEJA VELIKE SRBIJE
Autor: Nedžad Ahatović
Objavljeno: 13. July 2016. 20:07:54

Srpsko-crnogorska agresija na BiH


Nedžad AHATOVIĆ, prof. Odbrane i sigurnosti: Dakle, mainstream političke i intelektualne misli u Srbiji, a tako i u entitetu RS, prije i nakon rata nikada nije prekinuo sa aktivnim društvenim i kulturnim secesionizmom svih teritorija na kojima na Balkanu gravitira srpsko pravoslavno stanovništvo, jasno ga pri tom djeleći od ostalih nacija i religija sa kojima su Srbi u svim krajevima bivše Jugoslavije živjeli u manjoj ili većoj ljubavi. Ta aktivnost je u zadnjih 20 godina imala manji ili veći intenzitet u zavisnosti od interesa velikih sila i njihove posvećenosti Balkanu.
Uz obilježavanje 21. obljetnice od stravičnih dešavanja u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica koje su kroz presude Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju okarakterisani kao genocid, postavlja se racionalno i cvilizacijsko pitanje kada će Srbija i entitet RS priznati počinjeni genocid koji je dokazan izvan svake razumne sumnje.

Ako pogledamo stavove Banja Luke i Beograda o karakteru rata u BiH, onda je sasvim jasno da se genocid nad Bošnjacima nikada neće priznati. Razlog za to leži u činjenici da bi priznavanje genocida istovremeno značilo i priznavanje odgovornosti za početak konflikta i odricanje od suštine i ciljeva rata koje je trasirala Miloševićeva kriminogena vojno-policijska hunta početkom devedesetih godina. A to znači napuštanje i kompromitiranje ideje o apsolutnoj zaštiti srpskih nacionalnih interesa kroz praktičnu teritorijalnu organizaciju srpskih autonomnih oblasti u SR Hrvatskoj i SR BiH i pripajanje tih teritorija matici Srbiji u novim granicama sa zapadom na liniji Karlovac, Karlobag, Virovitica. Ne priznavanje zlodjela i izvršenog genocida od strane vlastitih vojnih i policijskih trupa, predstavlja dokaz da se od ideja Miločevićeve kriminogene vojno-policijske hunte nikada nije odustalo – naprotiv. Ako uzmemo pisanje srpske intelektualne elite o Bosni i Hercegovini koju oni u nemalom broju slučajeva nazivaju državom ekspetimentom, onda je više nego jasno da je po srijedi vrlo perfidan i prizemno providan pokušaj relativizacije vlastite odgovornosti za agresiju i rat u BiH i prebacivanja te odgovornosti na tzv. međunarodni faktor. Ako tako razmišlja inteletualna elita u Srbiji, onda je sasvim jasno da je javno mijenje u Srbiji u tom pravcu i dalje indokrinirano romantično-utopijskom idejom o životu svih Srba u jednoj državi.

Na primjer, Dr. Nenad Kecmanović, u svojoj knjizi „Nemoguća država“ (2012.) nudi jedan nov i suštinski pogled na vojna, politička i historijska dešvanja u i oko BiH u kojima postavlja tezu da je nedovršena struktura interesnih sfera velikih sila na Balkanu koja se desila u nekoliko navrata kroz historiju izrodila vještačku naciju – bosanske Muslimane. U toj knjizi koja je vrlo značajana u smislu uspostavljanja nove paradigme i izgradnje samog pristupa političke doktrine i dogme, bosanskih Srba i same Srbije, prema BiH on udara i vrlo čvrste temelje novog, ja bih ga nazavao iridentističkog pokreta bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini. Naime teza dr. Kecmanovića o tzv. nemogućoj državi temelji se na činjenici da je ideja zajedničke države sa druga dva naroda u BiH za bosanske Srbe neprihvatljiva. Prema njegovom mišljenju „Nema nijednog većeg istorijskog događaja u Bosni i Hercegovini prema kome bi se sva tri naroda odnosili na isti način, a nebitno je da li se radi o zajedničkim pobedama i ponosu, ili o zajedničkom stradanju i žalosti. Bukvalno svaki događaj ih deli po nacionalnom obeležju na pobednike i poražene, heroje i mučenike, patriote i izdajnike“. Takav pristup dr. Kecmanović zdržava kada je riječ i o ratnim dešavanjima od 1992. – 1995. Godine. On u tom kontekstu kaže „Građanski, etno-nacionalni, rat koji je trajao tri i po godine, vodio se praktično između pristalica i protivnika bosanske državnosti. Sada se od potomaka protivnika te državnosti, to jest od dečaka koji su rasli kao izbeglice, u zaleđu fronta, kojima su očevi, braća i rođaci bili pobijeni, očekuje da polože zakletvu Bosni i Hercegovini.“

Na kraju svoje knjige, dr. Kecmanović zaključuje da je za međunarodnu zajednicu racionalnije da kao i u slučaju bivše Jugoslavije, dopusti narušavanje suvereniteta BiH raspadom te države na tri dijela i to po mogućnosti mirnim putem bez proljevanja krvi. Dr. Kecmanović kaže – „Zato jedina realna alternativa „dejtonskoj Bosni“ nije „evropska država uređena po normama Evropske unije“ – o čemu bez prestanka pričaju SAD i rukovodstvo EU – već bi to bila nezavisna Republika Srpska, ponovo uspostavljena Herceg-Bosna koja bi se priključila Hrvatskoj i radikalna islamska država sa prestonicom u Sarajevu koja bi bila izgrađena na načelima „Islamske deklaracije“ pokojnog Alije Izetbegovića i u skladu sa diktatom još uvek živog i zdravog duhovnog vođe bosanskih muslimana, Mustafe Cerića.


Istrebljenje BoŠnjaka


Da bi kontekst teze o negitranju genocida bio jasan mora se istaći da je u junu 2013. godine Narodna Skupština entiteta RS je usvojila deklaraciju o karakteru rata u BiH. Između ostalog, u deklaraciji se navodi da je konflikt u BiH imao karakter građanskog rata s visokim stepenom uključenosti međunarodnog faktora, itd. itd...


DOKAZ: DOKUMENT O UNAPREĐENJU ZLOČINCA MLADIĆA U ČIN GENERALA OD STRANE PREDSJEDNIKA SR JUGOSLAVIJE
Dakle, mainstream političke i intelektualne misli u Srbiji, a tako i u entitetu RS, prije i nakon rata nikada nije prekinuo sa aktivnim društvenim i kulturnim secesionizmom svih teritorija na kojima na Balkanu gravitira srpsko pravoslavno stanovništvo, jasno ga pri tom djeleći od ostalih nacija i religija sa kojima su Srbi u svim krajevima bivše Jugoslavije živjeli u manjoj ili većoj ljubavi. Ta aktivnost je u zadnjih 20 godina imala manji ili veći intenzitet u zavisnosti od interesa velikih sila i njihove posvećenosti Balkanu. Ono što takvu aktivnost u većoj mjeri kompromitira jeste zločin genocida koji se desio ne samo u Srebrenici, već i u najmanje 11 većih gradskih cijelina u BiH. Priznavanjem takvog zločina Srbija bi se morala u političkom smislu odreći entiteta RS, kao jedinog stvarnog teritorijalnog dobitka nakon njene agresije na Hrvatsku i BiH. Postavlja se ključno i suštinsko pitanje da li je moderna Srbija kandidat za članstvo u EU spremna na takvu žrtvu?

Stvarni karakter rata u BiH

Rat u bivšoj Jugoslaviji poveden zbog ambicije jednog čovjeka – Slobodana Miloševića i njegove želje da neprikosnoveno vlada kompletnim ili onim prostorom nekadašnje države koji bi kao takav prihvatila međunarodna zajednica. Rat u Bosni i Hercegovini bio je bez ikakave sumnje plod agresije Miloševićeve kriminogene vojno-policijske hunte i njegovih političkih i vojnih satrapa u Bosni i Hercegovini. Agresija na Bosnu i Hercegovinu je u vojnom smislu izvršena sa najvećim stepenom brutalnosti upotrebe smrtonosne sile od kraja Drugog svjetskog rata u skladu sa postavljenim ratnim cieljvima. Stoga je Bosna i Hercegovina bila poprište totalnog rata koji je bio između ostalih ciljeva usmjeren i na fizičku eksterminaciju i političku eliminaciju državnotvornosti jednog cijelog naroda – Bošnjačkog naroda. Sve se svelo na devizu nema Bosne i Hercegovine, nema ni de facto Bošnjaka, nema Bošnjaka nema ni problema na Balkanu.

Ova teza je nedvojbeno dokaziva. Jedan od mnogih dokaza za to je uspostavljanje sigurnih područja OUN-a u BiH početkom 1993. godine koje su se sastojale od zastičenih zona Sarajevo, Tuzla, Goražde, Žepa, Srebrenica i Bihać. Dakle, područja u BiH u kojima su uglavnom živjeli Bošnjaci - Muslimani. Teritorija između tih OUN zaštičenih zona bila je predmet nastavka agresije Savezne Republike Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na silu bivše JNA s kojom su agresori de facto raspolagali, rezon međunarodne zajednice je bio da ukoliko stavi par bošnjačkih enklava pod zaštitu, a srbi osvoje teritoriju između njih, Bosna i Hercegovina će kao država nestati i neće više biti razloga za eskalaciju i produžavanje sukoba. To znači da je međunarodna zajednica okrenula glavu na masovno stradanje nesrpskog stanovništva na teritorijama kroz koje su tutnjali tenkovi i grmili topovi bivše JNA. S obzirom na takav rezon međunarodne zajednice u agresiju na Bosnu i Hercegovinu se početkom 1993. godine uključuje i Hrvatska, koja želi da obezbjedi teritoriju u Zapadnoj Hercegovini i Centralnoj Bosni kao ključni geostrategijski prostor za dalji nastavak rata za oslobađanje hrvatskog državnog teritorija. I jedan i drugi agresor na suvereni teritorij države Bosne i Hercegovine u svom vojnom i političkom djelovanju nastoje da broj Bošnjaka svedu na njima prihvatljivu popisnu statistiku budućih novih djelova teritorije Srbije i Crne Gore odnosno Hrvatske. Pored šovinističke politike nasilja i rastjerivanja stanovništva pod prijetnjom, oba agresora vrše fizičku dislokaciju u logore i masovnu likvidaciju Bošnjaka. Za sve ove tvrdnje postoje neoborivi materijalni i fizički dokazi koji su korišteni za izricanje pravosnažnih presuda direktnim sudionicima i počiniteljima zločina kao i njhovim nalogodavcima u okviru rada Međunarodnog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Den Hagu u Holandiji.

DOKAZ O AGRESIJI HRVATSKE
Intencija oba agresora i njihovih inostranih mentora je bila da sukob u BiH prikažu kao etnički sukob, a njihovo uplitanje u sukob svedu tek na marginalnu potporu nekih dobrovoljačkih patriotskih organizacija koje su organizovale paravojne formacije i šalju dobrovoljce na front da se bore za dom odnosno za otadžbinu. Tako se u međunarodnim kuluarima, a kasnije i u medijima javljaju dva potpuno iskrivljena termina vezana za agresiju na BiH – „Etničko čiščenje“ i „Paravojne formacije“. Termin etničko čiščenje je termin koji navodno objašnjava pravo ostvareno silom jednoj od zaraćenih strana da na teritoriji pod svojom kontrolom vrši progon i ubijanje političkih neprijatelja, bez obzira što se radi o selektivnom pristupu u kojem stradaju pripadnici cijele etničke grupe. Tim terminom želila se izbjeći kvalifikacija genocidne namijere, jer bi po automatizmu to značilo kršenje rezulucija i konvencija OUN-a i vojnu intervenciju. Dakle, ratni cilj agresora je bila nasilna izmjena cijelovite demografske strukture stanovništva u BiH, kako bi takve teritorije preko referenduma i aneksija priključili u svoj državno-pravni okvir. U političkom smislu cilj je bio prikazati državu Bosnu i Hercegovinu kao „državnu zajednicu“ u kojoj se ne mogu uspostaviti demokratski odnosi na principu jedan čovjek jedan glas, zbog brojnosti Bošnjaka i mogućnosti da politički preglasavaju političku volju Srba i Hrvata. Na žalost od tog cilja se nije odustalo ni do danas. Zato je instrumentima za vođenje rata bilo potrebno svesti teritoriju međunarodno priznate države BiH na niz nefunkcionalnih i teritorijalno nepovezanih enklava, a jedinu populaciju koja želi da živi u takvoj državi, Bošnjake svesti na vjersku grupu skoncentriasanu oko većih gradskih centara u Bosni i Hercegovini. Zamisao je bila da se politička prepreka u vidu populacije od cca 2,9 miliona ljudi koja stoji ambicijama agresora da podijele državni teritorij Bosne i Hercegovine ukloni ili raseli svim raspoloživim vojnim, diplomatskim i političkim sredstvima. Dakle, radilo se o specifičnom tipu agresije i rata usmjerenom ka kombinaciji psiholoških i stvarnih pritisaka na cijelu etničku zajednicu Bošnjaka u BiH, kroz ubistva, nasilje, pljačku, silovanje, zastrašivanje, rastjerivanje i na kraju i fizičku eksterminaciju odnosno pravno-terminološki riječ je o genocidu nad Bošnjacima, ostvarnim kao vid konačnog ukidanja političkih prava tom narodu da predominantno odlučuje o organizaciji vlasti u Bosni i Hercegovini.



U ostvarivanju tog cilja u Bosni i Hercegovini nisu djelovale paravojne formacije niti Savezne Republike Jugoslavije niti iz Republike Hrvatske. Svi ti sastavi kojima se daje takav prefix bile su potpuno regularni vojni sastavi njihovih armijskih ili policijsko-obvaještajnih struktura. Od tuda je i suština korištenja termina etničko čiščenje sa kojim se sukob u Bosni i Hercegovini cijelo vrijeme pokušavao prikazati kao sukob tri etničke zajednice i u tom kontekstu podvesti sva ratna dešavanja pod termin građanski rat u kojem ne postoji regularna i legitimna vojna sila države Bosne i Hercegovine, već muslimanske, srpske i hrvatske oružane milicije koje vode međusobni rat do istrebljenja i u tim ratnim djelovanjima vrše nasilje nad nepodobnim nacionalnim manjina na teritoriji pod svojom kontrolom. U stvarnosti, politička rukovodstva država susjeda Bosne i Hercegovine su obučavale, opremale, naoružavale i komandovale vojnim formacijama koje su u sadejstvu sa regularnim sastavima njihove vojske i policije silom uspostavile vojnu okupaciju i blokirale sprovođenje suverentiteta legalno izabranoj vladi Republike Bosne i Hercegovine nad tim okupiranim djelovima teritorije države Bosne i Hercegovine.

Kada se ovako na naučan i metodičan način postave stvari na bazi dokaza, onda je lako objektivno sagledati prošlost i postaviti temelje za budućnost. Na žalost, interesi velikih sila ponovo su predominatni u odnosima zemalja na Balkanu i umjesto okretanja ka normalnim tokovima mira i koegzistencije, Srbija svoj nedosanjani status regionalnog lidera sada gradi uz garancije i političku zaštitu Moskve supostavljajući se procesu euroatlanskih integracija regiona, posebno usporavajući taj proces u BiH. Na žalost retrogradna retorika, medijska kampanja kao i ponašanje lidera u Srbiji, a tako i njenih satrapa u entitetu RS ide u pravcu namjernog izazivanja vještačkih podijela, a samim tim i stvaranje pretpostavki za nove konflikte u kojima će novi-stari sponzori da obezbjede stolicu za pregovore nakon zajedničkog vojnog zaokruživanja željene teritorije kao u slučaju Krima, Južne Osetije ili Nove Rusije. To su vrlo negativne tendencije koje prate razvoj moderne državnosti u BiH kojima se mora suprodstaviti jasan politički stav koji će omogućiti inkomporiranje političkih i drugih interesa bosanskih Srba u državnu strukturu BiH i njihovo odmicanje od velikodržavnih projekata i uticaja Beograda i Moskve. U protivnom, iridentistički pokret u enititetu RS će rasti ohrabren toliko puta iskazanim apsolutnim ne znanjem, katasrofalnom kadrovskom politkom i nedostatkom vještina u vođenju države, kao i okretanju ka bošnjačkom i hrvataskom nacionalizmu ili vjerskom fanatizmu i velikodržavnom radikalizmu kao svojevrsnom odgovoru druge dvije etničke zajednice na negativne silnice koje dolaze iz Srbije i entiteta RS.


VAŽAN DOKUMENT (kliknite na sliku za pročitati u cjelosti)


Kao dokaz svim mojim tvrdnjama uz ovaj tekst prilažem nekoliko dokumenta:
Jedan od najznačajnih dokumenata do kojeg sam došao istraživajući ovu temu, je čuveno „Izlaganje Komandata GŠV RS na koordinaciji zadataka“ od 19.05.1994. godine. Važnost ovoga dokumenta se ogleda u činjenici da nominalno K-dant tzv. VRS gen. Ratko Mladić izvještaj na 9 strana podnosi Generalštabu Vojske Jugoslavije. Dakle, u strukturi rukovođenja i komandovanja gen. Mladić vrši pismeno komadantsko referisanje o stanju na frontu i procjeni vlastitih i neprijateljskih snaga svojoj predpostavljenoj komandi u Beogradu. To znači da on komanduje sastavnim dijelom Vojske Jugoslavije tzv. VRS koja se nalazi u formaciji Vojske Jugoslavije pod nazivom 30. Kadrovski Centar VJ. Tu činjenicu potkrepljujem dokumentom u kojem Zoran Lilić predsednik SRJ 16.06.1994. godine vanredno „unapređuje“ gen. Mladića komandanta Glavnog Štaba 30. Kadrovskog centra VJ u čin general pukovnika. I na kraju također jedan vrlo interesantan dokument je u prilogu dokaza mojih tvrdnji a radi se o „Izvješću o preuzimanju bojne odgovornosti od HV-e“ koje prema MO HZHB podnosi pukovnik Nedeljko Obradović komanadant 1. Brigade HVO „Knez Domagoj“. U ovom „izvješću“ puk. Obradović obavještava svoje predpostavljene da je preuzeo položaje od jedinica Hrvatske Vojske koje su se tu nalazile prije njegove jedinice. Ovaj dokument također dokumentovano dokazuje prisustvo hrvatskih regularnih vojnih snaga na teritoriji BiH i direktnu vojnu saradnju sa jedinicama HVO-a u ratnim djelovanjima prema Armiji R BiH kao jedinoj regularnoj vojnoj formaciji u BiH.



Ostali prilozi:
» DOPRINOS I ŽRTVA BOŠNJAKINJA KROZ HISTORIJU
Aiša Purak | 20. February 2017 14:39
» KOME I ZAŠTO MLADEN IVANIĆ PRIJETI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 19. February 2017 03:42
» BIBERENJE VOJNIH OSIGURANIKA
Said Šteta | 18. February 2017 11:27
» LJUBOMORA
Prof. Habib Mandžić | 16. February 2017 15:40
» OBNOVA PROCESA JE PITANJE PRAVA I MORALA, A NE POLITIKE I POLITIKANTSTVA*
Akademik prof. dr Smail Čekić | 13. February 2017 15:45
» PODRŠKA SRPSKOM FAŠIZMU OD ŠEFA MISIJE OSCE JONATHANA MOORA
Zijad Bećirević | 12. February 2017 14:51
» ZAŠTO BOSNA MORA POKRENUTI REVIZIJU PROTIV SRBIJE?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. February 2017 12:58
» KOMŠIJA, POSRBI ME NJEŽNO (1. DIO)
Ferid Ferko Šantić | 09. February 2017 18:44
» REVIZIJA PRESUDE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE
Dr. Fikret Karčić | 08. February 2017 20:28
» VELIKOHRVATSKE LAŽI
Sead Zubanović | 08. February 2017 15:41
» BOŠNJACI I ORGANIZACIJA
Džebrail Bajramović | 07. February 2017 18:24
» KAKO RAZUMJETI HRVATSKU POLITIKU OKO BOSNE?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 07. February 2017 15:29
» SAMO DA NE BUDE GALOP
Said Šteta | 06. February 2017 20:21
» POHVALA LUDOSTI, ETHEM I NJEGOŠ
Šemso Agović | 05. February 2017 21:18
» MOSTARSKI LISKALUCI, BEZOBRAZLUCI I NEOFAŠISTI
Mr. Milan Jovičić | 05. February 2017 20:39
» DR. SMAIL BALIĆ I „BOSANSKI POGLEDI“[1]
Dr. sc. Ibrahim Kajan | 03. February 2017 19:52
» ZGARIŠTEM NIKO NEĆE HTJETI DA VLADA
Eset Muračević | 02. February 2017 01:55
Ostali prilozi istog autora:
» SANKCIJE DODIKU ZA ANTIBOSNATIZAM
23. January 2017 16:18
» PUTINOV EŠALON SPAVAČA U BIH
13. December 2016 17:56
» BOSNA I HERCEGOVINA NA RASKRŠĆU
22. November 2016 19:12
» GOSPODIN SMRT
23. March 2016 19:16
» ZAŠTO SE SRBIJA NAORUŽAVA?
02. November 2015 17:22