Nedžad Ahatović, prof. Odbrane i sigurnosti: Masovni izlazak građana na poziv predsjednika Erdoana i njihovo suprotstavljanje vojsci ima veliku simboličnu vrijednost za tursko društvo, jer je to prvi put da su se građani organizovano suprotstavili volji vojske i sačuvali svoje demokratski izabrane institucije. Bez obzira na očite greške, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je za Erdoana i njegovu AK pariju na zadnjim izborima glasalo 45 miliona ljudi, koji su se listom odazvali na njegov poziv da brane svoje pravo na izbor.

Kemalizam protiv islamizma u Turskoj ima svoje duboke i veoma čvrste korijene sukobljavanja i rivalstva. Otuda su sve državne i političke strukture u Turskoj u nekoliko dekada nakon drugog svjetskog rata bile suoečene sa vojnim udarima, nakon kojih je u manjim ili većim krvoprolićima neizbježna uloga vojske u turskome društvu rasla. Kad god su turski generali koji su uživali veliki autoritet u političkim i poslovnim krugovima u Turskoj osjetili da društvo nije na liniji kemalizma kao političke i državne ideologije izvodili su pučeve i državne prevrate u kojima su na vlast dovodili njima lojalne političare.

Ova praksa zadnji put je primjenjena 1997. godine kada je Vlada Nedžmetina Erbakana a.r. (Necmettin Erbakan) zbačena pod prijetnjom vojnim udarom zbog optužbi za približavanje religije i države što je po političkoj doktrini Kemalizma strogo zabranjeno. Akademiku Erbakanu Ustavni Sud Turske je čak zabranio bavljenje politikom za života upravo zbog tih navoda, a u stvarnosti radilo se o tome da turski generali nisu bili zadovoljni sa nivoom sekularizma kojeg je ispoljavala Vlada Nedžmetina Erbaka a.r. Nije im se dopadalo to što se Turska sve više ekonomski povezivala u tom periodu sa zemljama Bliskog Istoka, posebno zemljama Persijskog Zaljeva. Zato su generali reagovali i u tom vojnom prevratu dovoljno je bilo da samo zaprijete izvođenjem vojske na ulice u njihovim javnim upozorenjima, pa da to bude dovoljno da Vlada Akademika Erbakana podnese ostavku. Slično se desilo i sa kandidaturom Erdoanovog predhodnika Abdulaha Gula (Abdullah Gül) na mjesto predsjednika Turske 2007. godine, kada su generali upozorili Gula da skreće sa osnovnih političkih pravaca Kemalizma, ali su mu dozvolili da se kandiduje i bude predsjednik čije su aktivnosti praćene pod njihovovim budnim okom.

Za vrijeme krize državne vlasti u Turskoj i prijetnji vojnim udarom 1997. godine, Redžep Taip Erdoan (Recep Tayyip Erdoğan) je bio gradonačelnik Istanbula i bio je prisiljen da odstupi sa funkcije zajedno sa svim drugim državnim činovnicima iz Erbakanove partije. To je bio razlog zbog kojeg je on u svom rapidnom političkom uzdizanju nastojao da vrlo oprezno nametne svoju političku viziju koja tursko društvo okreće moralnim vrijednostima Islama. U tom kontekstu Erdoan je najveću prijetnju svojoj političkoj viziji vidio upravo u vojno-obavještajnim strukturama koje su iz sjene vladale Turskom decenijama. Zato je svaku pa i opravdanu kritičku misao u Turskoj pripisivao upravo tim snagama, koje je nakon političkog razlaza sa Muhamedom Fatulahom Gulenom (Muhammed Fethullah Gülen) svrstao u njegovu tzv. Muslimansku zlatnu generaciju aludirajući na Gulenove škole koje se pod njegovim pokroviteljstvom otvaraju po svijetu. I pored osuda koje su dolazile iz svijeta u vezi stravičnih kršenja ljudskih prava Erdoan je nakon dolaska na čelo turske vlade 2007. godine krenuo u nemilosrdni obračun sa svim antidržavnim elementima. Nakon što im je pogasio i osporio sve finansijske tokove i novac koji se odljevao iz budžeta usmjerio na razvoj, Turska se naglo ekonomski uzdigla i danas predstavlja 17 ekonomiju u svijetu bez dugova prema MMF-u. Taj uspjeh ni njegovi najžešći politički kritičari mu ne mogu osporiti. No, te njegove aktivnosti kao premijera su uzburkali duhove u vojno-obavještajnim krugovima i 2010. godine vojska je bila pripremila vojni udar pod nazivom operacija “Udarac čekića” koji je na vrijeme spriječen, a vinovnici su pohapšeni i izvedneni pred sud. U taj kontekst spada i politička debata u Turskoj posljednjih godina o tzv. Ergenekon suđenjima visoko rangiranim pojedincima u policijskim, obavještajnim, akademskim, medijskim i vojnim strukturama koje su međusobno povezane i čine tzv. terorističku organizaciju “Ergenekon”. Ergenekon je svojevrsna paradržavna struktura koja je otkrivena nakon osujećenog vojnog udara iz 2010. godine i predstavlja izmještene centre moći izvan demokratski izabranih institucija države koji se bave političkim ubistivima, terorom, organiziranim kriminalom, vrlo unosnom trgovinom narkoticima i korupcijom. No, u nekoliko slučajeva koji se vode pred sudovima u Turskoj, dokazano je da optuženi za povezanost sa ovom organizacijom nisu krivi za krivična djela koja im se stavljau na teret i otuda osude i demonstracije protiv Erdoana za kršenje ljudskih prava i sloboda.



Međutim, suština cijele priče se krije u tzv. Susurluk skandalu odnosno u jednoj namjerno izazvanoj saobraćajnoj nesreći kod mjesta Susurluk u provinciji Baliserik. Naime, 3. novembra 1996. godine u slupanom automobilu smrtno su nastradali zamjenik šefa policije Istanbula, član turskog parlamenta iz jedne od kurdskih stranaka inače poznati lider kurdske zajednice, kao i Abdulah Katli (Abdullah Çatlı) narkobos i plaćeni ubica pozant kao vođa “Sivih Vukova” paramilitarne organizacije desničarske partije MHP, koji je bio na Interpolovoj crvenoj potjernici zbog ubistava i drugih krivičnih djela počinjenih po Evropi. Pozadina Susurluk skandala bila je špekulacija da su turski obavještajni krugovi tražili od Katlija da izvrši atentat na Abdulaha Očelana (Abdullah Öcalan) predsjednika zabranjene Krudistanske partije rada PKK protiv koje je Turska od 1984. godine vodila otvoreni rat u kurdskim regijama na Istoku te zemlje. Susurluk skandal je afirmisao prirodu i nivo korpucije u Turskoj koja se bazirala na enormnim sumama koje su zarađivane na trgovini narkoticima koja se decenijama vodi preko Turske, a njena vrijednost prema podacima američke DIA-e prelazi preko 70 milijardi US dolara godišnje. Ovaj skandal je otkrio da se obavještajne i policijske službe povremeno koriste uslugama narko mafije, a da ih oni zauzvrat štite od progona i uz naknadu visoko rangiranim pojedincima im uklanjaju konkurenciju. Zahvaljujući gerilskom ratu sa PKK koji sa manjim prekidima i danas traje, u regijama na Istoku Turske gdje se aktivno vode oružana borbena dejstva civilne vlasti nemaju pune ingerencije, što ostavlja prostor za tzv. „Crne obavještajno-vojne operacije“ pod kojima se vjerovatno vodi i trgovina narkoticima. Na čitaocu je da prosudi da li su na ove i druge slične veze sa kriminogenim elementima koje u Turskoj traju decenijama, nabasali turski istražni organi nakon otrkivanja organizatora vojnog puča i njihovih finansijskih tokova iz 2010. godine.

Ono što je opet na svjetlo dana izašlo nakon pokušaja vojnog udara u noći sa 15. na 16.07.2016. godine jeste zastrašujući nivo penetracije pripadnika Ergenekon organizacije u svim sporama društva i države o čemu govori veliki broj uhapšenih državnih činovnika, sudija, tužilaca, policajaca i vojnika nakon spriječavanja vojnog udara. Da li su oni svi bili praćeni, da li je o njima vođena evidencija po kojoj su kasnije hapšeni i da li su svi krivi za zločin protiv države kojeg su navodno počinili utvrdit će sudovi, a pokazati vrijeme. No, činjenica je da takav obim i nivo penetracije u zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast ne može da ostvari niti jedna strana obavještajana služba na svijetu, stoga su u startu diskfalifikovani svi navodi da se radi o pokušaju vojnog udara sa pomoći iz vana. Naprotiv, sve činjenice govore u prilog tvrdnji da se radi o unutrašnjem problemu na koji je Erdoan upozoren od stranih obavještajnih krugova, kako ne bi došlo do destabilizacije Turske kao strateškog partnera SAD-a i NATO-a.

iPhone razgovor koji spasio Tursku: Erdoan se naciji obratio preko TurkCNN TV stanice sa svog mobilnog uređaja u programu u živo i pozvao građane da izađu na ulice

Činjenice govore da je predsjednik Turske bio meta prvog poteza vojne hunte u noći 15. na 16.07.2016. godine. On je centralna ličnost političke i državne moći u Turskoj koja pokreće mase i bez njega, državne strukture bi sasvim sigurno poklekle pred vojnom silom ili bi se zametnuo dugotrajan građanski rat kao u Siriji. Zato je u hotelu u kojem je odsjeo provodeći godišnji odmor predsjednik Erdoan i bio meta pučista koji su u dvorište hotela sa nekoliko transportnih helikoptera spustili 40 komandosa i raketirali sobu za koju su vjerovali da se u njoj nalazi predsjednik sa pratnjom. No, Predsjednik Erdoan je zahvaljujući pravovremenim informacijama bio na vrijeme evakuisan, a komandosi su upali pravo u zasjedu specijalaca policije i obavještajne službe, u kojoj su neki likvidirani, a neki i zarobljeni. Istovremeno, 6 aviona F-16C Fighting Falcon, zatim 4 borbena helikoptera AH-1W Whesky Cobra, neutvrđen broj transportnih helikoptera S-70A Blackhawk i 8 transportnih aviona među kojima je i jedan ultramoderni Airubus A-400 M, sa oružjem, novcem, i komunikacijskom opremom, kao i 4 zračna tankera KC-135R poletjeli su iz baza Akinči, Kayseri i Indžirlik i uputili se na destinacije po unaprijed dobijenim tajnim zadacima. Borbena avijacija se skoncentrisala nad nebom iznad Ankare i dopunjujući se gorivom u zraku sa zračnih tankera KC-135R, dok su se transportni avioni uputili prema Malatiyi sjedištu 3. Armije, a transportni helikopteri sa spcijalnim snagama napali ciljeve u Ankari i Istambulu. Pomenute zračne snage su vatreno djelovale nišaneći u Ankari sjedište obavještajne službe MIT u Golbasiju, zgradu Parlamenta, Štab policije, zgradu TurkSAT-a državne televizije i predsjedničke palate u Bestepeu. U Istambulu su transportni helikopteri desantiralli specijalce na svadbu na kojoj su bili pristuni skoro svi najviši generali i komandanti koji nisu bili umješani u zavjeru, koje su potom oteli i odveli na nepoznatu lokaciju. Kasnije su svi oslobođeni. Simultano s tim djelovanjima avijacije, kopnene snage su pokrenule svoje oklopne kapacitete i ljudske resurse, ka komunikacijskim središtima, važnim objektima državnih institucija i medijima u Ankari i Istambulu. Kako je na vrijeme osujećen atentat na predsjednika, kompletna operacija preuzimanja vlasti više nije imala smisla, a Erdoan se naciji obratio preko TurkCNN TV stanice sa svog mobilnog uređaja u programu u živo i pozvao građane da izađu na ulice. Za svega dva sata stotine hiljada Turaka su izašli na ulice Ankare i Istambula i do kraja obesmislili vojni udar. Do jutra milioni građana su bili na ulicama u oba grada, a sigurnosne snage su taj momenat iskoristile da se pregrupišu i krenu u obračun sa pučistima, koji su se nakon “dešavanja naroda” u velikom broju počeli predavati.

Hapšenja pučista

Masovni izlazak građana na poziv predsjednika Erdoana i njihovo suprotstavljanje vojsci ima veliku simboličnu vrijednost za tursko društvo, jer je to prvi put da su se građani organizovano suprotstavili volji vojske i sačuvali svoje demokratski izabrane institucije. Bez obzira na očite greške, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je za Erdoana i njegovu AK pariju na zadnjim izborima glasalo 45 miliona ljudi, koji su se listom odazvali na njegov poziv da brane svoje pravo na izbor.

Posebna mantra koja vlada našim medijskim prostorom, koju srčano promoviraju razni politički analitičari, nemušti geostratezi i ad hoc prognozeri geopolitičke situacije, pa i neki parlamentarci vođeni valjda političkim animozitetima i apsolutnim ne poznavanjem materije, je da je Erdoan čitav vojni udar iscenirao kako bi se obračunao sa svojiim političkim protivnicima u vojsci i drugim državnim institucijama.

Kao jedan od glavnih argumenata za tu tvrdnju uzima se izvještaj koji je prvi put objavljen na CNN-u da su borbeni avioni F-16C imali na nišanu Erdoanov avion i da nisu otvarali vatru. Tačno je da su dva lovca F-16C pretraživala nebo iznad Istanbula u potrazi za predsjedničkim avionom biznis klase Cesna Gulfstream IV, no za informaciju našim vrlim i nadasve obrazovanim, ali očito slabo informisanim analitičarima, a i parlamentarcima, svaki avion ima tzv. IFF transponder koji ima određeni kod sastavljen od brojki i slova ili samo slova koji se pojavljuje na radarskom ekranu kao specifičan identifikacijski znak upravo tog aviona. Dva lovca F-16C koji su letjeli u pokušaju presretanja predsjedničkog aviona iako su ga vidjeli na radaru, nisu na svom radarskom ekranu imali specifičan kod IFF transpondera sa predsjedničkog aviona, već su umjesto njega imali kod IFF trasnpondera sa jednog od putničkih aviona turskog avio-prevoznika Turkish Airlines-a. Njima na znanje i očitovanje, to je vjerovatno standardna operativna procedura sakrivanja koda IFF transpondera u narušavanju sigurnosti VIP ličnosti tog ranga u Turskoj, ukoliko se isti nađu u zraku, zajedno sa neprijateljskim letjelicama. Naravno da naredba za otvaranje vatre nije došla, jer piloti nisu mogli na vrijeme vizuleno provjeriti o kojem se avionu radi, a pučisti su mislili da se na osnovu rada IFF transpondera radi o putničkom avionu, a obaranje putničkog aviona bi im u tom osjetljivom trenutku sigurno nanijelo izuzetno negativan PR i osude u svijetu. Predsjednik Erdoan se zatim bezbjedno spustio u Istambul, gdje se drugi put od izbijanja puča obratio javnosti i pozvao još jednom građane da se suprotstave vojsci.