Islamske teme
SUSRETI U ZAGREBAČKOJ DŽAMIJI
|
|
Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 06. September 2016. 14:09:03
Zagrebačka džamija je mnogo više od vjerskog i kulturnog objekta muslimana. Svaki posjet, svaki susret u njoj je nadahnuće koje nam jača vjeru, snaži, oplemenuje i ujedinjuje. Ona je za mnoge balkanska Meka!
Zagrebačka džamija izgrađena je u gradskom području Folnegovićevo naselje, preko r. Save. Kamen temeljac postavljen je 1981. godine, a otvorena je 1987.godine uoči Univerzijade. Prije ove Zagreb je prvu džamiju dobio 1944.g. na Trgu žrtava fašizma, ali su joj srušeni minareti i zatvorena odmah 1948.godine, jer je izgrađena u vrijeme NDH.
Nova Zagrebačka džamija je moderna građevina klasične islamske arhitekture, spoj tradicionalnog i modernog. U njoj ima mjesta za 2000 ljudi. Čine je tri cjelime: molitvena sa bibliotekom, čitaonicom i Kur’anom kao temeljnom knjigom islama, soba za druženja i razgovore – divan hana, uz koju je i restoran s kuhinjom. U središnjem dijelu džamije je muzejski dio, a treći dio su soba za goste i stanovi za vjerske službenike. Uz Srednju vjersku školu tu je sjedište Omladinskog muslimanskog kluba i Nogometnog kluba „NUR''. Prilikom otvorenja džamije 52 divna tepiha poklonila je država Iran.
Zagrebačku džamiju rado posjećuju turisti iz svih krajeva svijeta. Otvorenost, gostoljubivost i domačinski odnos je na zavidnoj visini prema svima koji otvore džamijska vrata.
Od dana kada je izgrađena, Zagrebačka džamija je postala omiljeno mjesto sastajanja za mnoge Bosance, posebno Bošnjake koji žive u dijaspori. Kada posjećuju ili prolaze kroz Zagreb, vjernici u njoj s posebnim nadahnućem klanjaju namaze, izaberu neku od zanimljivih knjiga u bogatoj džamijskoj biblioteci, pojedu ćevape ili svoje omiljeno jelo koje se nudi u džamijskoj kuhinji i provedu dio raspoloživog vremena u svom odabranom društvu. Za one koji nisu previše podložni uticaju vjere, zagrebačka džamija je omiljeno sastajalište, jer sa velikom sigurnošću uvijek mogu očekivati da će u njoj sresti nekog poznatog ili doživjeti nešto zanimljivo, što će im pričiniti zadovoljstvo.
Putujući kroz Hrvatsku i vraćajući se s puta po Bosni, odlučio sam ponovno posjetiti Zagrebačku džamiju. Jedan od mojih posjeta usljedio je tokom agresije na BiH. U to vrijeme Zagrebačka džamija je bila izbjeglički centar. U njenom krugu dominirali su improvizovani izbjeglički šatori sa nebrojeno mnogo nesretnika, prognanih sa njihovih ognjišta.
Moj novi posjet upriličen zadnjeg dana avgusta ove 2016. godine je u neuporedivo drugim okolnostima i boljoj atmosferi. U društvu sam sa badžom Sadulahom, penzionisanim sekretarom popularnog folklornog sastava “Lado” i svastikom Mirsadom, magistricom farmacije, koja je mirovinu stekla kao šefica u nekoj od zagrebačkih apoteka. U tim trenutcima nisam ni slutio da će to biti i jedan izuzetno prijatan susret i sa mojim dragim komšijama za neke od nas prvo nakon rata, a za neke i prvo viđenje nakon više od pola stoljeća.
I dok smo ja i moji najbliži zagrebački rođaci i prijatelji evocirali drage uspomene iz mirnih dana i prisjećali se stravičnih događaja iz dana rata, ispijali prve gutljaje limunade i kušali teletinu ispod saća, našem stolu su neočekivano prišle dvije očito dobro njegovane i situirane dame, zagledale se u nas i s osmjehom zapitale da li ih se sjećamo. Teško je bilo u liku žene smeđe ovalne kose prepoznati moju sugrađanku Berku Pezić, udanu za g. Zijada Sedića, koja nam je kratko po tom saopštila da već ima unuku koja se zove Una i dva sina, Tarika, starog 38 i Edu, starog 28.g. Berka živi u Zagrebu i veoma je dobro situirana. Potiče iz poznate dubičke porodice. Njen otac Ismet, dugodišnji trgovac i majka Sija, dugo godina- sve do rata, zajedno su vodili sajđisku radnju, nasljeđenu od Sijinog oca, koga su zvali urmahor. Svojom urođenom komunikativnošću i posebnim šarmom Sija je stekla poseban imidž. Znala je i poštovala svakog, a nju su znali i cijenili svi. Oni i njihova sajdžiska radnja postali su toliko markantni i znameniti, da im je autor ovog teksta posvetio svoju pjesmu, pod naslovom “Poznatim Dubičkim urarima”, koja se uglazbljena može naći na internet portalu orbus.be i drugim portalima. Berkin otac je nakon rata preselio, a njena majka Sija je duže vrijeme nakon rata živjela u Zagrebu kao izbjeglica. Sada je smještena u staračkom domu u Petrinji.
A druga šarmantna gospođa, prirodno bijele kratko ošišane kose, rekla je da se zove Senija Mujović, da živi u Berlinu od decembra 1968.godine, te da ima četvoro djece i 9 unučadi. Od muža se rastavila prije 11 godina. Potsjetila me da je rođena u Bosanskoj Dubici, a odrasla sa četvoro braće i sestara: Seadom, Seidom, Abdulahom i Mevlidom u ulici Puhalo u kojoj sam ja rođen i odrastao. Nakon što smo se izgrlili i izljubili, sentimentalni i sjetni, nije se bilo teško sjetiti njenih roditelja, starog Hasana, koji je bio mujezin Puhalske džamije i njegove supruge Bahre, koja je i pored teških uslova života uvijek bila vedra, nasmijana i svoju zdravu energiju potsticajno prenosila na druge. Dok nas je konobar posluživao s baklavom i bosanskom kahvom serviranom sa rahat lokumom, našem stolu pridržila se Senijina sestra Seida, koja živi u Parizu, u Francuskoj. Sve na njoj odavalo je elegantnu dobro njegovanu prirodu, tihe naravi i nenametljive ćudi.
U višesatnom prijateljskom razgovoru dotakli smo se svega što je nekad činilo naš sretan život, u kojem je svako od nas imao svoj udio. Živjeli smo u malom gradu u kojem je znao svako svakog. Gradili smo ga za svoju djecu i unuke. Htjeli smo od njega stvoriti miran kutak u kojem se može slobodno i srećno živjeti od svoga rada. Rat je srušio naše nade, uništio sve što smo dugogodišnjim marljivim radom stvorili. Srpski agresor nas je protjerao iz naših domova, razorio našu sreću i prisvojio sve što smo za sebe i druge oko sebe stvorili. A naš srećan život gradilo je 23.000 naših sugrađana, od kojih su 7.000 bili Muslimani, 1.000 Hrvati, a 15.000 Srbi. Ove brojke ranije nismo znali i nisu nas interesovale. Sad kad ih znamo, ne smijemo zaboraviti i moramo imati na umu da su iz našeg grada pod prijetnjom smrti protjerani skoro svi Muslimani isvi Hrvati. Do sada se svojim kućama vratilo svega 1.000 prognanih. I svi mi koji i danas živimo na nekim tuđim destinacijama ili lutamo svijetom i tražimo da nam se vrati izgubljeno, srećni smo kada svoj istrgnuti dio sreće prepoznamo makar kroz prijateljski razgovor, poput ovog koji smo ovog dana vodili ovdje u Zagrebačkoj džamiji.
Tokom svoga postojanja, Zagrebačka džamija postala je mnogo više nego vjerski i kulturni objekat, značila mnogo više od obrazovnog i duhovnog centra muslimana. Tokom agresije na BiH bila je baza i utočište obespravljenih i beskućnika, mjesto na kojem se ponovno iz beznađa rađanla nada u bolje sutra. Za Bošnjake BiH koji su danas u dijaspori postala je središnje mjesto sastajanja iz kojeg se šire vidici i na kome se ukrštaju njihovi putevi. Izgradnjom ove džamije pokrenut je ili potstaknut isti ili sličan proces na prostorima Hrvatske, BiH i Slovenije, a rezultati su već vidljivi u gradovima Rijeci, Ljubljani... Zato Zagrebačku džamiju s pravom možemo nazvati balkanska Kaba.
I ovaj moj susret zadnjeg dana avgusta sa mojim sugrađanima, rođacima i prijateljima u Zagrebačkoj džamiji učvrstio je u meni i njima uvjerenje da smo na pravom putu, obnovljeni, osnaženi, i da više nikad nećemo biti sami, nikad ostavljeni i zaboravljeni. Senija Mujović se vratila u Berlin, njena sestra Seida u Pariz, moji rođaci i Berka Pezić- Sedić otišli u svoj zagrebački raj, a ja se uputio u Ameriku. I svako od nas ponio je u sebi miris Bosne koji nas spaja i opija.
A vrata Zagrebačke džamije ostaju širom otvorena i čekaju na vas i nas.
|
Zagrebačka džamija izgrađena je u gradskom području Folnegovićevo naselje, preko r. Save. Kamen temeljac postavljen je 1981. godine, a otvorena je 1987.godine uoči Univerzijade. Prije ove Zagreb je prvu džamiju dobio 1944.g. na Trgu žrtava fašizma, ali su joj srušeni minareti i zatvorena odmah 1948.godine, jer je izgrađena u vrijeme NDH.
Nova Zagrebačka džamija je moderna građevina klasične islamske arhitekture, spoj tradicionalnog i modernog. U njoj ima mjesta za 2000 ljudi. Čine je tri cjelime: molitvena sa bibliotekom, čitaonicom i Kur’anom kao temeljnom knjigom islama, soba za druženja i razgovore – divan hana, uz koju je i restoran s kuhinjom. U središnjem dijelu džamije je muzejski dio, a treći dio su soba za goste i stanovi za vjerske službenike. Uz Srednju vjersku školu tu je sjedište Omladinskog muslimanskog kluba i Nogometnog kluba „NUR''. Prilikom otvorenja džamije 52 divna tepiha poklonila je država Iran.
Zagrebačku džamiju rado posjećuju turisti iz svih krajeva svijeta. Otvorenost, gostoljubivost i domačinski odnos je na zavidnoj visini prema svima koji otvore džamijska vrata.
Od dana kada je izgrađena, Zagrebačka džamija je postala omiljeno mjesto sastajanja za mnoge Bosance, posebno Bošnjake koji žive u dijaspori. Kada posjećuju ili prolaze kroz Zagreb, vjernici u njoj s posebnim nadahnućem klanjaju namaze, izaberu neku od zanimljivih knjiga u bogatoj džamijskoj biblioteci, pojedu ćevape ili svoje omiljeno jelo koje se nudi u džamijskoj kuhinji i provedu dio raspoloživog vremena u svom odabranom društvu. Za one koji nisu previše podložni uticaju vjere, zagrebačka džamija je omiljeno sastajalište, jer sa velikom sigurnošću uvijek mogu očekivati da će u njoj sresti nekog poznatog ili doživjeti nešto zanimljivo, što će im pričiniti zadovoljstvo.
Putujući kroz Hrvatsku i vraćajući se s puta po Bosni, odlučio sam ponovno posjetiti Zagrebačku džamiju. Jedan od mojih posjeta usljedio je tokom agresije na BiH. U to vrijeme Zagrebačka džamija je bila izbjeglički centar. U njenom krugu dominirali su improvizovani izbjeglički šatori sa nebrojeno mnogo nesretnika, prognanih sa njihovih ognjišta.
Moj novi posjet upriličen zadnjeg dana avgusta ove 2016. godine je u neuporedivo drugim okolnostima i boljoj atmosferi. U društvu sam sa badžom Sadulahom, penzionisanim sekretarom popularnog folklornog sastava “Lado” i svastikom Mirsadom, magistricom farmacije, koja je mirovinu stekla kao šefica u nekoj od zagrebačkih apoteka. U tim trenutcima nisam ni slutio da će to biti i jedan izuzetno prijatan susret i sa mojim dragim komšijama za neke od nas prvo nakon rata, a za neke i prvo viđenje nakon više od pola stoljeća.
I dok smo ja i moji najbliži zagrebački rođaci i prijatelji evocirali drage uspomene iz mirnih dana i prisjećali se stravičnih događaja iz dana rata, ispijali prve gutljaje limunade i kušali teletinu ispod saća, našem stolu su neočekivano prišle dvije očito dobro njegovane i situirane dame, zagledale se u nas i s osmjehom zapitale da li ih se sjećamo. Teško je bilo u liku žene smeđe ovalne kose prepoznati moju sugrađanku Berku Pezić, udanu za g. Zijada Sedića, koja nam je kratko po tom saopštila da već ima unuku koja se zove Una i dva sina, Tarika, starog 38 i Edu, starog 28.g. Berka živi u Zagrebu i veoma je dobro situirana. Potiče iz poznate dubičke porodice. Njen otac Ismet, dugodišnji trgovac i majka Sija, dugo godina- sve do rata, zajedno su vodili sajđisku radnju, nasljeđenu od Sijinog oca, koga su zvali urmahor. Svojom urođenom komunikativnošću i posebnim šarmom Sija je stekla poseban imidž. Znala je i poštovala svakog, a nju su znali i cijenili svi. Oni i njihova sajdžiska radnja postali su toliko markantni i znameniti, da im je autor ovog teksta posvetio svoju pjesmu, pod naslovom “Poznatim Dubičkim urarima”, koja se uglazbljena može naći na internet portalu orbus.be i drugim portalima. Berkin otac je nakon rata preselio, a njena majka Sija je duže vrijeme nakon rata živjela u Zagrebu kao izbjeglica. Sada je smještena u staračkom domu u Petrinji.
 |
A druga šarmantna gospođa, prirodno bijele kratko ošišane kose, rekla je da se zove Senija Mujović, da živi u Berlinu od decembra 1968.godine, te da ima četvoro djece i 9 unučadi. Od muža se rastavila prije 11 godina. Potsjetila me da je rođena u Bosanskoj Dubici, a odrasla sa četvoro braće i sestara: Seadom, Seidom, Abdulahom i Mevlidom u ulici Puhalo u kojoj sam ja rođen i odrastao. Nakon što smo se izgrlili i izljubili, sentimentalni i sjetni, nije se bilo teško sjetiti njenih roditelja, starog Hasana, koji je bio mujezin Puhalske džamije i njegove supruge Bahre, koja je i pored teških uslova života uvijek bila vedra, nasmijana i svoju zdravu energiju potsticajno prenosila na druge. Dok nas je konobar posluživao s baklavom i bosanskom kahvom serviranom sa rahat lokumom, našem stolu pridržila se Senijina sestra Seida, koja živi u Parizu, u Francuskoj. Sve na njoj odavalo je elegantnu dobro njegovanu prirodu, tihe naravi i nenametljive ćudi.
U višesatnom prijateljskom razgovoru dotakli smo se svega što je nekad činilo naš sretan život, u kojem je svako od nas imao svoj udio. Živjeli smo u malom gradu u kojem je znao svako svakog. Gradili smo ga za svoju djecu i unuke. Htjeli smo od njega stvoriti miran kutak u kojem se može slobodno i srećno živjeti od svoga rada. Rat je srušio naše nade, uništio sve što smo dugogodišnjim marljivim radom stvorili. Srpski agresor nas je protjerao iz naših domova, razorio našu sreću i prisvojio sve što smo za sebe i druge oko sebe stvorili. A naš srećan život gradilo je 23.000 naših sugrađana, od kojih su 7.000 bili Muslimani, 1.000 Hrvati, a 15.000 Srbi. Ove brojke ranije nismo znali i nisu nas interesovale. Sad kad ih znamo, ne smijemo zaboraviti i moramo imati na umu da su iz našeg grada pod prijetnjom smrti protjerani skoro svi Muslimani isvi Hrvati. Do sada se svojim kućama vratilo svega 1.000 prognanih. I svi mi koji i danas živimo na nekim tuđim destinacijama ili lutamo svijetom i tražimo da nam se vrati izgubljeno, srećni smo kada svoj istrgnuti dio sreće prepoznamo makar kroz prijateljski razgovor, poput ovog koji smo ovog dana vodili ovdje u Zagrebačkoj džamiji.
Tokom svoga postojanja, Zagrebačka džamija postala je mnogo više nego vjerski i kulturni objekat, značila mnogo više od obrazovnog i duhovnog centra muslimana. Tokom agresije na BiH bila je baza i utočište obespravljenih i beskućnika, mjesto na kojem se ponovno iz beznađa rađanla nada u bolje sutra. Za Bošnjake BiH koji su danas u dijaspori postala je središnje mjesto sastajanja iz kojeg se šire vidici i na kome se ukrštaju njihovi putevi. Izgradnjom ove džamije pokrenut je ili potstaknut isti ili sličan proces na prostorima Hrvatske, BiH i Slovenije, a rezultati su već vidljivi u gradovima Rijeci, Ljubljani... Zato Zagrebačku džamiju s pravom možemo nazvati balkanska Kaba.
I ovaj moj susret zadnjeg dana avgusta sa mojim sugrađanima, rođacima i prijateljima u Zagrebačkoj džamiji učvrstio je u meni i njima uvjerenje da smo na pravom putu, obnovljeni, osnaženi, i da više nikad nećemo biti sami, nikad ostavljeni i zaboravljeni. Senija Mujović se vratila u Berlin, njena sestra Seida u Pariz, moji rođaci i Berka Pezić- Sedić otišli u svoj zagrebački raj, a ja se uputio u Ameriku. I svako od nas ponio je u sebi miris Bosne koji nas spaja i opija.
A vrata Zagrebačke džamije ostaju širom otvorena i čekaju na vas i nas.
