Ja sam jedna od onih ptica koje su morale odletjeti iz svog toplog gnijezda i živjeti u tuđoj zemlji, govoriti tuđim jezikom, smijati se nepoznatim licima. I sve ne bi bilo toliko teško i bolno da ne moram gledati i svoju braću i sestre, prijatelje, poznanike, moje drage sunarodnike, Bošnjake i Bošnjakinje kako se s mukom bore da zadrže sve svoje ptiće na okupu, da ih prehrane, obuku, obezbijede im osnovne uslove za opstanak. Gledao sam neke kako ostaju sami i bespomoćni. Bilo je puno mojih sunarodnika koji su pošli samnom u svijet, pa smo se u povoljnom trenutku našli na jednoj zajedničkoj ideji da pomognemo našem narodu, idejom osnivanja Bošnjačke nacionalne fondacije (BNF), pod okriljem pokreta najpožrtvovanijeg bošnjačkog lidera muftije Muamera Zukorlića.

Danas, baš danas se toga sjećam gledajući slike svog poplavljenog rodnog grada. Poplavljen je vodom, a korupcijom zavijen u sivo. I pitam se, je li moguće da su moji sugrađani dozvolili da ih ponese, kao ova mutna voda, mutno djelovanje grupe ljudi koji brinu samo za svoj lični interes. To su ljudi koje ne zanima nečije djetinstvo, roditeljska briga, domovi poplavljeni prljavom i mutnom vodom koje nose bolesti, a sa njima patnju i tugu. Pitam se do kad? Do kad će biti ovako osuđeni da trpe sivilo, umjesto sretnog i dostojanstvenog života. Iako smo prošle godine, preko nekih pristrasnih medija, gledali scenarije tobože ‘super heroja’ predsjednika opštine Meha Mahmutovića kako nosi džakove pijeska, kako obećava korita i spas za ljude koji su imali neprocenjive štete na oštećenim kućama, evo opet vidimo istu sliku… kuće stare i još oštećenije, obećanog funkcionalnog korita rijeke nigdje, ljudi u strahu, ljudski muk, vodeno zloslutno klokotanje i suze oštećenih građana koje se s kišom miješaju.

Dragi moj narode, moramo sami pomoći sebi. Moramo shvatiti da zaslužujemo živjeti bolje, dostojanstvenije.