Šemso AGOVIĆ: Ne znamo, dakle, šta je još Jerga mislio, ali pošto kaže da koliko on zna, to je jedina takva sevdalinka, a ovo »koliko on zna« nam otvara mogućnost da ih ima još. Sa sakatima, ćoravima... Aman, ljudi moji. O, sancta simplicitas! Ali, ne piše Miljenko samo o sevdalinkama. Piše on i o Njegošu.

Za čitaoca može biti jako zabavno kada naleti na tekst kakvog poznatog pisca, koji piše o stvarima koje ne poznaje, pa u svojoj zabludi lupa kao gabelj po džezvi. Tako Miljenko Jergović u knjizi Inšallah, Madona, inšallah, u priči ALKATMER, inspirisan sevdalinkom Majka Meha luda oženila, kaže:

»Čini mi se da su rijetke lirske narodne pjesme u kojima je glavni junak umno poremećen ili umno zaostao. Među sevdalinkama ova je, koliko znam, jedina takva.«

Kako li je Jergović uopšte mogao i pomisliti da je »glavni junak« umno poremećen? Ali, ne samo da je to pomislio, on je u to i čvrsto vjerovao. I samo Bog i on znaju šta li je oko toga još mislio. Očigledno sve drugo samo ne ono pravo, da je Meho mlad, a ne lud.

Ili, kako li je Jergović mogao tako potcijeniti umjetničko stvaralaštvo jednog naroda? Pa, Jergoviću, brate mili, zar ne znaš da u toj predivnoj sevdalinki nevjesta tješi mladog Mehu tepajući mu »jagnje moje malo«? Ne misliš valjda da je zato i ona retardirana?

Ne znamo, dakle, šta je još Jerga mislio, ali pošto kaže da koliko on zna, to je jedina takva sevdalinka, ovo »koliko on zna« nam otvara mogućnost da ih ima još. Sa sakatima, ćoravima... Aman, ljudi moji. O, sancta simplicitas!

Ali, ne piše Miljenko samo o sevdalinkama. Piše on i o Njegošu.

Nedavno je objavio tekst o svom školovanju, u kojem kaže da mu je ljubav prema Njegošu u srce ugradio Abdulah Šahmanović, nastavnik rodom iz Plava, lud za Njegošem, koji počiva u Sarajevu, a ne u Plavu, kako bi bio red prema Njegošu. Jergović je to ovako sročio:

»Nastavniku Abdulahu Šahmanoviću se, kao ni meni, njegovome učeniku, kao ni većini njegovih učenika, nije ispunilo ono zbog čega vladika poziva u rat: “Đe je klicu zrno zametnulo, onde neka i plodom počine”. On je počinuo u Sarajevu, od Plava daleko, među svijetom koji je slabo govorio njegovim jezikom, ostavljajući svoj plod uplašenim svojim đacima.«

Nastavnik Abdulah Šahmanović je uz Njegoša otkrio i malog Miljenka. O tome svjedoči veliki Miljenko:
»Za razliku od nekih drugih nastavnika, koji su ocjene zaključivali javno, na nekom od posljednjih satova u polugodištu, Šahman bi zaključne ocjene upisivao u zbornici. Sjećam se tog posljednjeg šestog sata, u četvrtak, pred kraj školske godine, kada su na satu razredne nastave vječno znatiželjne djevojčice navalile na razrednika Hrvoja da nam pročita šta je nastavnik Šahmanović kome zaključio. Ja sam se pokušavao buniti, nije mi trebalo ni to suočenje, kao što ću u životu i inače izbjegavati suočenja s lošim vijestima, ali sam, na žalost, bio usamljen.

Razrednik je krenuo čitati zaključne ocjene, uglavnom očekivane dvojke, trojke, poneku četvrticu. Češći su bili uzdasi očajanja, nego krici veselja (premda je bilo i toga). Bio sam broj sedamnaesti u dnevniku (da, stvarno se toga sjećam, kao što se sjećam, skoro po redu, imena i prezimena baš svih s kojima sam tokom školovanja išao u isti razred…), i nije trebalo dugo da do mene dođe. Iskreno govoreći, nadao sam se, potiho, trojki…

Svojim mirnim, ravničarskim glasom Hrvoje je izgovorio:
– Jergović, pet.
– Ne, ne, pogledajte još jednom!, – viknuo sam, sada već siguran da je trojka u pitanju, jer je broj 3, kada se napiše sličan broju 5.

Razrednik je slegnuo ramenima i okrenuo dnevnik prema curama iz prvoga reda. One su potvrdile.«

Pjesniče, potpuno te razumijem, ali sam u tome sve usamljeniji.

Nastavnik Abdulah Šahmanović iz Plava je umio izvući ono najmudrije iz Gorskog vijenca. Miljenko piše:
»Sjećam se, u osmom razredu, dok je predavao o Gorskome vijencu, pred mejtašku je dječurliju postavio ovakvu zagonetku. Što je Vuk Mićunović mislio kada je ovako vladiki Danilu govorio:

“Junaštvo je car zla svakojega –
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.”

Siroti đaci su pokušavali svaki na svoj način dokučiti smisao ove zbrke od stihova i filozofije strane Njegošu (đe će junaštvo biti car zla svakojega?!), koji uopšte ne liče na Njegoša, dok je nastavnik Šahmanović strašan i veličanstven ćutao sve do kraja, da bi zatim cijeli razred iznenadio blistavim objašnjenjem. Baš to je malog Miljenka direktno ohrabrivalo u njegovom obožavanju opskurnog pjesnika, koje traje sve do danas.

A sada, kao zreo i afirmisan pisac Jergović zna:
Oni koji tvrde da je Gorski vijenac u svakom pogledu prevaziđeni spjev sa neljudskim motivom (poziv na prevjeru uz prijetnju istrebljenjem), koji obiluje izlivima mržnje, uvredama, ruganjima, bez premca u svjetskoj poeziji, jesu balije i ustaše. Oni koji su Gorski vijenac iskoristili kao pogonsko gorivo mržnje, progona i klanja – to su četnici. A Miljenko se ograđuje i od jednih i od drugih, i trećih, svrstavajući sebe u grupu onih koji Njegoša razumiju.
Šteta što nije objasnio kako ga on to razumije.