Meni je ova tema postala sumorna! Kad malo bolje sagledam, sumorna mi zvuči i preblago, od pomisli na politiku u Bosni i onih koji vode tu istu. Pišem čisto jer sam umorna od svega. Umorna i od onih koji prozivaju Bakira, Čovića, Dodika, Ivanića. Ne vidimo nikakvu razliku između vas što ste ih birali i onih izabranih. Isti ste. Kao i oni inžinjeri na BIRO-u. Ja, kao akademski građanin, ne mogu da razumijem otkud tolika kontradiktornost u jednom ljudskom biću?!

Političari su već odavno najgori, s čim se i slažemo. Ali šta je s vama, koji iste birate već preko 20 godina? Je li to zaista stvar tradicije, jer je djed birao SDA, pa moram i ja?

Šta ti znači tvoja diploma? Tvoj intelekt? Da slijediš razmišljanje onih koji možda jesu bili mudriji, ali ne i pametniji.

Ja, otrgnuta 10 000 km od domovine sa diplomom u ruci, ne želim da se vratim tamo. Tamo gdje ne postoji pravna država, već korupcija, nepotizam i bigotizam.

Ne želimo da se vratim tamo gdje sam ja ja, a ti ti. Gdje je Amer od krvi i mesa, a njegov komšija Vedran pao s neba.

Hoću prvo da kažem, da ja kao Bošnjakinja, osjećam prezir prema svima onima koji sude ljudima po vjeri, nacionalnosti i etničkoj pripadnosti. Kako očekujete da imate bolje stanje u državi gdje nitko nikoga ne voli, ne podnosi i ne trpi.

Meni je to tuga. Tuga mi je i bol svih onih roditelja koji žale za odlaskom svoje djece u daleke zemlje Europe. I tuga mi je što će Bakir, Čović, Ivanić i Dodik stati pred Onog što sve stvara, i kada ih On bude pitao za suzu majke koja je tek ispratila kćerku na daleki put, šta će reći? Koju poruku će tada poslati? Koju laž će tada izmisliti?

Rasipajte se i čuvajte svoje fotelje. Mi smo vam priustili taj luksuz. Mi, nezaposleni. Mi, penzioneri. Mi koji smo svojom krvlju branili ovu zemlju. Ne sumnjam ja da ćete vi ostati još dugo u tim foteljama, jer nasi mladi će vas i dalje birati, a oni sami će odlaziti iz Bosne. Podjednako ste krivi. I jedni i drugi.

Pričam jučer sa mamom i babom. Njihova najveća želja mozda i jeste da se ja vratim u Bosnu, ali to je moja posljednja želja. Dolje ne vidim budućnost. Ni danas, ni sutra, niti ikad. Od same pomisli o povratku u zemlju u kojoj sam rođena meni se smuči. Smuči mi se, ne samo što ću sjediti kući sa diplomom inžinjera, već što ću kada pogledam onaj narod oko sebe i njihov način razmišljanja, ponovo shvatiti da ne pripadam tu. Da ne pripadam među narod, čija jutarnja kahva ne može početi bez ružne riječi o komšinici. Narod, čija je tema čak i Donald Trump i Hillary Clinton u dalekoj Americi, ali nikad oni sami. Narod, koji nema ideja, već priča i prepričava događaje iz sela od jučer.

Ovih 10 000 km udaljenosti od kuće, me je naučilo mnoge lekcije. Da ne mrzim, da volim. Da nismo isti razmišljanjem, ali smo svi od krvi i mesa. Svi imamo osjećaje. Svi imamo isti osmijeh. Iste potrebe. Svi volimo ćevape. Dišemo isti zrak.

Tuga mi je i pomisao do kada cemo zivjeti u ’90-tim. Do kada će moj komšija oplakivati Jugoslaviju i Tita.

Zauvijek. I nikada stanje u Bosni neće biti bolje. Ljepše. I žao mi je što moram razočarati svoga komšiju, ali nikada se Jugoslavija niti Tito neće vratiti. A isto tako, ni tvoj opstanak u Bosni neće biti niti bolji niti napredniji, sve dok ne odlučiš i ne shvatiš šta je prošlost, šta sadašnjost, a šta budućnost.

Ako i nakon 20 godina nije vrijeme da gradite bolje odnose među sobom, neće nikada ni biti. Ako danas nije vrijeme, da odlučite da smo svi jedno, a ne ja Bošnjakinja, ti Hrvat, a on Srbin. Jedna stvar uvijek veže drugu. Netrpeljivost među konstitutivnim narodima Bosne, nezaposlenost i politika, koja samo nosi ime politika, bez odličja onog što ona zaista treba predstavljati.

Vi Bosanci ne volite nikoga. Ne volite Arape, jer doprinose razvoju vaše ekonomije. Ne volite vašeg komšiju jer je druge vjeroispovjesti. Bunite se uvozu proizvoda u Bosnu. A na istom ne radite. Trčite za Fructal-ovim sokom, a Vega Fruit je tek tako zatvorena. I nemojte mi reći, da mi, kao narod Bosne i Hercegovine, nismo doprinjeli svemu tome.

Vaša pasivnost vas je koštala. I tu smo svi, gdje smo. U zemlji ničeg. U zemlji mržnje, bola i prošlosti.

Mene, kao Bošnjakinju, moja učiteljica Slobodanka u školi nikada nije učili da ne volim, da mrzim. Naprotiv. Pitam se gdje ste vi naučili da ne volite nikog i da mrzite sve?

Zašto odgajate svoju djecu na mržnji? Zašto ih ne učite da se vole?

Vi, koji živite u Bosni i Hercegovini, ne vidite niti jednu od ovih stvari koje sam napisala. Trudim se da razumijem. Da razumiijem, kako jedan narod može da živi 20 godina unazad, u svijetu u kojem su roboti zamjenili služavke i gdje ljudi putuju na weekend-trip u svemir?!

Sretna sam što sam dobilu priliku da odem, da vidim svijet koji se ne prostire samo od obale Jadrana pa do granice Save, Une i Drine.

A i ove fizičke granice su nekako uspjele doći do vašeg uma, i ograničiti ono najvrijednije, a to je samo vaše razmišljanje. Sve dok pustite druge da rješavaju vaše probleme i nesuglasice, Bosna će biti to što jeste. Ništa, ništavilo i jedna sumorna tema za sve.

Vas glas, vaša ideja mogu promjeniti stanje u kojem jeste. Nemojte pustiti da i dalje budete zabluda nečije ideologije, nemojte dozvoliti, da vama inžinjerima, doktorima, pravnicima, ekonomistima, profesorima i dalje upravlja šačica političara sa upitnom završenom srednjom školom i fakultetom.

Budite promjena, podignite svoj glas, i pokažite da ste iznad onih koji vas vode.