Mr. Milan JOVIČIĆ: Upravo je smiješno i žalosno, kako to nam vele neki međunarodni faktori, mnogi ambasadori i eto ti predstavnici Evropskog pokreta, da nam trasiraju put za Evropu, baš preko grada „slučaja“ i uz pomoć, lukavog latina Dragana Čovića. Najbolja je ovo priča iz čitanih basni, mnogih priča za malu djecu, a realnost našeg zajedničkog suživota, tokova i nakana u njegovim vijugama i glavama mnogih rasturača i nacionalističkih čimbenika, je nešto sasvim drugo. Ko, od tih evropejaca, nije bio u Mostaru, živio ili proveo izvjesno vrijeme...

U ime Boga, svetoga oca nacije Franje, kameleonskog komunjare Dragana i pokondirane Bojane, koji zajednički predstavljaju „čistokrvni“ ugroženi hrvatski narod u rezervnoj im domovini Bosni i Hercegovini, mi normalni građani Mostara, grada „slučaja“ primorani smo godinama poslije Dejtona i slučajno razmišljati.

U proteklim godinama se pojavljivala isto tako, neka slučajna ličnost, u liku i nedjelima, tzv. menadžer nad menadžerima, neki Mijo Brajković, najveći „jamadžija“ kriminalac, uzurpator i diskriminator svega nehrvatskog bića u firmi Aluminij i gradu Mostaru. Bio je veličan, nagrađivan, pohvaljivan i obasipan nekim lažnim priznanjima, poveljama i odlikovanjima, u interesu njegovih kriminalaca i istomišljenika, za stvaranje i vođenje tzv. „Hercegovačkog diva“ koji je eto dospio i do najvećeg gubitnika, u ovoj nam istoj opljačkanoj zemlji, našoj Bosni i Hercegovini. Opljačkanom državnom imovinom i novčanim malverzacijama, u sopstvenom interesu, dovoljno se godinama bogatio, mogao je kupovati ta razna priznanja i uz pomoć svoje žute štampe, penjao se na pijedestal najvećeg kriminalca i lopova. Gubitke će pokrivati njegova radnička klasa, ukoliko je i ima, ili građani ove zemlje ili državne firme, poput elektroprivreda EPBiH i EPHB, ali sve preko leđa uspavanih građana i korumpirane vlasti.
Zato me, kao i mnoge građane grada Mostara i zatekla veoma čudna informacija ili bolje rečeno tragikomična slučajnost, poput prethodne dugogodišnje Brajkovićeve, rašomonijade i cirkusijade, opet slučajno za grad „slučaja“, kakav nam je naš Mostar.

Eto, tamo neki Evropski pokret, ovoga puta dodjeljuje i neko priznanje Draganu Čoviću, najkontraverznijoj ličnosti, ovoga grada, ovih prostora i ove nam surogat države u surovoj nam zbilji događaja.



Dakle, sličnih karakteristika svome mentoru Miji Brajkoviću, kao čelnik ove nacionalističke i totalitarne stranke u Hrvata tzv. HDZ-a, nosioca i realizatora svih scenarija i ideoloških agresorskih zabluda u Mostaru i šire, za razliku od Mije, opljačkao je i rasturio veliki pravi hercegovački gigant, firmu „Soko“. Sa svojim pajdašima, uz gangu i orgulje, našao je svoje mjesto u prvim redovima redovne Crkvene mise, kod „uzoritog“ Ratka Perića, kako bi zajednički obmanjivali svoj hrvatski rod, kao „čistokrvni“ Hrvat. Prikrivajući stečeno bogatstvo iz koristoljublja, izgradio je i svoje neprilazne dvore u hacijendi mostarskih Bara. Dobro je okružen i čuvan sa sopstvenom policijom, a mogao je mijenjati i prirodne tokove okolnih voda, ravnati i tuđa zemljišta, sve pod plaštom „velikog i ugroženog“ Hrvata.

Mogao je, prodavati „m..a za bubrege“ i vlasti u mome rodnom Sarajevu, šepuriti se poput pauna, cvrkutati pjesmice o ugroženosti sopstvenog naroda, kojega je i lično ugrožavao sa svojom HDZ-ovskom pogubnoj politici, u framoznoj i fantazirajućoj Herceg Bosni, ali bez „stolnoga grada“ Mostara.



Upravo je smiješno i žalosno, kako to nam vele neki međunarodni faktori, mnogi ambasadori i eto ti predstavnici Evropskog pokreta, da nam trasiraju put za Evropu, baš preko grada „slučaja“ i uz pomoć, lukavog latina Dragana Čovića. Najbolja je ovo priča iz čitanih basni, mnogih priča za malu djecu, a realnost našeg zajedničkog suživota, tokova i nakana u njegovim vijugama i glavama mnogih rasturača i nacionalističkih čimbenika, je nešto sasvim drugo. Ko, od tih evropejaca, nije bio u Mostaru, živio ili proveo izvjesno vrijeme, a posebno u vremenima dvostruke agresije na ovaj grad i njegove građane, ne može razumjeti nikako realne činjenice i argumentovane okolnosti, koje govore sve suprotno, u cilju realizacije i svih prethodnih, ali nepravedno oborenih optužbi i sudskih procesa, kada je u pitanju ovaj njihov „slavodobitnik“.
Umjesto da dobije zasluženu kaznu, da se smjesti u prostore, za sva ova vremena njegovog uzurpatorskog i nakaradnog djelovanja, što bi bila istina i Božija pravda i adekvatna nagrada, pa kada izađe na slobodu, neka ga onda svi ovi evropejci vode u svoje metropole, na svoje univerzitetske katedre, kako bi im samozvani akademik sopstvene Akademije, mogao držati naučena i iskustvena predavanja o ljudskom nemoralu. Bilo bi mu neobično i bez svoga jarana i pajdaša, uz gusle lijepog Miće iz Laktaša, lakše i bezbrižnije provede zaslužene trenutke „ugodnog“ boravka, bilo bi poželjno da se i za njega pobrinu ovi vrli evropejci.

S poštovanjem,
Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija.