Said ŠTETA: U gradu u kojem živim skoro pa svakodnevno saznam da „jedan više ne prima penziju“. Preselio u pravedniji svijet u kojem nema ministra, zvao se on Zukan ili Salko, svejedno. Uokvireni na osmrtnici odlaze oni koji su nekad branili ovu zemlju, kasnije nastavili izgradnju Vojske Federacije i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Vratiti u pravo koje im po svim zakonima izuzev „helezovog“ i pripada, u Federaciji Bosne i Hercegovine, čini se postala je sprdnja odlazeće i dolazeće vlasti.

U više navrata sam pisao o nepravdi koja je nanesena vojnim osiguranicima Vojske federacije BiH i Oružanih snaga BiH, koji su penzionisani po tri uredbe, što su zbirno potvrđene zakonom. Valja ponoviti da su ti vojni osiguranici penzionisani iz radnog odnosa. Neki sa punim radnim stažom a neki prijevremeno, u okviru projekta smanjenja vojnog potencijala, o čemu je Predsjedništvo BiH donijelo odluku, a što je i bio uslov pokretanja procedure upućivanja vojnih osiguranika u starosnu penziju. Ovo je zadnji put urađeno 2007.godine, znači sve u skladu sa tada važećim zakonima. Treba priznati da su se uz vojne osiguranike prikačili i „ratni komandanti“ kategorija privatnih poduzetnika, direktora i kojih sve fela, koji su, što bi rekli sa ledine otišli u vojnu penziju. Tada je u tačku uredbe ugrađena i svastike jednog generala. Kačeći se u grupu vojnih osiguranika koji su otišli u penziju sa radnog mjesta u vojsci, otišli su i „zlatni ljiljani“ a da nisu trebali imati niti dana staža, te danas ostvaruju tri penzije, dvije iz fonda PIO i jednu iz budžeta F BiH. Vojni osiguranici, ovo ponavljam zarad javnosti, nisu otišli u penziju zbog učešća u ratu, ali im se lijepi odrednica pripadnici Armije R BiH i HVO, kao da su penzionisani sa ratne linije, čime se javnost dodatno obmanjuje.
Kasnije se nastavilo sa penzionisanjem i bez odluke Predsjedništva BiH. Znači nezakonito, ali ti penzioneri nisu nikada bili predmet sporenja i ostaju zaštićeni kao medvjedi u Bugojnu u vrijeme Tita. Atak crvenih mundira 2013.godine polučio je da se donese nakaradni „Helezov zakon“ koji je ovu grupu vojnih osiguranika svrstao u kategoriju socijalnog zbrinjavanja, bez mogućnosti da im se penzija uveća niti za pfening, a njihov staž i uplate u fond PIO/MIO, tretirani su kao da ih nije ni bilo. Time se dovelo do toga, da je pukovniku VF BiH iako ima puni radni staž od 40 godina plus učešće u ratu tri godine, penzija prepolovljena. Ili drugi primjer, kapetan OS BiH penzionisan na osnovu odluke Predsjedništva BiH, po trećoj uredbi, sa trideset godina efektivnog staža, prima upola manju penziju od narednice koja je penzionisana pola godine poslije, bez odluke predsjedništva BiH. Narednica je kao i brojni visoki časnici penzionisana nezakonito, sa jedva dvadeset godina staža i penzijom koja prelazi iznos od 1100 BAM. Ali ona i njoj slični nisu problem!
Tako od 2013. godine traje borba vojnih osiguranika koji umiru čekajući. Prevareni od aktuelne vlasti koja je 2014.godine dobila izbore na obećanju ispravljanja nepravde što im je nanesena. Dodatno ulje na vatru sipa brojanje geometrijskom progresijom od strane direktora PIO/MIO, koji u svakom oglašavanju broj vojnih osiguranika dodatno povećava i trenutno iznosi oko 11 000, sa tendencijom daljeg rasta. Brat bratu, a to je veoma lahko utvrditi, jer 2007.godine, vojnih osuguranika penzionisanih po sve tri uredbe nije prelazio četiri hiljade. U gradu u kojem živim skoro pa svakodnevno saznam da „jedan više ne prima penziju“. Preselio u pravedniji svijet u kojem nema ministra, zvao se on Zukan ili Salko, svejedno. Uokvireni na osmrtnici odlaze oni koji su nekad branili ovu zemlju, kasnije nastavili izgradnju Vojske Federacije i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Vratiti u pravo koje im po svim zakonima izuzev „helezovog“ i pripada, u Federaciji Bosne i Hercegovine, čini se postala je sprdnja odlazeće i dolazeće vlasti. Bila ona crvena, zelena ili miksana u neku duginu boju, kakvom se u postupcima njenih ministara najčešće doima. A vojni osiguranici ne traže ništa tuđe, osim svoje i po zakonu stečeno pravo na starosnu penziju koju su imali. Prošle godine, u nekoliko navrata aktuelni ministar za boračka pitanja FBiH, naizmjenično sa aktuelnim premijerom Vlade FBiH, obećava i uvjerava da je riješeno. Ja sam kao novinar, prilikom obilasku jednog ratnog vojnog invalida u Zenici, upitao ministra Salku, a on mi potvrdio, da je ovo goruće pitanje i kako on reče nepravda, riješeno. Čini se da su svojim retoričkim virtuozom, nebrojeno puta ponovljenu istinu pretvorili u laž, što nije za rukom pošlo ni Gebelsu. On je morao obrnuto!



Sreća da bosanski jezik obiluje metaforama koje su uvijek izlaz u ovim veoma teškim situacijama što traže najmasniju psovku, pa mi pod ruku dođe vic, što nam ispriča Mirso u petak na kahvi. Kaže, došla učiteljica nenaspavana u školu pa k'o biva, da je djeca plaho ne bihuzure, odmah im se požali da cijelu noć nije zaspala. Učenik iz zadnje klupe diže ruku sa dva prsta, i u dahu joj poruči: „Učiteljice, učiteljice, uzmite bibera!“ Učiteljica u čudu, gleda ga i upita: „A šta mi biber može pomoći?“ „Eee učiteljice, amidža kaže kad strini zabiberi spava sutradan do podne“, istrese učenik, još ushićen i neuk, u ubjeđenju da pomaže učiteljici.

Pošto je ovo zamalo izborna godina, barem sudeći prema „najčitanijem bošnjačkom glasilu“, jer nas svakodnevno zasipaju aferama koalicionog partnera, onda je sigurno da i članovi stranke koja je na udaru, a koji obnašaju dužnost premijera i ministra, trebaju se debelo zapitati. Nikako pitati savjetnika koji je hrabro ranjen u guzicu. Jer nezadovoljstvo vojnih osiguranika raste iz dana u dan, i samo zbog naučene časti i dostojanstva, do sada nisu potegli za nekim radikalnijim koracima, što ne znači da neće. Recimo kao amidža u bricinom vicu.
Jer ovo dugogodišnje biberenje vojnih osiguranika od strane vlasti, mora ugledati kraj! U protivnom će politički bludnici konačno politički i zaspati. Ne samo sutradan do podne, nego puno duže. A onda će iskihati svu svoju neodgovornost, javašluk i nerad. A ko će njima zabiberiti ćuće se. Možda amidža!